Sv. Terezija iz Lisieuxa: Je li Mali cvijetak najopasnija svetica?
Sveta Terezija je smrtni neprijatelj duhovne osrednjosti i mlakog. Kojim biste riječima opisali svetu Tereziju? Nježna, nedužna poput djeteta, povjerljiva, puna ljubavi, strastvena, skrivena, malena… Ove i mnoge riječi poput njih padaju na pamet.
Mogu li predložiti drugu riječ da je opišem? To je riječ koju možda niste očekivali, riječ koju ćete možda iznenaditi, čak uznemiriti, možda uznemiriti. Svetu Tereziju bih opisao kao “opasnu”. Opasno?!? Mali cvijet? Kako je ovo moglo biti? Kako bi apostol duhovnog djetinjstva mogao biti opasan? Tko bi je mogao smatrati prijetećom?
Sv. Terezija je opasnost za one koji su se pomirili s duhovnom prosječnošću. Ona je prijetnja svakoj duši koja se ne usuđuje težiti svetosti. Ona je smrtni neprijatelj mlakih. Terezija uklanja svaku ispriku, odbacuje svaki dobar razlog koji možemo navesti da nismo sveti, da barem ne težimo svetosti. Ona je dokaz da je velika svetost moguća za svaku dušu, pa je naš nedostatak svetosti stvar naše vlastite volje, a ne naše sreće ili okolnosti, piše Aleteia
Drugim riječima, Terezijina poruka je sljedeća: Ako nismo sveti, to je zato što to ne želimo biti. Ali danas je svetost teška. Mi koji smo zadovoljni, čak i odlučni, u svojoj prosječnosti, imamo sve svoje isprike dobro uvježbane i uredno posložene: Ne možemo zapravo biti sveti jer je to preteško. Bog nas nije blagoslovio potrebnim karakterom ili snagom. Bili smo opterećeni životima koji su previše zauzeti da bismo ležerno uživali u Božjim stvarima. Moramo se pobrinuti za obitelji i poslove. A naše nas zajednice nikada ne bi mogle podržati u nastojanju da postanemo sveti.
Naši redovnici su previše svjetovni i previše nemilosrdni. Naše župe su podijeljene, naše liturgije neinspirativne, naši su pastiri loši propovjednici. Nikada nismo uspjeli pronaći stvarno dobrog duhovnog upravitelja; nemamo vremena čitati Sveto pismo. Objasnit ćemo da je Terezija živjela u jednostavnije vrijeme kada je svetost još bila moguća. Živimo u doba AIDS-a i terorizma. Okolnosti nisu pogodne za svetost.
Mi osrednji objasnili bismo, mirno ali odlučno, da sve u nama i sve oko nas jednostavno ne vodi svetosti. Terezija je bila poseban slučaj. Bog mora prihvatiti da ljudi današnjice jednostavno nisu sposobni za veliku svetost. Mora nas prihvatiti kao što smo i mi sami sebe prihvatili, kao mlake, kao osrednje. Tako se opravdavamo.
Ali tada dolazi Terezija, koja će s osmijehom raznijeti labirint isprika koje smo izgradili. Ona nam ne ostavlja mjesto gdje bismo se mogli sakriti od Boga ili od nas samih. I zato je opasna. Ona će nam reći da ako nismo sveti, nemamo koga kriviti osim sebe. Dakle, što ćemo sada? Ako nećemo bježati i skrivati se, ako konačno priznamo da Terezija dokazuje da je poziv na svetost univerzalan, što ćemo učiniti? Primamljivo je svaliti teret na sebe: “U redu, stisnut ću zube i samom voljom oponašati Tereziju na sve moguće načine. Brojat ću do tri i kad završim, bit ću duhovno dijete i bit ću svet, a onda ću se morati svidjeti Bogu!” Ali ne postajemo sveti vlastitim naporima. Dakle, što bismo trebali učiniti?
Paradoks je u tome što ne bismo trebali činiti ništa – Bog radi sav posao. Razmotrite ovaj primjer: bio sam u posjetu obitelji koja ima trogodišnjeg sina. Kao poslasticu nakon večere, malom Jacobu je dopušteno gledati epizodu Tomice i prijatelja. Video kolekcija je na visokoj polici, debelo iznad njegove glave. Nikada ga nije mogao sam dosegnuti. On stoji ispred police, s podignutim rukama, tako da ga možete dohvatiti ispod ruku i podići ga do mjesta gdje želi.
Bez ikakvog oklijevanja, bez ikakvih pitanja, on samo stoji s podignutim rukama, potpuno uvjeren da će biti podignut. Mislim da bi sveta Terezija rekla da moramo činiti ono što čini mali Jakov: Moramo se pojaviti. Moramo podići ruke i očekivati da ćemo biti podignuti I moramo pustiti Boga da radi. Mogli bismo reći: “Toliko je jednostavno da to može i dijete”, ali to nije sasvim točno. Toliko je jednostavno da to može samo dijete.
Prestanimo se opravdavati. Prestanimo se migoljiti i mučiti. Prestanimo pokušavati uspon prema svetosti pokretati vlastitom voljom i mudrošću. Samo se pojavimo, podignimo ruke i pustimo da nas podigne Otac koji nas ljubi.
