Svećenik o posljedicama roditeljskog proklinjanja djece
Svećenik Biskupije Syracuse i profesor na Američkome katoličkom sveučilištu mons. Stephen Rossetti, kao licencirani psiholog, služi i kao egzorcist u Nadbiskupiji Washington već trinaest godina te je sudjelovao u stotinama egzorcizama, piše portal hkm.hr
Mons. Rossetti na svom je Instagram profilu nedavno objavio priču o čovjeku koji je prolazio izuzetno teško životno razdoblje. Dok nije bio opsjednut, dugo je bio pod utjecajem onoga što se činilo demonskim opsjednućem i neoborivim osjećajem beskorisnosti i beznađa. Živio je životom primjernoga kršćanskog života svetosti, ali psihička mučenja su se nastavila i, pod teretom sadašnjega života, počeo se iscrpljivati.
Čovjek je potražio pomoć svećenika egzorcista koji mu je preporučio molitve oslobađanja, ali i razgovore sa ženom koja je imala određene duhovne darove i spoznaje.
Oboje su potvrdili da pati od demonskih opsjednuća, a jedan od razloga, na čovjekovo iznenađenje, bilo je to što ga je prokleo vlastiti otac.
Dok je bio dijete, otac ga je često verbalno zlostavljao, iracionalno bjesneći na njega i izvršavao prijetnje tukući ga. Dječak se preplašio i osjetio beskoristan i odbačen.
Tim egzorcista molio je više puta nad njim molitve oslobođenja, što je završeno čovjekovim opraštanjem ocu i izričitom izjavom: “Odbacujem laž da sam nevrijedno, beskorisno dijete.” Tada su ga oslobodili svih prokletstava. Do vremena dok su molitve završile, čovjek je ponovno uspostavio emocionalnu ravnotežu i pronašao novi smisao te unutarnji mir.
Iskustvo o. Amortha
O. Gabriel Amorth, poznati egzorcist iz Rima, svojevremeno je napisao: “Kad su prokletstva izrečena s istinskom perfidnošću, posebno ako postoji krvna povezanost, ishod može biti tragičan! Najčešće sam se susretao s roditeljima, ili pak bakama i djedovima, koji su proklinjali i prizivali đavla na djecu ili unuke.”
O. Amorth je dodao da je za proces liječenja nužno da osoba oprosti svojim roditeljima.
Ponekad roditelji namjerno proklinju djecu, posebno ako djetetovi planovi odudaraju od roditeljskih, primjerice ako se žele oženiti za “krivu” osobu ili odaberu “krivo” zaposlenje.
U drugim slučajevima, poput navedenoga, otac bi ispuhao svoj bijes prijeteći djetetu, psujući ga i proklinjući. Roditelj je možda vikao: “Nikad ništa nećeš postići u životu!” Psihološki i duhovni teret stavljen na dijete ne smije se nikada podcijeniti.
Roditelji imaju jedinstven autoritet i moć blagoslivljati svoju djecu. Ali imaju i jedinstvenu moć ranjavanja djece.
Mons. Rossetti zaključuje prisjećanjem pape Benedikta XVI. na to kako su ga njegovi roditelji blagoslivljali dok je bio dijete: “Nikad neću zaboraviti pobožnost i srdačnu brigu kojom bi otac i majka znamen križa stavljali na čelo, usta i prsa svakoga od nas djece prilikom odlaska na put, posebno duži. Blagoslov je bio kao pratnja za koju smo znali da će nas voditi na našem putu. Učinio je vidljivom molitvu naših roditelja i davao nam sigurnost da ta molitva ima potporu u Stvoriteljevom blagoslovu. (…) Vjerujem da bi se taj blagoslov, koji je savršen izraz općeg svećeništva krštenih, svakako morao u naš život vratiti na puno snažniji način.”
