Što je Isus napisao na pijesku?
Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.
Tradicija je u biblijsku gestu Isusova pisanja po pijesku učitala više različitih tumačenja, piše Aleteia. Augustin je u navedenoj radnji vidio odjek Božjeg “zapisivanja” deset zapovijedi na kamene ploče, čime je Bog potvrdio svoju funkciju zakonodavca.
Riječ je o klasičnoj augustinovskoj interpretaciji – čitanje Novoga zavjeta u strogoj tipološkoj vezi sa Starim zavjetom. Augustin je Stari zavjet vidio otkrivenim u Novome zavjetu, a Novi zavjet sakrivenim u Starome.
Jeronim je držao da je Isus zapisivao imena onih koji su ženu optuživali, referirajući se na navod iz Jeremije:
O Jahve, nado Izraela,
svi koji te ostave postidjet će se,
koji se odmetnu od tebe
bit će u prah upisani,
jer ostaviše Izvor žive vode.
Drugi pretpostavljaju kako je Isus zapisivao grijehe onih koji ženu optužuju, kako bi im pokazao da nitko nije bez grijeha.
Mnogi bibličari danas smatraju kako je moguće da je Isus oponašao pravnu praksu svojega vremena, zapisujući i zločin (preljub) i odgovarajuću kaznu (smrt). Sve navedene interpretacije, međutim, mogu se tumačiti kompatibilnima.
Jer, nije važan samo sadržaj zapisanog, nego i sam čin zapisivanja.
Prema Mojsijevu zakonu, kada je netko uhvaćen u preljubu, i muškarac i žena zaslužuju prognostvo. Zakon je zahtijevao i najmanje dva svjedoka koji bi potvrdili optužbu o preljubu, a u ovoj epizodi nisu navedeni nikakvi svjedoci. U ovome slučaju, tužitelji su doveli samo ženu optuženu za preljub, što predstavlja izravno kršenje Mojsijeva zakona.
Nadalje, u ovakvim slučajevima od svećenika se zahtijevalo da zapiše zakon koji je prekršen, kao i imena optuženih. Ali taj zapis valjalo je ostaviti na površini gdje bi nakon nekog vremena izblijedio i nestao, pa je tlo Hrama postalo uobičajenim mjestom za taj čin. To je bio simbolični podsjetnik na činjenicu da, iako su zapovijedi uklesane u kamen, milost ispire grijehe – zakon je važeć, ali grijeh može biti oprošten.
Pišući po tlu, Isus nije samo podsjetio progonitelje na ovu tradicionalnu gestu milosrđa, nego i na zakon kojeg se sami nisu pridržavali.
No ulomak ne navodi da je Isus samo jednom pisao po pijesku, nego da je taj čin još jednom ponovio:
A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih.
Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Postoji hipoteza da je Isus isprva pisao ženino ime, njezin prijestup i odgovarajuću kaznu, ali da je u drugom navratu zapisivao imena onih koji su je željeli kamenovati i njihov prijestup – optužbu žene za preljub, ali bez svjedoka, i bez dovođenja muškarca s kojim je preljub počinila, kao što je zakon nalagao.
Budući da su progonitelji bili – kao pismoznanci i farizeji – upoznati sa zakonom, zacijelo su shvatili da su iz sudaca postali oni kojima se sudi.
