Šokantno : Mračna tajna koja se krije u svakom od 7 smrtnih grijeha
Šokantno : Mračna tajna koja se krije u svakom od 7 smrtnih grijeha Svaki od glavnih grijeha oponaša neki aspekt sreće ili se, na neki način, spram sreće ponaša kao parazit.
Što se krije u svakom od sedam smrtnih grijeha? Brojanje je čin ljubavi. Nemoguće je brojati bez zastajanja i brige. Dijete koje zbraja svoje špekule zastajkuje i svaku posebno pažljivo broji. Ono zna njihov točan broj, poput žene koja je mela svoju kuću dok nije našla jedan izgubljeni novčić iako ih je imala još devet. A Isus nam objašnjava kako Bog brine za nas kada nam govori da On prebrojava svaku vlas kose na našim glavama.
Brojanje je duboki čin objektivnosti jer sve što postoji može biti prebrojano. Konji postoje. Prema tome, broj konja koji u ovom trenutku živi je jedan određen broj. Svatko će od nas živjeti određen broj sekunda. Postoji određen broj anđela koji postoji: nijedan manje, nijedan više.
Sokrat je korio svoje sljedbenike koji su znali koliko novca posjeduju, ali nisu znali reći koliko prijatelja imaju. Ta nemogućnost je ukazivala na manjak ljubavi i manjak znanja. Da bismo nešto brojali, moramo znati obilježja onoga što brojimo. Na primjer, ja ne mogu prebrojati crvendaće u svom dvorištu ako ne razlikujem crvendaće i kosove. Brojati znači ograničiti, prosuditi gdje nešto počinje i gdje završava.
U našoj vjeri postoji numeriranje stvari koje podrazumijeva pažnju i znanje. Neki su nam od tih brojeva otkriveni. Kada govorimo o 12 apostola, 10 zapovijedi ili 7 sakramenata, govorimo o nečemu što nam je dano. Već samo korištenje tih brojeva je čin vjere u otkrivenje.
Drugi nam pak brojevi nude svojevrstan inventar sveukupnog duhovnog znanja koje je Crkva stekla kroz svoje postojanje. Općenito smo se po pitanju tog znanja osiromašili i postali apatični i neupućeni poput onih ljudi koje je korio Sokrat. Koliko ima glavnih tj. stožernih kreposti? Da bih mogao odgovoriti na to pitanje, moram znati što je uopće vrlina i što neku vrlinu čini stožernom. Da bih pak to mogao znati, moram prvo vjerovati da je tako nešto moguće znati i mora mi biti dovoljno stalo da to znanje i usvojim.
Kultura mrzi vakuum. Dok su se kršćani udaljavali od duhovne mudrosti Crkve i prestali svijet opažati i analizirati u terminima kreposti i poroka, grijeha i milosti, to područje su preuzele Freudove sirove hidraulične metafore i strukturalna objašnjenja sociologa. Kada pokušavamo razumjeti sami sebe, mi ne koristimo koncepte preuzete iz kršćanske antropologije. Toma Akvinski je jednom rekao prijatelju da nije doživio “prvi pokret požude” nakon što se anđeo pojavio pred njim i dao mu dar čistoće. Ideje poput te danas ne igraju nikakvu ulogu u samopropitivanju katolika, niti bi mogle biti prevedene u govor o sublimaciji, projekciji i identifikaciji. Mi nismo, kao što si neki laskaju, odbacili kruti i ograničavajući sustav prošlosti, već smo jedan nacrt – jasan, definiran i čvrsto utemeljen – zamijenili za druge koji, u najboljem slučaju, jedva imaju dodirnih točaka s unutarnjim životom kršćana.
Sve ovo pišem kao svojevrsnu obranu onoga što ću kazati o utjecajima sedam glavnih grijeha na današnji svijet. Ako je ljudska priroda ostala nepromijenjena u posljednjih 2000 godina, tada su i glavni grijesi ostali nepromijenjeni i mi ih ignoriramo na vlastitu odgovornost.
Neki grijesi uzrokuju ostale grijehe. Očito je da nestrpljivost može uzrokovati provalu bijesa, zavist može uzrokovati klevetanje, požuda može uzrokovati preljub. U takvim slučajevima i uzrok može biti posljedica nekog drugog grijeha. Čovjek koji viče jer je nestrpljiv, možda je nestrpljiv jer je pretjerano zabrinut za novac. Smrtni grijesi (ili, pravilnije, glavni grijesi) su oni koji su najčešće ishodišta za druge grijehe, prvi uzroci grijeha koji za sobom povlače ostale.
Sedam glavnih grijeha su: lijenost, zavist, škrtost, oholost, neumjerenost u jelu i piću, bludnost i srditost. Oni su ishodišta drugih grijeha jer je svaki od njih usko vezan uz sreću. Sreća je ono radi čega činimo sve drugo i zato smo posebno privučeni bilo čemu za što smatramo da će sreći pridonijeti. Na primjer, ako mislimo da se naša sreća sastoji od služenja Bogu i bližnjima, to će nas privlačiti. Svaki od glavnih grijeha oponaša neki aspekt sreće ili se, na neki način, spram sreće ponaša kao parazit. Privučeni smo činjenju tih grijeha, i drugih grijeha zbog njih, sve zbog neke lažne slike sreće.
U našem je jeziku lijenost riječ kojom opisujemo ovaj grijeh, ali on je zapravo nešto puno dublje: stanje tuge zbog svog dobra koje Bog posjeduje i želi podijeliti s nama. Lijenost je suprotna poduzetnosti i marljivosti, ali tromost srca sadržana u grijehu duhovne lijenosti je suprotna radosti. Mi bismo trebali uživati u Božjoj dobroti i njegovim darovima i griješimo kada nas oni rastužuju. Kada na nedjeljni odlazak u crkvu gledamo kao na teret a ne kao na blagoslov, kada nam je potajno drago što nas obveze sprječavaju da, kao što smo odlučili, idemo na misu preko tjedna ili kada se razonodimo čitanjem novina umjesto, kao što smo namjeravali, čitanjem Biblije – tada činimo grijeh lijenosti.
Kako se grijeh lijenosti danas tipično manifestira? Koje druge grijehe uzrokuje? Smatram da je lijenost danas primarno vidljiva u radoholičarima. Lijenost je zapravo tuga u kontemplaciji. Zato mi pokušavamo izbjeći tu tugu izbjegavanjem prilika za kontemplaciju. No kontemplacija je najslobodnija i najneograničenija ljudska aktivnost jer se njome bavimo izričito radi nje same. Kontemplaciju izbjegavamo tako što na sebe stavljamo prividan i nepotreban teret nužnosti. Radoholičarstvo je u svojoj biti slobodno odabrano robovanje.
Jednostavno nemam vremena za molitvu jer sam previše zauzet veoma važnim poslom; moram raditi u nedjelju; nažalost ne mogu provoditi vrijeme sa svojom obitelji, itd. No u takvim situacijama zapravo ne postoji nužnost. Mi bismo trebali raditi upravo kako bismo mogli imati vremena za molitvu, slaviti Boga na misi i provoditi vrijeme sa svojim obiteljima. Kada posao redovito pred nas postavlja zahtjeve koji prelaze preko toga, nešto bismo trebali napustiti. Zašto to ne bi bio posao?
Opravdanje nužnosti može imati smisla za veoma siromašnog čovjeka, ali ne i za dobro obrazovanog profesionalca koji pred sobom ima više opcija. Mi osjećamo neiskrenost, tajnu oholost u tvrdnji da je netko toliko vezan uz svoj posao da bi trebao biti iznimka od pravila humanosti. Djeca vide kroz tu izliku. Oni razumiju pravu potrebu zbog koje siromašna žena svoju djecu smješta u vrtić i odlazi raditi, no ne vide smisao u lažnoj nužnosti koja bogate roditelje veže uz posao, a ne uz vrijeme provedeno s njima.
Zavist je tuga zbog tuđeg dobra uzrokovana vjerovanjem da to dobro umanjuje izvrsnost onog koji zavidi. Ona se protivi dobroj volji koja nas potiče da budemo radosni kada se drugome dogodi nešto dobro ili drugi nešto dobro učini. Zavist treba razlikovati od gorljivosti koja nas nuka da dobro koje vidimo u drugome i mi sami steknemo. I zavist i gorljivost počinju s usporedbom vlastitog i tuđeg dobra i primjećivanjem da drugi ima neko dobro koje ja ne posjedujem. Gorljivost je dobar odgovor na tu usporedbu jer nije ništa drugo doli želja da i ja steknem to dobro. Zavist je izopačen odgovor jer teži tome da, zbog nezadovoljstva samim sobom, osoba postane nesretna zbog dobra koje uživa netko drugi te ga pokuša spustiti na svoju razinu. Dakle, dvije su stvari nužne za zavist: težnja da drugima bude lošije i uljuljkanost u vlastito loše stanje.
Glavna manifestacija zavisti u današnjem svijetu je relativizam koji niječe duhovna dobra. Relativizam je motiviran zavisnošću koju izaziva puka mogućnost da bi netko mogao imati neka dobra koja meni manjkaju. Nijekanjem njihova postojanja, druge lišavamo tih dobara u ideji i svrsi.
Tri duhovna dobra čije se postojanje niječe su istina, svetost i poziv. Navaljuje se na to da svi moraju imati jednako pravo na istinu. Sve religije su istinite, svi svjetonazori su ispravni. No zašto bi to bilo tako? Zašto neki ne bi mogli imati veći udio u istini od drugih? Očito, ako je netko istini bliži od mene, ispravan bi odgovor na to bila gorljivost i želja da od te osobe učim i uklonim svoje neznanje. Relativiziranje istine ima dvije karakteristike zavisti: teži tome da svi budu na istoj razini neznanja i ohrabruje uljuljkanost u tom neznanju.
Zavist spram svetosti se očituje u relativiziranju sredstava milosrđa. Tvrdi se da se Boga može slaviti sasvim jednako i u crkvi i izvan nje, da euharistija ne može stvarno biti toliko važna kao izvor milosti i naša duhovna hrana, da nikakav čin ne može osobu isključiti iz Božje milosti, da možemo biti jednako sveti bez redovite molitve kao i s njom itd. Unatoč jasnim dokazima da su takve stvari doista bitne, mi kroz zavist ustrajemo u svojoj ravnodušnosti spram njih.
Zavist spram poziva se očituje u relativiziranju različitih načina i razdoblja života. To relativiziranje niječe da se neka dobra mogu steći samo u određenim okolnostima života, dok su u drugim okolnostima nedostupna. Ako postoje razni načini na koje mogu živjeti svoj život, u odabiru jednog od tih načina života ja se nužno ograničavam i udaljavam od nekih veoma vrijednih dobara. U zavisti niječemo mogućnost da drugi imaju ono dobro koje mi nemamo i tvrdimo da mi možemo steći svako dobro. Ludost svećenika koji moraju biti političari, laika koji moraju biti klerici, starih ljudi koji žele biti mladi i žena koje žele biti muškarci je utemeljena na nijekanju zasebnih dobara i pretpostavci da sva duhovna dobra trebaju biti dostupna svima i u svako vrijeme.
Škrtost je pretjerana privrženost posjedovanju stvari. Ona teži gomilanju imetka zbog krive predodžbe da to dovodi do samodostatnosti – koja je karakteristika sreće – i naizgled osobu spašava od nužnosti i sudbine. Škrta osoba sreću definira kao posjedovanje mnogih stvari. Iako najčešće nije izravna namjera škrte osobe, neravnomjerna raspodjela bogatstva u društvu je posljedica tog grijeha jer oni koji su lakomi i teže posjedovati mnogo toga, to često žele ne uzimajući u obzir druge ili čak drugima na štetu.
Glavna manifestacija ovog grijeha u današnjem svijetu je “kontraceptivni mentalitet”. Njega se može opisati kao mentalitet kontrole, no potrebno je ovdje izbjeći zbunjenost. Iako kontracepcija uključuje uporabu tehnologije, želja za kontrolom, koja je sastavnica kontraceptivnog mentaliteta, je vrsta lakomosti i posesivnosti koja je suprotna darežljivosti. To je drugačije od tehnološke kontrole koja je suprotna nekompetenciji i neiskustvu.
Poput klasičnog škrtca, par koji usvoji taj kontraceptivni mentalitet nikad nema dovoljno da bude spreman za dijete. Ako na kraju odluče imati dijete, to nije zato što su napokon dostigli neku, unaprijed određenu, razinu financijske sigurnosti. Razlozi zbog kojih su odlučili imati djecu u 35. godini života su bili jednako valjani i deset godina ranije.
Neravnomjerna raspodjela bogatstva koju uzrokuje kontraceptivni mentalitet je izvanredna. Često možemo vidjeti da se dva dohotka, svaki dovoljan da skromno uzdržava veliku obitelj, kombiniraju i donose štetan suvišak materijalnih dobara za nekolicinu ljudi.
Slava, čast, divljenje i prestiž su srodni pojmovi. Razmotrimo čast, koju je najlakše razumjeti. Ako osoba A časti osobu B, postoje tri načina kako ta čast može biti krivo usmjerena k ispraznosti. Prvo, osoba A može biti nekompetentan sudac zbog čega njegovo mišljenje gubi na vrijednosti. Drugo, ono zbog čega se osoba B veliča možda nije vrijedno veličanja. Treće, osoba A osobu B može veličati na način koji nije dosljedan s ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Učinke oholosti vidimo ponajprije u “poštivanju osoba” koje je dovelo do sekularizacije katolika u javnom životu. Ta sekularizacija, svima dobro poznata, najlakše je vidljiva među političarima i akademicima.
Uzaludno smo zadovoljni time što je američka kultura “u potpunosti prihvatila” katolike. Kada su se 1987. godine u Los Angelesu američki biskupi susreli s Ivanom Pavlom II. mene je bilo stid zbog opaske da se Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama može pohvaliti s najvećim brojem obrazovanih vjernika od svih država svijeta. Ne vidim razlog zašto bi se time hvalili s obzirom na to u kakvom su stanju katoličko vjersko obrazovanje i kateheze. Zar bi se trebali hvaliti pukom statistikom? Nema sumnje da je prosječni katolički diplomac prije 30 godina bio bolje obrazovan od današnjih diplomaca, općenito a i u vjeri.
Papa je nježno odgovorio na hvalisanje, a njegovi su komentari usmjereni i prema svima nama: “No, kako se američka kultura danas razvija? Kako na taj razvoj utječe Evanđelje? Očituje li se u njemu kršćanska nadahnutost? Vaša glazba, poezija i umjetnost, kazalište, slikarstvo i kiparstvo, književnost koju stvarate – utječe li na te stvari, koje odražavaju dušu nacije, duh Isusa Krista?”
Kada vidimo katolike odvjetnike, liječnike, profesore i političare, trebamo postaviti slična pitanja o našim zakonima, običajima, filozofijama, profesionalnim etičkim kodeksima i medijima.
Neumjerenost u jelu i piću je bilo koja neuredna želja za jedenjem i pijenjem. Iako najvjerojatnije većinu vremena jedemo više nego što nam je potrebno, puno smo više neumjereni kada smo pretjerano izbirljivi po pitanju hrane.
Postoje različiti načini na koje možemo biti izbirljivi. Jedan je taj da budemo pretjerano preokupirani okusom i pripremom hrane. Drugi je da budemo pretjerano zabrinuti za efekt hrane na naše zdravlje. To je posebno podmukao način jer na površini izgleda kao nešto veoma moralno. Može se činiti da niječemo sami sebe kada izbjegavamo svu hranu koja nije zdrava, ali biti toliko okupirani vlastitim zdravljem ne može biti nesebično.
Neumjerenost koja nas danas najviše uznemirava je pretjerana briga za zdravlje koja vodi fiksaciji na hranu, kalorije, vitamine i vlakna. Tijelo osobe tako postaje centar njegove pažnje. Tražimo medicinske studije i gotovo praznovjerno ih prikupljamo i proučavamo poput utroba životinja, sve zbog onog što bi nam one možda mogle reći o budućnosti.
Učinci bludnosti su jasno vidljivi: preljubi, razvodi, vanbračne veze, silovanje, pobačaj, pornografija, zlostavljanje djece i homoseksualni aktivizam. No puno ozbiljnija od tih zala je naša nemogućnost da protiv njih djelujemo, čak i kad ih prepoznamo kao zle. Razvod će većina nas prihvatiti kao nešto veoma loše, no ne postoji način da se zakonom ograničimo tako da nam oni postanu nedostupni.
Bludnost se sastoji od određenog poremećenja seksualne želje koje remeti naš razum i volju. Njezini podmukli utjecaji na naše društvo su uništavanje djetinjstva i unošenje određenih aspekata djetinjstva u život odraslih. Požuda rezultira kalkuliranom potragom za užitkom koja nije spojiva sa spontanošću djetinjstva. Ona uzrokuje gubitak čuđenja i divljenja uobičajenom jer rezultira time da osoba vrijednost pronalazi samo u onome što dovodi do nevjerojatnog i prolaznog užitka spolnih čina.
Požuda dovodi do razočarenja – iscrpljenosti koja se može vidjeti na licu – jer dovodi do pretpostavke da ljudska bića zapravo nisu sposobna djelovati u skladu s duhovnim idealima. Ona uzrokuje nepovjerenje i nužno romansu privodi kraju jer nas dovodi do toga da mislimo da je izgled ljudi oko nas – njihova pristojnost, ljubaznost, takt i uljudnost – samo maska koja krije seksualne namjere.
Ta proračunatost, gubitak čuđenja, razočaranje i nepovjerenje su direktno suprotni vrlinama djetinjstva. Zbog požude je naše društvo postalo negostoljubivo prema djeci. Oni nam smetaju, optužuju. Bilo bi bolje da ih nema ili, ako su već tu, da postanu poput nas.
Srditost ili ljutnja ne može postojati bez percepcije nepravde. Srdžba nije nestrpljivost, koja je vrsta očaja. Ona nije čak ni puka razdražljivost. Naša srditost uvijek ima aspekt ogorčenja. Zato je grijeh srdžbe tako podmukao: on nužno ima lice pravednika.
Srdžba je grijeh kada nema razumno uporište ili kada ga ima ali je ipak pretjerana. Griješimo kada se ljutimo na nekoga tko nam je nenamjerno i nesvjesno naškodio ili kada poludimo zbog neke male uvrede.
Srdžba prožima naš građanski život. Vidimo to u tonu javnog diskursa i načinu na koji stranci u našim gradovima razgovaraju jedan s drugim. No srdžba ima i organizirani izraz u našem javnom životu i u mnogim zavedenim društvenim pokretima, poput feminizma ili pokreta za prava homoseksualaca. Oba pokreta se pozivaju na nepravde koje nikad nisu postojale, a na one koje postoje reagiraju s ekstremnom srdžbom.
Svatko od nas poznaje feministkinje koje su udobno odrasle u obiteljima gornje srednje klase i nikad nisu bile uskraćene za mogućnost napredovanja zbog svog spola, ali su unatoč tome uvjerene da ih se od rođenja ugnjetava. Biti ideološki feminist uvelike znači biti naučen osjećati duboku srdžbu zbog nepravdi koje ne postoje. Homoseksualna grupa ACT-UP je jednom prilikom organizirala srditi protest na AIDS konferenciji u San Franciscu. Vikali su: “300 000 mrtvih zbog AIDS-a. Gdje je bio George?” Tvrdnja insinuira da je krv tolikih ljudi na rukama predsjednika Busha. Kad bi to bila istina, trebali bi odmah predsjednika poslati na suđenje, osuditi ga i pogubiti. No takve neutemeljene optužbe za krvoproliće su postale toliko česte da ih više ne doživljavamo ozbiljno, iako ih oni koji ih izgovaraju shvaćaju smrtno ozbiljno.
Teško je reći što je gore: taj pokvaren bijes koji iznosi pretjerane optužbe i ne osjeća potrebu da ih racionalno opravda ili stav popuštanja koji često zauzimaju oni protiv kojih je takav bijes usmjeren. Izgleda da je zaključak univerzalno prihvaćen kao valjan: ti su ljudi ljuti i prema tome su oni žrtve nepravde.
Teško je izbjeći glavne grijehe jer “široka su vrata i prostran put koji vodi u propast”. Jedan upadljiv razlog zašto je to tako je taj da svaki od tih grijeha može poprimiti izgled u potpunosti suprotan njegovu pravom karakteru. Tako lijenost uzima oblik ekstremne zaposlenosti, neumjerenost u jelu postaje neuredan asketizam čovjeka opsjednutog zdravljem, zavist se pokazuje u lažnoj darežljivosti koja poriče da netko posjeduje istinu tvrdeći da ju imaju svi. Potrebno je da, Božjom milosti, “ne budemo od ovoga svijeta”, već transformirani u Kristu budemo sposobni radosno “uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno”.
