Svećenik objašnjava kako sotona zavodi dušu i kako ostati zaštićen
“Vražji najveći trik je da nas tjera da mislimo da on ne postoji.” Ovo nisu riječi teologa, čak ni sveca: napisao ih je francuski pjesnik Charles Baudelaire. Sotonina tiha, ali aktivna prisutnost je poput neotkrivenog raka koji, na podmukao i neprimjetan način, kvari tijelo i nastanjuje se u što je moguće više njegovih organa kroz smrtonosne metastaze. Kako sotona zavodi dušu i kako ostati zaštićen?
Otac Paolo Morocutti to jako dobro zna. On je egzorcist biskupije Palestrina, jedne od rimskih suburbikarnih biskupija [šest rimskih sufraganskih biskupija, s biskupima koji su kardinali i imaju poseban povijesni status – napomena prevoditelja]. Također je član Međunarodne udruge egzorcista, te predavač raznih tečajeva za egzorciste. Mnogi bi ljudi možda željeli upoznati egzorcista kako bi saznali više o đavlu. Evo nešto od onoga što smo naučili kad smo sjeli s ocem Morocuttijem.
Neki teolozi smatraju da su biblijski egzorcizmi — uključujući i one koje je izvodio Isus — bili jednostavno iscjeljivanja bolesti koje su se u to vrijeme smatrale duhovnim utjecajima. Što mislite o ovoj temi?
Zapravo, ovo je pitanje odavno riješeno. Iznad svega, to je pitanje intelektualnog poštenja. Pažljiva biblijska egzegeza i ozbiljna teologija jasno prepoznaju razliku u evanđeljima između načina na koji Krist postupa s bolesnim ljudima i načina na koji postupa s opsjednutim ljudima. On koristi dva potpuno različita pristupa. Katekizam Katoličke Crkve sadrži jasan nauk o ovoj temi i nijedan ga dobar katolik ne može ostaviti po strani. Na kraju, želio bih se osvrnuti na nauk svetaca, koji svojim životom zajedništva s Kristom, proživljenim unutar Crkve, nisu učinili ništa drugo nego jasno i nedvosmisleno potvrdili Učiteljstvo.
Neki bi ukinuli službu egzorcista, jer je smatraju uzurpacijom rada psihologa. Kako biste vi odgovorili na ovo?
Predajem opću psihologiju na Fakultetu medicine i kirurgije na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova i prilično jasno razumijem razliku između te dvije discipline. Prema kršćanskoj antropologiji, ljudska bića uvijek i posvuda treba shvatiti iz cjelovite i jedinstvene perspektive. Dvije se discipline zapravo ne natječu; nego su usko povezani. Duhovno poremećena osoba gotovo uvijek treba kvalificiranu ljudsku podršku kako bi protumačila situaciju i nastavila mirno naprijed. Kada je zahvaćen duh, zahvaćeno je i tijelo, i obrnuto. Problem nastaje kada psihologija, posebice psihoterapija, gradi svoja uvjerenja na nevjerojatnim antropološkim konceptima ili na onima koji su daleko od kršćanskog humanizma; u tom slučaju mogu nastati opasne — ili u najmanju ruku nezgodne — dihotomije.
Koji su kriteriji za razlikovanje psiholoških slučajeva od duhovnih?
Mudrost Crkve, koja se razvijala tisućama godina kroz oblikovanje liturgijskih knjiga – koje, između ostalog, čine dio službenog Učiteljstva za nas katolike – postavlja postupak kroz koji svećenik koji je egzorcist može prepoznati rad i prisutnost zloga. Mislim da je korisno spomenuti da je u najnovijoj verziji obreda egzorcist pozvan da se posluži medicinskom i psihološkom znanošću kako bi bolje razaznavao. Osim toga, obred kao kriterije za razlučivanje navodi: govorenje nepoznatim jezicima, poznavanje ili otkrivanje stvari koje su skrivene te iskazivanje snage nesrazmjerne dobi i prirodnom stanju subjekta.
Ovo nisu apsolutni kriteriji; to su znakovi koji, ako se identificiraju unutar općenite slike s pažnjom na pojedinosti, mogu uvelike pomoći egzorcistu u razaznavanju. Potrebno je posvetiti puno vremena slušanju osobe i pažljivoj analizi ponašanja i životnih navika subjekta. Važno je više se usredotočiti na njegov ili njezin moralni život nego na znakove, iako potonji uvijek mogu biti od velike pomoći.
Koji su glavni kanali kroz koje može doći do demonske opsjednutosti ili opsjednutosti?
Glavni kanal je definitivno grijeh – posebno stanje teškog grijeha, proživljeno promišljeno i bez kajanja: ovo stanje općenito izlaže dušu djelovanju Zloga. Uz to, glavni izvanredni kanali djelovanja Zloga su: ezoterizam, čarobnjaštvo, više ili manje svjesno slijeđenje filozofskih praksi nadahnutih istočnjačkim religijama ili, u svakom slučaju, nekompatibilnih s kršćanskim antropološkim pogledom, i na kraju, sudjelovanje u otvoreno sotonistička skupina. Često su te stvarnosti skrivene iza naizgled bezazlenih ideologija; moramo biti oprezni.
Sotona nas zavodi lažnom ljepotom, čineći da se stvari koje su protivne Bogu čine dobrima i bezopasnima. Ipak, u središtu procesa razlučivanja uvijek je moralno djelovanje osobe. Ako osoba djeluje s moralnom ispravnošću i ostaje u stanju milosti, tražeći istinu, malo je vjerojatno da će on ili ona biti predmet izvanrednog djelovanja Zloga – koji će, u svakom slučaju, nastaviti djelovati u svom običan način. Očito su životi pojedinih svetaca izuzetak; u nekim slučajevima, zbog posebnog Božjeg dopuštenja, dožive i krvavu borbu s vragom.
Koje ste pozitivne stvari naučili vršeći ovu službu, a koje nam možete ostaviti kao pouku i savjet našim čitateljima?
Da je ljubav Isusa Krista prema našim dušama nešto ozbiljno, i da dušu treba čuvati u stanju milosti kao najljepši i najuzvišeniji dar koji nam je Bog dao. Danas osjećaj grijeha sve više blijedi, zbog duboko pogrešnog shvaćanja milosrđa. U ovoj službi sam jasno shvatio da su slavljena i klanjanja Euharistija, redovito primanje sakramenta ispovijedi i sinovska ljubav prema Presvetoj Mariji, najpouzdanije sredstvo za uvijek hod u milosti i istini i za uvijek uživanje slatka Isusova prisutnost u našim dušama.
