Sveta Janja
Jedna je od najslavnijih kršćanskih djevica bila sv. Janja (Agneza). Njezino je ime ušlo i u rimski Kanon ili Prvu euharistijsku molitvu, u Litanije svih svetih, a svojim su je spisima proslavili i najveći crkveni pisci kao sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Augustin.
Prvi kršćanski rimski car Konstantin Veliki sagradio je na grobu sv. Janje nekoliko desetljeća nakon njezine smrti veličanstvenu baziliku. Još i danas u toj bazilici na Nomentanskoj cesti u Rimu blagoslivlju se jaganjci, od kojih se vune prave paliji, što se daju nadbiskupima i metropolitama.
Stara kršćanska predaja govori da je Janja bila kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Već kao dijete postala je kršćanka. Vjera u božanskog Spasitelja tako ju je zahvatila i očarala da je u ranoj mladosti učinila zavjet djevičanstva te odlučila samo njemu isključivo pripadati. Bio je to poticaj milosti kome se ona najspremnije odazvala i drukčije se to ne može ni shvatiti. Kako je bila i bogata i lijepa zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima.
Djevica je iz viših motiva i pobuda odbila tu prosidbu i odrekla se zemaljske ljubavi i sreće kojoj se bilo u braku nadati. Za prosca je to bilo neshvatljivo pa je slučaj bolje istražio i doznao da je Janja kršćanka. To je u doba progona bio zločin protiv državnog poretka. Janja je optužena i izvedena pred sud i tu je pružila najljepše svjedočanstvo za vjeru i djevičanstvo. Ništa je nije moglo zastrašiti ni pokolebati.
Nutarnji žar bio je jači od svih prijetnji i muka. Oko godine 304. pogubljena je mačem. Bilo je to za Dioklecijanova progonstva. Zašto je Janja kraj tolikih mučenika došla ipak na toliki glas?
Ljudi su se divili njezinoj hrabrosti u njezinoj dobi od samo 12 godina. Iako tjelesno mlada, duhovno je bila posve zrela pa je dobro uočila gdje se nalaze vječne vrijednosti i za njih se životno opredijelila te im ostala vjerna sve do smrti. Pobožna predaja pripovijeda da se 8 dana nakon slavnog svršetka ukazala svojim roditeljima s janjetom u ruci i utješila ih velikom slavom što ju je mučeničkom smrću zaslužila.
Sveta Janja je veoma štovana svetica kroz sva vremena. Zaštitnica je ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Zaručniku. U svojoj Raspravi o djevičanstvu sv. Ambrozije ovako slavi sv. Janju: “Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji. Kaže se da je u dvanaestoj godini podnijela mučeništvo.
Što li je mrska ta okrutnost koja ne pošteđuje ni malahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u toj dobi nađe svjedočanstvo! Zar je u onom tjelešcu bilo mjesta za ranu? No, ako i nije imala čime da primi udar oružja, imala je čime da oružje nadvlada. Djevojčice u toj dobi ne mogu podnijeti ni mrko lice roditelja, a od uboda igle znaju se rasplakati kao da su im rane nanesene.
A ova se, sred okrutne čete krvnika neprestrašena, u teškim trzajima škripavih lanaca nepomična, predala bodežu bijesnog vojnika, ne znajući još za umiranje, ali spremna da umre; i kad bi je protiv volje vukli k žrtveniku, ona je sred plamenova ruke pružala Kristu te sred samog svetogrdnog ognja udarala znak slavlja Gospodina, Pobjednika, te vrat i obadvije ruke uvlačila u željezne stezače, ali nijedan stezač nije mogao obujmiti tako tanahne udove. Da li je to nova vrsta mučeništva?
Još nesposobna za kaznu a već zrela za pobjedu; nepogodna za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je slaba strana bila dob. Ne bi tako nevjesta hrlila k svadbi kako je na stratište stupala ta djevica vesela radi uspjeha, žurna u koraku, ukrasivši glavu ne kovrčavom kosom već Kristom, urešena ne cvijećem nego vladanjem. Svi plaču, ona ne. Čude se mnogi što tako olako rasipa svoj život što ga još ne okusi, a daje ko da se naužila. Zastaju svi u čudu što već biva svjedokinja Bogu, a sa svoje dobi ne može ni sobom još raspolagati. Postigla je na kraju da je u Boga našla povjerenje, a u ljudima ga nije našla, jer što je iznad prirode to je od začetnika prirode.
Kolikim li se grožnjama služio krvnik da ga se boji, kolikim laskanjem da je nagovori, kolikim li obećanjima da se uda za njega. Ali ona će: ‘Pa to je uvreda vjereniku čekati da ti se tko svidi; imat će me tko me prvi izabra. Što oklijevaš krvniče? Nek pogine tijelo što ga mogu ljubiti oči koje neću.’ I stade, pomoli se i sagnu šiju. Mogao si vidjeti gdje krvnik ustrepta kao da je sam pogođen, zadrhta desnica ubojice, problijedi mu lice u strahu za tuđu pogibao, dok se djevica za svoju ne poboja. Imate, dakle, u jednoj žrtvi dvojako mučeništvo: čednosti i vjere. I djevica je ostala i mučeništvo postigla.
