Što društvo može naučiti iz okrutnog ubojstva malene Danke?
Malo tko je „s ovu stranu Drine“ do prije nekoliko dana uopće čuo za grad Bor, smješten na istoku Srbije, a kamoli za Banjsko polje. No, upravo će ovaj potonji toponim postati središtem zanimanja svekolike javnosti te – ispostavit će se – i simbolom okrutnog ubojstva i potrage za dvogodišnjom Dankom Ilić koja je „nestala“ 26. ožujka.
Trebalo je proći nepunih deset dana da istina o ovom tužnom slučaju, iza kojega se otkriva teški, u nebo vapijući grijeh, ispliva na površinu. Kako je 4. travnja obznanio srbijanski predsjednik, istraga je pokazala da su djevojčicu ubila dvojica radnika tamošnjeg Javnog komunalnog poduzeća Vodovod: u alkoholiziranom su je stanju najprije udarila službenim automobilom te potom njezino tijelo bacili na divlju deponiju. Da bi sve bilo još monstruoznije, pojedini mediji navode kako je dijete nakon udesa navodno još bilo živo te da ju je jedan od dvojice ubojica zadavio i ubacio u prtljažnik automobila.
Svatko iole normalan bit će potresen ovim epilogom potrage, koja je punila medijski prostor desetak prethodnih dana. Međutim, osim zdravorazumske ljudske tuge i sućuti, nužno je pogledati što iz svega društvo može i treba izvući kao pouku.
„Društveni lešinari“ umjesto „pasa čuvara“
Najprije, na pojavnoj razini valja uočiti bolesnu želju za senzacionalizmom koja dominira postmodernim svijetom medija. Uistinu je strašno razaznati što je sve na ovu temu objavljeno… i na koji način. U pojedinim trenutcima, iz tih se napisa stjecao dojam da su roditelji, odnosno majka, zapravo sudionici u zločinu tako što su prodali svoje dijete. Zatim se došlo do toga da su javnosti bile izložene anonimne Rumunjke koje su viđene u Beču s djetetom koje je „ličilo na Danku“ – što se ispostavilo potpuno besmislenim. U svakom slučaju moglo se uočiti da se novinarstvom, koje ima i ulogu „psa čuvara“, nerijetko bave obični „društveni lešinari“ kako bi, mimo svih etičkih kodeksa, zaradili – nudeći novu dozu šoka i onako izbezumljenoj kolektivnoj svijesti.
„Nesretnici dovijeka“
Idući malo dublje valja prepoznati narativ koji, bježeći od odgovornosti i priznanja istine, stvara još dublju konfuziju s nesagledivim posljedicama. Umjesto da su dvojica nesretnih radnika, očito sklonih “čašici”, nakon što su vjerojatno nenamjerno udarili dijete koje se zadesilo na putu (s time što je priča za sebe otkuda tek prohodalo nevino ljudsko biće samo na cesti!), prihvaćajući odgovornost za počinjeno, zatražili pomoć od hitnih medicinskih službi i policije, oni su odlučili sve zataškati. Odlučili su se za laž umjesto istine; za život u tami, umjesto na svjetlu. I od dionika nesretnog slučaja postali „nesretnici dovijeka“, koje će s pravom svatko iole čovječan osuditi.
Preneseno ovo na širi društveni kontekst, razaznajemo koliko je nesreće ostalo na poljima diljem bivše zajedničke države gdje se 1990-ih vodio rat i koliko je mnogo onih koji su od dionika „nesretnoga sukoba“ postali „nesretnici dovijeka“ zato što su zločine (pokušali) zataška(va)li. I koliko bi manje ostalo sjemena mržnje da nisu poslije genocida u Srebrenici, masovnih ubojstava u prijedorskom kraju i mnogih drugih, u kojima su stradavali ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, skrivani zločini te se još uvijek za kosti tisuća njih i „ne zna“. Kao što se i „ne zna“ za ubojstva nakon Drugog svjetskog rata počevši od Bleiburga pa do Skoplja. Zapravo, postoje oni koji to sve znaju, ali su odlučili – poput dvojice iz Bora – živjeti u laži zakopavajući se još dublje u logiku mraka.
Ropstvo grijeha
I naposlijetku, uočljivo je kako se još jedanput pokazala istinitom ona narodna: „Tko s đavlom tikve sadi [kad-tad] o glavu mu lupaju!“
Drugim riječima, onaj tko pravi ikakve proračune na temelju grijeha, ne može drugačije završiti nego u još većem grijehu. Štoviše, bez obzira hoće li ga stići „ruka pravde“ u juridičkom smislu te jednoga dana bude odgovarao za svoje zlodjelo, istina je kako takav zapada u ropstvo grijeha i đavla te biva u moralnom smislu osuđenik vlastite savjesti. Ona ga može, ukoliko je krivo formirana ili vremenom zatrpana kojekakvim devijacijama, do neke mjere „staviti na čekanje“, ali nikada zbilja opravdati. Izlaz je jedino u pokajanju, priznanju krivice i preuzimanju odgovornosti. Na temelju toga, neovisno kolika pravosudna kazna bila, može očekivati da na konačnom, vječnom sudu bude – zahvaljujući milosrđu Božjem – oslobođen.
Da su to dvojica ubojica iz Bora na vrijeme shvatila, sada bi se samo govorilo o dvojici pijanaca koji su udarili dijete automobilom, a ne o monstruoznim ubojicama za koje će mnogi reći kako zaslužuju smrtnu kaznu.
I umjesto bilo kakvog općenitog društvenog zaključka, još bi se samo moglo dodati, ono što Isus poručuje: „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“ (Mk 4,9). Daj, Bože!
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik/ nedjelja.ba
