Proročanstvo sv. Franje Asiškog za Crkvu: “U trenutku kada nevolje dosegnu vrhunac, bit će proglašen Papom onaj koji…”
U Djelima serafskog oca R. Washbournea (1882.) stoji proročanstvo koje se pripisuje svetom Franji Asiškom, kojeg je on na samrti ostavio svojoj duhovnoj djeci. Ono se nalazi i u molitveniku “Serafsko cvijeće”, kojeg je priredio otac Dionizije Andrašec, franjevac.
Sveti Franjo Asiški navodno je neposredno prije smrti upozorio okupljenu braću na dolazeće nevolje i rekao sljedeće:
„Braćo, radite hrabro, budite jaki i pouzdajte se u Gospodina. Predstoje vremena velikih tjeskoba i nevolja u kojima će uzeti maha previranja i opasnosti svjetovnog i duhovnog karaktera, ljubav mnogih će popustiti, a pokvarenost i zlo prijeći će svaku mjeru.
Moć demona će se očitovati više no obično. Neoskrvnjena čistoća našeg Reda, kao i ostalih redova, tako će se izopačiti da će samo mali broj kršćana slijediti čistim srcem i potpunom ljubavi pravog Papu i Rimokatoličku Crkvu.
U trenutku kada nevolje dosegnu vrhunac, bit će proglašen papom onaj koji neće biti izabran kanonskim putem i trudit će se da mnoge na lukav način zatruje smrtnosnim otrovom svih zabluda.
Zatim će se zlo umnožiti, naš će se Red raspasti, mnogi ostali redovi će potpuno nestati jer se toj zabludi neće moći suprotstaviti, nego će je prihvatiti. Bit će tako različitih mišljenja i podvojenosti u narodu, među redovnicima i u kleru da će čak i odabrani biti dovedeni u zabludu (kad bi to uopće bilo moguće), ako te dane ne prikrate anđeoskom riječju, ako ih u tom previranju ne bude vodilo neizmjerno Božje milosrđe.
Neki će tada snažno osporavati naša pravila i naš način života. Neizmjerni će biti pokušaji da nas se slomi. Oni koji se tada spase, primit će krunu Života. Jao onima koji svoju nadu polažu samo u to što su redovnici, koji su mlaki te se trajno ne suprotstavljaju napastima, koji će pristupiti ispitu izabranih.
Oni koji ostanu postojani u žaru duha iz ljubavi i u maru za istinsku pobožnost, pretrpjet će progone i nepravdu kao neposlušni i raskolnici. Njihovi će progonitelji, gonjeni zlim dusima, tvrditi da zbog neposluha prema Redu takve pokvarene ljude treba ubiti i uništiti.
Gospodin će tada biti utočište patnika i spasit će one koji se u Njega uzdaju. Da postanu jednaki (svetima), odlučili su raditi savjesno i vječni Život zaslužiti smrću, slušati Boga više nego čovjeka; neće se bojati smrti jer nisu htjeli prihvatiti laž i nevjernost.”
