VJERA I DUHOVNOSTCRKVA

Pročitajte ohrabrujuće pismo pape Ivana Pavla II. svim ženama

Papa Ivan Pavao II. uputio je pismo ženama 1995. godine u povodu IV. svjetske konferencije o ženi, koja se održala u Pekingu u rujnu te godine. U pismu se osvrnuo na bitno pitanje ženskoga dostojanstva i prava u svjetlu Riječi Božje.

“Hvala tebi, ženo-majko, koja primaš u svoje krilo ljudsko biće u radosti i muci jedinstvenoga iskustva po kojoj postaješ Božjim osmijehom djetetu što dolazi na svijet, koje te čini voditeljicom njegovih prvih koraka, potporom njegova rasta, utočištem u tijeku životnoga puta. Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo sjedinjuješ svoju sudbinu sa sudbinom svoga muža u odnos uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života. Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja u obiteljskom gnijezdu a zatim u sklopu društvenoga života unosiš bogatstva svoje osjećajnosti, svoje pronicavosti, svoje plemenitosti i ustrajnosti. Hvala tebi, ženo-radnice, koja si zauzeta na svim područjima društvenoga, gospodarstvenog, uljudbenog, umjetničkog i političkog života, za nenadoknadivi doprinos stvaranju uljudbe sposobne povezivati razum i osjećaje, za poimanje života uvijek otvorenoga ‘misteriju’, izgradnji sve čovječnijih gospodarstvenih i političkih ustrojstava.

Hvala tebi, ženo, već što si žena! Shvaćanjem koje je vlastito tvojoj ženstvenosti ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i pridonosiš cijeloj istini ljudskih odnosa.

Hvala tebi, ženo-zavjetima posvećena, koja se po uzoru najveće među ženama, Majke Kristove, Majke Utjelovljene Riječi, poučljivo i vjerno otvarač Božjoj ljubavi, pomažući Crkvi i svemu čovječanstvu da Bogu pruža svadbeni odgovor koji čudesno izražava ono zajedništvo koje on želi uspostaviti sa svojim stvorenjem.

Hvala tebi, ženo, već što si žena! Shvaćanjem koje je vlastito tvojoj ženstvenosti ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i pridonosiš cijeloj istini ljudskih odnosa.

Krist je uzdižući iznad pravila koja su važila u onodobnoj uljudbi, imao prema ženama stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja i nježnosti.

No znam da nije dosta reći hvala. Nažalost smo baštinici povijesti strašnih ograničenja koja su, u svako doba i na svakom mjestu, otežala život žene ponižavane u njezinu dostojanstvu, okrnjene u njezinim prednostima, često potiskivane, čak svedene na robinju. To joj je priječilo u cjelini biti ono što jest te je cijelo čovječanstvo osiromašilo glede istinskih duhovnih dobara. Bilo bi doista teško točno uputiti na odgovornosti, imajući u vidu snagu kulturalnih nanosa koji su u tijeku stoljeća oblikovali način mišljenja i ustrojstava. No, ako je u tome, osobito u određenim povijesnim okolnostima, bilo i stvarne odgovornosti brojne djece nače Crkve, to iskreno žalim. To žaljenje postaje za cijelu Crkvu obveza obnovljene vjernosti evanđeoskom nadahnuću koje nosi trajno suvremenu poruku oslobođenja žena od svakog oblika nepravde i podložnosti. Ta poruka proizlazi iz samog Kristova stava. On je, uzdižući se iznad pravila koja su važila u onodobnoj uljudbi, imao prema ženama stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja i nježnosti. Tako je u ženi štovao dostojanstvo koje ona oduvijek ima u Božjem naumu i njegovoj ljubavi. Promatrajući Njega upravo u suton ovog drugog tisućljeća, nameće nam se pitanje: koliko je od te njegove poruke prihvaćeno i ostvareno?

Tolike su žene bile i još uvijek su procjenjivane viče po tjelesnom izgledu nego po sposobnosti, stručnosti, razumnim djelima, bogatstvu osjećajnosti i napokon po samom dostojanstvu njihova bića.

Da, pravi je čas za hrabro podsjećanje i iskreno priznanje odgovornosti u tijeku duge povijesti čovječanstva, kojoj su žene dale doprinos ne manji nego muškarci, a često u težim okolnostima. Posebno mislim ženama koje su voljele uljudbu i umjetnost te su im se posvećivale polazeći iz prilika koje su im bile na uštrb, često isključene iz ravnopravnog obrazovanja, izložene obezvređivanju, nepriznavanju, čak otimanju njihova intelektualnog doprinosa. Od višestrukog ženskog djelovanja u povijesti nažalost je malo moguće utvrditi sredstvima povijesne znanosti. No srećom, premda je vrijeme zamelo dokumentarne tragove, nemoguće je ne osjetiti blagotvorne tokove životnoga soka što prožimlje naraštaje sve do naših dana. Čovječanstvo neprocjenjivo mnogo duguje toj velikoj, neizmjerivoj ženskoj tradiciji. Tolike su žene bile i još uvijek su procjenjivane viče po tjelesnom izgledu nego po sposobnosti, stručnosti, razumnim djelima, bogatstvu osjećajnosti i napokon po samom dostojanstvu njihova bića.

Doista još mnogo treba učiniti da biti žena i majka ne uključuje i diskriminaciju.

Što pak reći o zaprekama koje u tolikim dijelovima svijeta još uvijek onemogućuju potpuno uključivanje žena u društveni, politički i gospodarstveni život? Dosta je pomisliti kako je često viče kažnjavan nego hvaljen dar materinstva, kojemu čovječanstvo ipak duguje vlastito preživljavanje. Doista još mnogo treba učiniti da biti žena i majka ne uključuje i diskriminaciju nad ženama. Žurno je posvuda postići djelotvornu jednakost prava osobe i stoga jednaku plaću za jednaki rad, zaštitu majke radnice, pravedno napredovanje u službi, jednakost bračnih drugova u bračnome pravu, priznanje svega što je povezano s građanskim pravima i dužnostima u demokratskom poretku.
Riječ je o pravednosti, ali također o potrebi.

U politici budućnosti žena će sve viče biti uključena u velika goruća pitanja: u pitanje slobodnog vremena, kakvoće življenja, selilaštva, društvenih servisa, eutanazije, droge, zdravstva i društvene skrbi, ekologije itd. Na svim tim područjima veća društvena nazočnost žene pokazat će se dragocjenom, jer će pridonijeti razotkrivanju protuslovlja društva koje je organizirano prema mjerilima pukoga uspjeha i proizvodnje, što će tražiti preoblikovanje sustava u prilog procesima očovječenja koji ocrtavaju ‘civilizaciju ljubavi’.

Dopustite mi dakle, predrage sestre, da zajedno s vama ponovno razmotrim čudesnu biblijsku stranicu koja prikazuje stvaranje čovjeka, i koja toliko govori o vašem dostojanstvu i vašem poslanju u svijetu.

Knjiga Postanka govori o stvaranju sažeto i pjesničkim i znakovnim, ali duboko istinskim jezikom: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka; na sliku Božju on ga stvori, mučko i žensko stvori ih’ (Post 1,27). Božji stvaralački čin događa se po jasnom naumu. Prije svega, rečeno je da je čovjek stvoren ‘na sliku i priliku Božju’ (usp. Post 1,26), izraz koji odmah objašnjava osobitost čovjeka u cjelini stvarateljskog djela.

Žena je dopuna muškarca, kao što je muškarac dopuna žene: žena i muškarac se međusobno dopunjuju. Ženskost ostvaruje ‘ljudskost’ koliko i muškost, ali na različit i dopunjujući način.

Zatim se kaže da je on, od početka, stvoren kao ‘muško i žensko’ (Post 1,27). Samo Sveto pismo daje tome objašnjenje: čovjek, premda se našao okružen bezbrojnim stvorenjima vidljivoga svijeta, opazi da je sam (usp. Post 2,20). Bog posreduje kako bi čovjek izišao iz te osamljenosti: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’ (Post 2,18). U stvaranju žene upisano je, dakle, od početka, načelo pomoći: pomoć – vrijedi istaknuti – ne jednostrana, nego uzajamna. Žena je dopuna muškarca, kao što je muškarac dopuna ženama: žena i muškarac se međusobno dopunjuju. Ženskost ostvaruje ‘ljudskost’ koliko i muškost, ali na različit i dopunjujući način.

Kad Knjiga Postanka govori o ‘pomoći’, to se ne odnosi samo na područje djelovanja, nego i na područje bivovanja. Ženskost i muškost međusobno se dopunjuju ne samo s fizičkog i psihičkog gledišta nego i s ontološkog. ‘Ljudsko’ se potpuno ostvaruje jedino zahvaljujući dvojnosti ‘muškog’ i “ženskog”.

Muškarac kao i žena imaju od početka jednaku odgovornost.

Nakon što je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, reče oboma: ‘Napunite zemlju, i sebi je podložite’ (Post 1,28). Ne predaje im samo vlast da rađaju kako bi se ljudski rod održao u vremenu, nego im povjerava također zemlju kao zadatak, nalažući im da odgovorno upravljaju njezinim bogatstvima. Čovjek, razumno i slobodno biće, pozvan je preobražavati lice zemlje. U toj zadaći, koja je u biti uljudbeni čin, muškarac kao i žena imaju od početka jednaku odgovornost. U svojoj bračnoj i plodnoj uzajamnosti, u svojoj zadaći da gospodare i podlože zemlju, žena i muškarac ne izražavaju jednakost statičnu i podudarnu, a još manje duboku razliku neiscrpnog sukobljavanja: njihov najprirodniji odnos, koji odgovara naumu Božjem, jest ‘jedinstvo u dvojnosti’ ili ‘jednodvojna’ veza koja svakome dopušta osjetiti međusobni i uzajamni odnos kao dar koji obogaćuje i čini odgovornim.

Tom ‘jedinstvu u dvoje’ Bog povjerava ne samo rađanje i obiteljski život, nego stvaranje same povijesti”, poručio je između ostaloga papa Ivan Pavao II.

www.medjugorje-news.com/

Izvor
hkm.hr

Vezani članci

Back to top button