PRIČA IZ ŽIVOTA – Dr. fra Tomislav Pervan
Nije lako stati pred desetak ukoričenih knjiga i još nekoliko tisuća različitih tekstova našeg ponajboljeg katoličkog publicista dr. fra Tomislava Pervana, a još je teže riječju obuhvatiti njegov prebogat život. Fra Tomislav je već desetljećima kroz svoje napise duhovno i intelektualno osvježenje u našoj katoličkoj javnosti.
„Da bi se netko rodio u Hercegovini u ono doba, koncem Drugog svjetskog rata, stvarno je morao imati sreće. Tada se na ovim krajem nadvila smrt i noć je gutala mnoge, osobito mladiće koji su se vraćali iz ratnog vihora. Takva opasnost prijetila je i mom ocu Ivanu Ići Pervanu, koji je 1942. godine stupio u hrvatsku vojsku. On je, naime, te godine krenuo u Slavoniju nabaviti i donijeti kukuruza za kruh. Stvari su se dogodile drukčije od zamišljenog. Da, moj Iće je po nekom poslao kukuruz, poslao pozdrav ocu i majci, te dvjema sestrama, a sam ostao u Lipiku i dobrovoljno se prijavio u hrvatsku vojsku. I tako ratujući na svim stranama vratio se Iće u proljeće 1944. i na Jurjevo oženio s mojom majkom Zorkom – Zorom Sulić, iz Čitluka (rođ. 1925.,a preminula 2006.).
Nakon svadbe opet vojska i tek pokoja vijest da je živ i zdrav. Tek u siječnju 1945. vratio se kući i zagrlio sina prvijenca kojemu su dali ime Josip Željko. No, idila je trajala kratko. Događao se prevrat, a ne oslobođenje – tako su govorili u narodu – i partizanske jedinice su nadirale prema Hercegovini. Otac je bio u nedoumici. Pitao se danima što učiniti? Da donese konačnu odluku pomogla mu je majka, moja baka Kata. Jednostavno mu je rekla da se prepusti volji Božjoj koji ga je kroz tri prošle godine čuvao i da ne izdaje svoje suborce. Otac je donekle utješen, pograbio ono malo vojničkih stvari i krenuo u nepoznato. Nakon borbi na Ivan Planini u veljači 1945. krenuo je u Sarajevo, a onda tražeći slamku spasa prema Zagrebu, a kasnije prema Zidanom Mostu u Sloveniji. Tamo su ga uhvatile partizanske pandže i započeo je Križni put. Valjalo je najprije propješačiti do Jastrebarskog i tamo za dlaku izbjeći smrt. Nije ukrcan na vlak koji je naizgled nudio odlazak prema kući, ali završio je – saznalo se kasnije – u nekim jamama i šumama negdje na Kordunu. Tko je tada u njem bio više se nije vratio. Križni put nastavljen je prema Sisku, preko Slavonskog Broda i Tuzle sve do Sarajeva. Doveden je i smješten u središnjicu zloglasne Udbe. Zgrada je poput košnice bila natrpana hrvatskim vojnicima. Tek spuštajući se s viših katova prema nižim dalo se zaključiti „da se čisti paluba“ i da svi koji izlaze zapravo idu u grob. Kad je Ićo stigao do prizemlje očekivao je najgore. Tada je ugledao i legendarnog fra Mladena Barbarića u franjevačkom habitu bez pasića. ‘Da se ne bi objesio?, tumačili su udbaši. I taman kad je htio zamoliti posljednje sakramente fra Mladen je njemu i ostalom društvu prioćio ‘da se ne boje, jer da je od jučer proglašena amnestija’. ‘Neće vas pobiti’, zazvučalo je još jedno fratrovo ohrabrenje. A taj fra Mladen, Bože moj… bio je priča vrijedna da je pamte stoljeća. Životom je potvrdio da lažu oni koji govore da postoji mnoštvo putova, jer on je koračao samo jednim: putem zacrtanim u savjesti svojoj slušajući glas nutrine i utjehe Božje. Cijeli život ostao je bez novih jugoslavenskih dokumenta, grsteći se otići kod matičara i izvaditi „ličnu“ iskaznicu. Kamo god je krenuo, išao je sa srcem i dušom. Ruke je sklapao samo kad bi s Bogom razgovarao tražeći pomoć u crnim nevoljama.
Ali mukama tu nije bio kraj. Za jutarnjeg postrojavanja kraj njih je naišao jedan brijač i upro prstom u nekog od Ićanova društva tvrdeći da ga je vidio u Jasenovcu. Svi su protrnuli. Prokazani je sve nijekao, ali nije mogao pobjeći od istine. Brijač se okrenuo i čekala se samo smrt. Fra Mladen je već molio za njihove duše… Srećom, taj također napaćeni brijač – Židov imao je samilosti, zatomio je osvetoljubivost i nije ih prokazao. Sljedećih dana krenuli su prema Mostaru gdje je nastupilo prestrojavanje: jedne se slalo u smrt, druge u logore, treće u partizansku vojsku. Srećom Iće je ugledao svoju tetu časnu Valentinu i uspio poručiti mome djedu Ivanu da je u Mostaru. Djed je iste noći krenuo i već sutra, nitko ne zna kako, moga oca izvukao iz zatvora i baš oko blagdana Velike Gospe došao kući. Možemo samo zamisliti kako su se tada osjećali moji ukućani, kako li je majka proplakala od sreće…“, ne krijući jaku emociju prepričava fra Tomislav očevu, ali i svoju sudbinu.
Sve je, naime, u životu spojeno poput sustava spojenih posuda. Ne može se na jednom kraju ulijevati radost, a na drugom izlaziti tuga. Sve se to nekako izmiješa i ako se ponizno i otvoreno prihvate sokovi životnosti svakodnevnica pojedinaca, cijelih obitelji i zajednica tada postaje supstrat iz kojeg niču plodovi uma i duha. I u obitelji fra Tomislava Pervana bilo je tako.
„Otac je otišao na dosluženje vojske prije moga rođenja i mislim da je u Novom Sadu služio JNA do 1947. godine. U vojnoj knjižici pisalo mu ćirilicom da je nediscipliniran, ne izvršava naredbe, da je u ratu bio u neprijateljskoj vojsci 36 mjeseci (dakle, pune tri godine) – to su vjerojatno dobili iz Čitluka kad je otišao na ‘dosluženje’. Nije mu to trebalo kad je proveo tri godine u ratu…“
‘Živ će se vratit nekad, a mrtav nikad’ – s vjerom su umovali tada ukućani – jer Ivan Iće Pervan je bio među rijetkima koji se vratio u srez Čitluk, pod Gredu.
„Majka nam nije dopuštala da budemo daleko od oltara. Bijaše to sretno vrijeme posebnog duhovnog rasta. Bilo je to vrijeme mučeničkih majki i baka, koje su zajedno s nama davale slavu Bogu, pa i na taj način izvodili djecu na pravi kršćanski put. Samo jaki motiv, vjera i volja za znanjem davali su snagu generaciji koja je kasnije u zrelim godinama plod svoga života ugradila u stvaranje slobodne Hrvatske.“
Bog je mnogobrojne kušnje nagradio ozračjem mira i vjere – nakon nekoliko godina obitelj Pervan bila je na okupu. U studenom 1946. rodio se mali Tomislav, a potom još osmero braće i sestara.
Bog je kroz velike kušnje izveo obitelj Pervan. U središtu svega bila toga je iskonska vjera koja tada ničim posebnim nije njegovana: nije bilo duhovnoga štiva ni kateheza kao danas. Majka Zorka – Zora bila je, također, pismena. Za vjenčanje je od župnika fra Franje Ivankovića dobila Povijest jedne duše od Sv. Male Terezije. Knjiga se čitala za zimskih dana, jer se ljeti moralo raditi.
U kući se nekom čudnom Božjom logikom, našao i Novi Zavjet kojeg je na hrvatski jezik preveo Franjo Zagoda i tiskan je u Zagrebu 1938. Fra Tomislavu i ostaloj djeci posebno su u sjećanju ostale ilustracije francuskog slikara Gusteve Doréa, posebno one dojmljive scene Apokalipse, Danteova raja i pakla. Bilo je u skromnoj kućnoj knjižnici još nekoliko molitvenika.
„Bila je rijetkost da je netko imao Novi zavjet ili nešto vjerske literature, a baka je uvijek imala u rukama Molitvenik fra Anđela Nuića – sav izlizan i pocrnio od seljačkih znojnih ruku.“
Tamo se, što je posebno interesantno, našao i Život Kristov Rudolfa Wimmera u tri sveska.
„Sjećam se, pisalo je ovako – Rudolf Vimer, a ne Rudolf Wimmer – može se vidjeti u pretisku (jednosveščanom) vlč. Zirduma. Onda su bila tri sveska u nas doma.“
Bila su to prva vrata ili još bolje rečeno prozor kroz koji je i mali Tomislav zavirio u raskoš teologije.
Brojna obitelj Pervan uz naporan rad imala je što pojesti i obući. Bili su među rijetkima koji su imali uz „nosno“ i „misno odijelo“ – nosilo se naravno samo nedjeljom i blagdanom! Rodila je ta činjenica kasnije dostojanstvom i ponosom, hrabrošću i odvažnošću koja će se na čudan način implementirati u važne crkvene i narodne događaje u Hercegovini. Bio je Tomislav Pervan i među rijetkom djecom koja su znala kako se zove biskup u Mostaru i papa u Rimu…
Ipak, možda je najvažnija činjenica da su baka i mama od samog njegovog začeća molile krunicu da dijete koje Zorka nosi izabere u životu duhovno zvanje, da pođe u fratre ako bude muško ili časne ako bude žensko. Saznao je on to tek kasnije, na dramatičan i gotovo epski način, samo nekoliko dana prije majčine smrti.
„Jednoga ljeta, prije desetak godina, nakon Gospojine bila je velika vrućina. Ja sam bio na misijskom putovanju u Engleskoj: imao sam neke susrete i predavanja. Kad sam došao u Međugorje rekoše mi da je majka teško bolesna. Leži.
Odmah sam uzeo sakrament, odvezao se doma u Čitluk pohoditi je. Ona, starica blažena na krevetu, onemoćala, vrućina je ubila, dehidracija. Ja sjeo pored nje, pričestio je, pomolio se za nju, položio ruke. Blaženo se osjećala nakon molitve i jednostavno pala u zanos.
I onda, onako nemoćna, veli: ‘Sinko, Tomislave! Ne znam jesi li kao fratar i svećenik sretan. Ako nisi sretan, onda sam ja, tvoja majka, kriva za to. Naime, kad sam bila tobom trudna (poratna 1946.), svaki sam dan zajedno sa svojom svekrvom (pokojnom bakom Katom, svetom ženom, iz roda Miletića: imala sestru časnu Valentinu, imala strica fra Ambru Miletića koji je na prijelazu stoljeća bio u Mostaru factotum – i gvardijan, i provincijal, i tajnik biskupa, upravitelj sirotišta, vrli Hrvat etc.) molila krunicu za dijete koje nosim bude svećenik, fratar. Svaki dan, neizostavno.’
I onda pridoda: ,Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, negdje u lipnju, za vrijeme svete mise’ – tako veli – ‘negdje oko prikazanja i pretvorbe – osjetih (tako mama priča) da je dijete u meni oživjelo. I kaže, ‘zahvalih Bogu što je dijete živo, i u tom trenutku sam te prikazala Gospodinu. Da budeš Božji…’
Kad sam završio osmi razred 1960., župnik je samo rekao: ‘Donesi potrebnu dokumentaciju’, a ja sam nestrpljivo čekao… „
Ipak, pozoran pripovjedač mora naslutiti da svaka ovakva iskrena odluka i nesebični „Da“ Gospodinu krije sa sobom i svakojake kušnje. Jednog dana kad se mali Tomislav vratio iz škole zatekao je oca Ivana u društvu s trojicom inženjera iz rudnika boksita u kojem je radio. Po pršutu koji je bio na stolu naslutio je da se nešto važno događa.
„Da, pršut se jeo samo u iznimnim prigodama i rezao se samo probranim gostima. Ti ljudi, direktori rudnika, bili su i utjecajni partijaši u našem srezu. Oborio sam sramežljivo oči pred njihovim pogledima. Otac se nešto uzvrtio , a onda gotovo ispalio: ‘Sine Tomislave, drugovi su nam došli pomoći. Dat će ti stipendiji da pođeš za rudarskog tehničara u Tuzlu…’ Još je nešto govorio, a ja sam odvažno uzvratio: ‘Tata, ja želim biti samo fratar!’ Otac je ustao i pred društvom me zagrlio govoreći: ‘Dobro, neka bude po tvojoj volji!’ I više nikad o tome nismo progovorili ni riječi. Drugovi inženjeri su otišli, ali posljedice ove odluke osjetit će moj Iće kasnije… Na Ilindan je napokon stigla potvrda o primitku u Franjevački red i ja sam kao izvrsniji kandidat otišao u Visoku, a drugi u Dubrovnik i Zadar.“
Kako je samo bilo četrnaestogodišnjem Tomislavu ostaviti toplu i plodnu Hercegovinu i krenuti prema hladnijoj Bosni možemo samo zamisliti.
„U Visoko sam otišao s nepunih četrnaest godina u rujnu 1960. i maturirao 1964. Bio sam oslobođen usmenih maturalnih ispita jedini u generaciji, k tome još i Hercegovac u Bosni.“
Počela je i jesenjska berba pod budnim okom djeda Ivana, koji je upravljao gospodarstvom jer sin Iće bijaše u tri smjene gotovo stalno u rudniku. Valjalo je pobrati duhan i smokve, a onda grožđe preraditi u rujno vino i rakiju. Djed Ivan je vodio i glavnu brigu oko unukova odlaska u Visoko.
„Moj djed Ivan bio je slikovito rečeno seoski mudrac, gotovo sveznadar. Znao je gotovo sve poslove: radio je kao stolar, bačvar, izrađivao prozore i vrata, pa čak i mrtvačke kovčege. Bio je rođen 1886., a onda je 1912. godine stupio u austrijsku vojsku i to je obilježilo cijeli njegov život. Iste godine kad je stupio u vojsku 1912. oženio je moju baku Katu. Sudeći prema činjenicama, izgleda da je bio dosta izbirljiv, jer bez obzira na majstorski i svekoliki ugled, baku je pronašao tek „iza sedam sela“… Baka je također znala čitati, bila je zgodna, ali dosta krhka zdravlja. No, to je nije priječilo da kao žena i majka ponizno i spremno učini sve što može za muža i obitelj. Uz mog oca Ivana imali su i dvije kćeri, moje tete Jozefinu i Sofiju. Djed je ta imena kćerima izabrao po imenima tada popularnih austrijskih princeza, jer je cijeli život bio impresioniran austrijskom kulturom reda i rada. Znao je govoriti da takve pravne i poštene države više nikad neće biti i čini se da je bio u pravu. Dobro je poznavao sve župnike u Brotnju u to doba, do kraja Drugoga svjetskoga rata. Dobro se sjećao kad je umro u Čitluku fra Didak Buntić, a pismen je bio prije vojske. Samouk, u selu druge je učio čitati i pisati, pa je mogao iz vojske pisati pisma i drugima.
Primao je uvijek i redovito preko župnika beogradsku ‘Blagovest’ – jedini katolički mjesečnik nakon rata na području Jugoslavije (osim zagrebačke Danice koja je bila list njihova udruženja). Uvijek je uzimao i kalendar Dobri Pastir – onaj godišnjak što ga je uređivao fra Rufin Šilić, potom je od početka šezdesetih redovito čitao Veritas i Glas Koncila. Glasnik Srca Isusova i Marijina je kasnije oživljen…
Djed je volio vinograd i uz polja duhana proizvodio je nadaleko poznato vino. Dok se on s mojom majkom bavio poljem, duhanom i lozom o nama je brigu vodila baka Kata. Da nije bila tako dobra i požrtvovna možda moji roditelji ne bi imali toliko djece. Baka je bila dobri duh i svi smo osjećali njezinu neizmjernu ljubav.“, sjeća se fra Tomislav.
I tako, čim je obitelj ispratila sina i unuka u Visoko uslijedili su osvetnički udarci. Kad je partijska vrhuška shvatila da ne može uloviti ptića, odlučila je udariti po gnijezdu. Tomislavu je ukinuto temeljno zdravstveno osiguranje i valjalo je gotovinom plaćati sve: od zubara do bilo kakvog lijeka ili najosnovnije medicinske pomoći. Otac Ivan počeo je opet križni put u rudniku boksita. Rečeno mu je da zbog neprijateljske djelatnosti i sina fratra više nije poželjan i da ostaje bez posla. Ipak, nekim čudom netko razborit se zauzeo za njega, pa i onako brojnim socijalnim slučajevima nije pribrojena obitelj Pervan sa četrnaest duša.
„Otac je tako ostao u rudniku sve do invalidske penzije, a onda se snažno prihvatio obiteljskih poslova. Svu djecu je uspješno iškolovao i uz silne žrtve izveo na pravi put. Bio je silna energija i volja. Nije kukao niti jadikovao. Bio je vrlo društven, a znalo se često dogoditi da zapjeva i počasti sve u svom društvu. Prije svoje smrti otac nas je okupio i zamolio da se svake godine sastanemo o Jurjevdanu na obiteljsku svetu misu na spomen njegova vjenčanja koje se zbilo 1944., negdje o Jurjevdanu, te da bude za jelo samo kruh, kuhano janje i mladi luk – tako su oni proslavili onda u siromaštvu i ratu njegovo vjenčanje.
Voljom Božjom – preminuo je na blagdan sv. Josipa 2001., a on je zaštitnik sretne smrti i obitelji. Tada imamo prigodu okupiti se i za njegovu smrt i za majčinu smrt (preminula 27. travnja 2006.), te ispuniti njihovu želju. Svi koji smo ovdje okupimo se i to je onda uistinu obiteljska zajednička fešta… I zahvala Bogu za sve. “
U znamenitom visočkom sjemeništu obične su mladenačke stvari počele dobivati značaj izvanrednosti. Kroz svakodnevan zahtjevan i naporan rad Riječ vjere i riječ znanja klesala je umove i duše mladih svećeničkih pripravnika. U bosanskim maglama nove duhovne i intelektualne spoznaje zamijenile su naravno hercegovačko sunce za kojim je mladi đak Tomislav Pervan žudio. Hladni i visoki stropovi gubili su svoju hladnoću, a mladenačka duša pronalazila je ideale na kojima će sebe, a kasnije i druge grijati.
„To je bio strašan dril, ali to su bila dobra vremena kad se nešto moglo temeljito naučiti. Od nas đaka tražio je se maksimum. Ako nisi sve od grčkog razumio morao si ga naučiti kako znaš i umiješ. Posebno sam volio njemački jezik i već u trećem razredu gimnazije čitao Karla Maya na njemačkom i pustolovine njegovoga Winethua. Visoko mi je ostalo kao krasna uspomena.“, prisjeća se fra Tomislav.
Zbog odličnog uspjeha oslobođen je mature, a onda je valjalo donijeti odluku o ulasku u novicijat i vratiti se u Mostar.
„Dolazim u Mostar da mi uzmu mjere za habit. Tamo je bilo još dvadesetak kandidata. Bilo je i šale kad je časni brat krojač opominjao: ‘Tko ne želi neka odmah kaže da bez veze ne trošim platno!’“
Kad su mu „uzeli mjeru“ vratio se Tomislav kući, a onda uskoro krenuo u novicijat na Humac. Otac je na magarca natovario dva kufera i ispratio ga na austobus koji je iz Čitluka vozio za Humac i Ljubuški. Uskoro je u Humac, to rasadište hercegovačkih fratara, na oblačenje franjevačkog odijela stigla s dvojim konjskim kolima mnogobrojna rodbina. Njih sedamdesetak proslavilo je svečani događaj. Fra Tomislav se sjeća još jedne zgode – potresne sličice iz tog vremena koja mu se za cijeli život utisnula u dušu.
„Kad sam se opraštao sa svojima doma – prije novicijata, početkom srpnja 1964. – onda sam prvi put vidio da djed plače. Pitam ga zašto plače. On odgovara: ‘Odsada više nisi naš!’ Dakle, znao je što znači ići u samostan, što znači obući habit. Znači, novi dom, nova obitelj, nova kuća, novo sve. Ništa više nije kao prije. I otada me uvijek zvao s ‘Vi’ i više mi nikad nije rekao Ti. – Moje zvanje odredilo je da i najmilijem postanem – Vi!“
UVIJEK KRAJ OLTARA
Dani provedeni u novicijatu na Humcu ostali su fra Tomislavu u lijepom sjećanju. U toj oazi duha i mira imao je sve potrebne uvjete. Oštrouman i darovit brzo je učio, a po fratarskim knjižnicama skidao je prašinu i s nekih knjiga koje nitko dugo nije koristio. Tako je npr. već u to doba posebno studirao hrvatski jezik, te učio svirati orgulje i glasovir.
„U novicijatu sam 1964. – 65. imao u rukama knjigu dvojice autora (Guberina/Krstić), Razlike između srpskoga i hrvatskoga jezika, izišle prije rata, mislim 1940. Ljudevit Jonke je izdao ljeti 1964. svoju knjigu članaka: Književni jezik u teoriji i praksi, što bijaše novina onda na tržištu, prije čuvene Deklaracije 1967. Tu sam knjigu našao na Humcu i studirao.“
Mladi franjevac nije imao nikakvih misonih sudara s Bogom i kršćanskim naukom, jer njemu je to od najranijih dana bilo poput vode koju pije ili zraka koji udiše. Ne njiše se ni za trenutak između između različitih filozofija i teoloških pristupa, nego uvijek se priklanja Kristu i provjerenom crkvenom nauku. Korača slobodno osunčanom stranom puta i pronalazi uzvišenost kršćanske poruke i vlastitu životnu radost. To je, priznat ćemo, rijetkima suđeno. Počeo je marljivo izučavati Sveto Pismo, a svoja razmišljanja pisati: već tada mu je jezik kojim je pisao bio divan, čist i zvonak od jasnoće, a stil često slikovit, potkrijepljen neprolaznim mislima i nadasve uvjerljiv. Sve dublje je zaranjao u živu realnost otkrivajući tajne srca. Za dušu mu se nisu lijepile ovozemne radosti i već je temeljito sagledavao značaj poniznosti i žrtve. Zatim je lutao žarištima znanja, proze i poezije, a sve usvojeno usmjeravao je prema teologiji koja ga je magično privlačila. Otvorio je dušu za sve što je veliko i lijepo razmišljajući o samoći o Božjim tajnama, a usput slušajući klasičnu glazbu Bacha, Rahmanjinova i Stravinskoga. Uspješno razaznajući „strane svijeta“ u teologiji i kulturi stvara stav koji njeguje sve do danas: posebno poštuje svekoliku kreaciju, izvor misli i njezinog nosioca. Rijetko polemizira i ne iskazuje ljutnju ni nesigurnost, već uporno i sustavno obrazlaže svoje duhovne i intelektualne domete. Poput Sv. Klamenta postaje svjestan da je „vjera sjeme, a znanje o vjeri plod“.
U ovakvim i sličnim razmišljanjima prolazili su mu dani formacije na Humcu, a onda je otišao dvije godine u Visoko (1965. – 1967.), pa godinu dana na Teologiju u Sarajevo. Iz tih dana sa zahvalnošću se sjeća svojih profesora, a posebno dr. fra Ljudevita Rupčića.
„Ljudevit Rupčić je došao u Sarajevo za profesora biblike 1958. i bio punih trideset godina – do 1988, prevodio Novi zavjet, Psalme i Pjesmu nad pjesmama, a odmah od početka ukazanja u Međugorju prihvatio činjenicu ukazanja i pisao na tu tematiku.“
Prijelomne i burne 1968. godine zajedno s kolegama fra Jozom Vasiljem, fra Vitomirom Musom odlazi u Austriju, mjesto Schwaz na nastavak teološkog i filozofskog studija. Tamo studira do 1970. godine. Istodobno u Rimu su se isklesavali zadnji dokumenti Drugog vatikanskog koncila.
Nakon dviju godina provedenih u Scwazu i svećeničkog ređenja 1969. valjalo je poći u Njemačku na usavršavanje njemačkog jezika, ali fra Tomislav u dogovoru s poglavarima odlučuje – naime, već tada je izvrsno poznavao njemački – otići u susjednu Švicarku, u Zürich pomoći misionaru fra Ljubi Krasiću. Stvarno siromašan kao fratar, s par stotina šilinga u džepu (oko stotinjak kuna) tamo slavi svoju Mladu misu i počinje pomagati u misiji.
„U Schwazu – Austrija sam i ređen u studenom 1969. s navršenih 23 godine. Morao sam tražiti dispenzu iz Rima da se mogu rediti s 23 godine, jer je kanonska dob za ređenike u misijskim područjima bila najmanje 24 godine.“
Možete samo jedanput pogađati kako je kasnije potrošio skromni honorar! Naravno, kupio je mnoge teološke knjige kroz koje se prvi puta ozbiljnije susretao i sa teološkim promišljanjima dvojice njemačkih profesora: Valtera Kaspera i Josepha Ratzingera. I još jedan velikan je svojim djelom zaokupio fra Tomislavovu dušu: glasoviti Romano Guardini…
Za vrijeme rada i boravka u Švicarskoj upoznao je fra Tomislav i mnoge glasovite hrvatske emigrante: fra Lucijana Kordića, Vinka Nikolića i njegovu suprugu Šteficu, slikara Petra Marunu, i mnoge druge…
Nakon ređenja i boravka u Švicarskoj ponovno su se trojica fratara našla u bogosloviji Swaiz. Stigao je tamo i provincijal dr. fra Rufin Šilić (izabran za provincijala 1967.). Inače, od najranije dobi siroče, smatrao je Provinciju svojom majkom. U Wrocławu u Poljskoj doktorirao je na djelu o sv. Bonaventuri, a o briljantnosti teze svjedoči i činjenica da se na nju često pozivao i Joseph Ratzinger kad bi govorio o teološkom djelu sv. Bonaventure.
Fra Rufin na Teologiji u Sarajevu radi puno i kao dobri duh bogoslovije započinje odiseju zvanu Dobri Pastir. Postaje, između ostalog otac naše publicistike, izdaje reviju i godišnjak. Uskoro dolazi i tužna epizoda i prijepori s biskupom oko nekih hercegovačkih župa.
„Bila je to borba za pašnjake… I Abraham i Lot su se tako borili…“, komentira moj sugovornik.
Na Humcu je trebao pomoćni meštar za novake koji ujedno znade svirati i bilo je jasno: fra Tomislav dolazi u kolovozu 1970. na Humac.
Tamo je se već događalo Božje čudo. Poput ptice Feniksa iz pepela je u bezbroj mladica niklo hercegovačko franjevačko redovništvo, ono što je bilo posječeno i smrvljeno 1945. godine sada se izdizalo kao grandiozan znak vjere i domoljublja. Kažu svjedoci, kad su tih godina u posjet Humcu dolazili fratri iz Amerike (Hercegovačka franjevačka kustodija) da su plakali od sreće. Preko stotinjak fratara tiskalo se na tom Božjem otoku – kakav znak nade za Hercegovinu, Crkvu i žuđenu Hrvatsku!
Iz takve raskoši vjere i života provincijal dr. fra Rufin Šilić je zaključio da mora obnoviti intelektualnu elitu Provincije. Od rata do tada uz provincijala fra Rufina doktorirali su još: dr. fra Leonardo Oreč u Ljubljani, dr. fra Ljudevit Rupčić u Zagrebu i dr. fra Viktor Nuić u Rimu, dr. fra Kvirin Vasilj živio je u Americi. Nakon dvije godine kapelanstva i rada u novicijatu (1972. godine), pročitane najbolje teološke literature onog vremena, na studij Svetog Pisma i put prema Freiburgu krenuo je i fra Tomislav Pervan. I za divno čudo tamo, u tom duhovno hladnom njemačkom ozračju, nije ga oduševila suha egzegeza koja je odveć mitološki – po uzoru na neke protestantske teologe, Bartha i ekipe – s Isusom baratala najčešće kao suhom granom. Požalio se fra Tomislav provincijalu i na nastavak studija otišao u Graz. Tamo je bila sasvim druga situacija. Našao je jednog razboritog profesora koji je osjetio veliki talent kod novog studenta i sve je završilo izvrsno. Oko Bezgrešnog začeća 1976. fra Tomislav je predao radnju, a u siječnju 1977. promoviran je u doktora biblijskih znanosti. Na Humac se vraća u rujnu 1977. godine. Iz Graza je ostala još jedna nezaboravna uspomena.
„U Domovini je procvalo Hrvatsko proljeće. Nastupili su različiti progoni i valjalo je pomoći onima koji su na Zapadu tražili slobodu.“
Po povratku na Humac sve je svoje snage stavio u službu Crkve. Propovijeda i predaje. U vjeri i ustrajnosti kleše mlade franjevačke redovnike. Kad je onako moćan i intelektuano superioran progovorio govorom srca svi su shvatili da nije tvrd i kamen kako je u prvi mah izgledao. Ne nastupa kao bojažljivi konzervator stare fratarske prakse, nego kao odgovorni restaurator koji otvara vrata i prozore u prenesenom i doslovnom smislu.
S ljepotom riječi klizile su nove zanosne misli, a s mislima sadržaji koji nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Milosni vjetar raznosio je oblake nesigurnosti s kojim se susreće svaki čovjek, osobito mlad učitelj pred mnoštvom zahtjevnih učenika. Duša mu je treptala od osvježenja i novih pastoralnih iskustava. Humcem je – kao kad ozonom nakon oluje zamiriše zemlja – prostrujao novi dašak svježine crkvenog nauka.
No, i to je bilo prusko fra Tomislavu. Znao je da se briljanti ne nalaze samo u čvrstim sefovima, nego da ih se koji put, ako je čovjek uporan i ako mu Bog pomogne, mogu naći u prirodi, u najživljem životu. Stoga on počinje propovijedati i poučavati iza granica čvrsto uokvirenog humačkog svetišta i novicijata. Okuplja mlade gimnazijalce (maturante) u crkvi Sv. Kate u Ljubuškom i počinje s redovitom katehezom. Rezultati su izvrsni, a broj đaka svakim danom sve viši. Pozorno slušajući autentična pitanja i svjedočanstva mladih otkriva još jedan novi svijet. Zapravo, još tih dana nije ni slutio da će upravo ga upravo taj njegov rad s mladima dovesti na još jedno životno križanje, ili još točnije rečeno, na križanje s kojeg će sigurnije krenuti putem prema Kristu.
„Tih godina počeo sam čitati jedan tada grafički skromni časopis „Koraci“ kojeg je u Zagrebu izdavao poznati teolog prof. dr. Tomislav Ivančić. Sadržaj me je često toliko zaokupljao da sam znao satima meditirati o napisanom. Uvjerio sam se i na tom primjeru je točna ona poznata izreka: kad istinu spoznaš, ona te je sigurno već dotakla i oplodila! Tako sam i ja, kad je prva grupa mojih đaka otišla u Zagreb i uključila se na vjeronauk kod prof. Ivančića, dobio u siječnju 1979. poziv da dođem na duhovnu obnovu kod dr. Ivančića. Ne dvojeći puno krenuo sam u Zagreb i našao se među brojnim studentima u zadnjoj klupe jedne poveće dvorane u Frankopanskoj, tamo u sklopu samostana časnih sestara milosrdnica. I svećenik, prof Ivančić je progovorio. Dva puna sata o grijehu i obraćenju, a muha se nije čula. Ostao sam iznenađen a u meni su se otvarale nove dimenzije vjere i teologije. Slijedila je sveta misa, a onda su mladi imali sastanak. Poslije molitve nisu gubili konkretnost nego su in medias res raspravljali o konkretnom caritasu: tko će nacijepati drva ovoj starici, tko će onu drugu odvesti liječniku, tko će ovo tko će ono… Vidio sam već tada da tu nema šale i da u vodu padaju neodgovorni komentari i kritike da se ovdje radi o nekim zastranjenjima i sumnjivim egzaltacijama.“
Evo još jednog dokaza da čovjek u svojim radostima i uspjesima slično kao i u tegobama treba čovjeka, treba pouku koju će ponizno prihvatiti. Najmanji ostaci sumnji i nesigurnosti su nestajali. Doslovce, otopile su ih molitve, adoracije i meditacije.
Fra Tomislav se vraća u Hercegovinu i daje poticaj da prof. Ivančić u lipnju 1979. dođe na Široki Brijeg i fratrima progovori o molitvi. Nije tada u najboljoj snazi podlegao onom pogubnom stereotipu kad različite duhovne osobe, svećenici i redovnici ovako krivo rezoniraju. Najprije ću sagraditi crkvu, a poslije ću se moliti. Fra Tomislav je od početka izabrao ono najvažnije.
„Kad je prošao taj seminar pokojni dr. fra Rufin Šilić mi je zahvalio i dodao: ‘Sljedeće godine želio bi s ovim Ivančićem tri dana samo moliti!’ On, ali i svi ostali koji su se spremno otvorili Duhu Svetomu bili su oduševljeni. Naravno, bilo je i onih koji su nešto gunđali…“
Uslijedio je još jedan važan susret s prof. Ivančićem na seminaru u Čapljini, a potom poziv uoči Sv. Ante 1979. u Zagreb gdje je s prof. Ivančićem seminar o molitvi i obraćenju držao poznati njemački teolog prof. Heribert Mühlen.
„To je bilo neponovljivo iskustvo. Putovao sam sutra u noći iz Zagreba vlakom do Čapljine i od siline doživljaja oka nisam sklopio.“
„Nešto mu se dogodilo…“, šaptala su subraća već sutra za mnom na Humcu.
TEOLOŠKI STOŽER I BRANITELJ MEĐUGORJA III.
„Fratri su imali pravo! Stvarno sam se promijenio! Da, tek sada vidim i shvaćam ono što onda nisam ni slutio. Cijeli taj čudesni duhovni šok pomogao mi je da postanem otvoren za događaje koji će uslijediti u Međugorju. Bio sam duhovno spreman prihvatiti fenomen ukazanja i na sve suvislo i razborito odgovoriti, staviti se u službu velikoj poruci i pouci Međugorja.“, tumači mi fra Tomislav.
I upletimo najvažniju nit u našu priču, vratimo se tridesetak godina unatrag i evocirajmo ono vrijeme mirno, bez žurbe i neopterećeni bilo kakvom zlobom. Naše neriješene račune, dugove ovakve ili onakve, već je zaliječila ispovjedaonica. Ukorijenjeno kršćanstvo i živa vjera pomogli su da u Hercegovini ljubav i opraštanje nadvladaju osvetu i mržnju. Istina jest da je za nedavnoga rata nekoliko kuća minirano, ali koliko znamo linča nad ljudima nije bilo i ni jedna glava zbog osvete nije pala. Doživjeli smo i kakvu takvu slobodu da barem sada možemo slobodno napisati svoje viđenje onog doba i okolnosti u kojima je živio narod ovog kraja. Hercegovina je naime zbog svoje povijesti, jasne političke opredijeljenosti, a ponajviše zbog čvrste i neslomljive katoličke vjere bila trn u oku onodobne vlasti. Doživotni predsjednik i diktator Tito umro je godinu dana prije (u svibnju 1980.) i odmah su se pojavile nagonske centrifugalne sile, zategnute su uzde vojske i policije i zavladala je još jača tortura. Na drugom kraju državne tvorevine, na Kosovu počeli su štrajkovi rudara, a potom i ostalog albanskog življa. Bilježili su se teški incidenti i međunacionalni sukobi po vojarnama bivše vojske. Komunistička partija pokušavala je zbiti svoje redove, a pravovjerni sljedbenici su se po stoti put kleli na vjernost kako neće „skrenutu sa zacrtanog puta bratstva i jedinstva“. Istodobno, javila se nestašica benzina, deterdženta, kave, pa čak i banana. Cvao šverc na sve strane, a žuđena roba je u Hercegovinu stizala najčešće autobusima čak iz Münchena. Svjedočio je o tome zadnjih godina jedan osebujno jedan bivši vozač, a danas hrvatski general. Bilo to vrijeme kad se nije moglo slobodno putovati s Istoka na Zapad. Sjetimo se Berlinskoga zida i minirane granice između Istočne i Zapadne Njemačke, bodljikave žice koja je dijelila blokove i svjetove. Istodobno, na duhovnom planu slika je bila sasvim drukčija: Crkva osnažena velebnim skupovima u Solinu i Ninu, kontinuiranom pripravom za Nacionalni euharistijski kongres koji će 1984. biti održan na Mariji Bistrici, toliko je ojačala da su režimske strukture počele strepiti pred njenim značajem. I naše europsko okruženje te 1981. bilo je u povijesnom smislu nabijeno znamenitim događajima i napetostima na društvenom planu. U Poljskoj se dogodio veliki politički obrat. Nakon povijesnoga pohoda Pape Ivana Pavla II, svojoj domovini za Duhove 1979., – kad je podignuo desetmilijunsku vojsku vjernika na noge – došlo je do osnivanja prvih slobodnih sindikata u toj zemlji. Tražilo se više demokracije i slobode, a to je izazvalo grubu intervenciju sovjetskih gospodara Istoka. Na pozornicu je stupio general Jaruzelski koji uveo vojnu diktaturu i tako ostao na vlasti sve do sloma komunističkoga režima 1989. Sindikalni pokret “Solidarnost” je tada zabranjen, ali je djelovao u ilegali i oko sebe okupljao katoličke intelektualce. Taj sindikalni pokret dočekan je sa simpatijama i na našim prostorima; o njemu su čak pjevali na pop sceni.
Nije bilo mira ni u drugim dijelovima svijeta. U Iranu je u strašnom valu islamske revolucije svrgnut šah Reza Pahlavi. Mržnja i nemir udisali su i u zraku. Sve je to imalo odjeka i među našim muslimanima, poglavito u već spomenutom kontekstu buđenja albanske svijesti na Kosovu protiv srpskoga i udbaškoga ugnjetavanja.
Novi papa, Ivan Pavao II., postao je komunističkim vođama na Istoku preopasan i zato su odlučili smaknuti ga. Njegova mučenička krv potekla je 13. svibnja 1981. (na dan Fatimske Gospe) na Trgu Sv. Petra u Rimu. Srećom, Papa je uspio preživjeti. Godinu dana poslije, u Fatimi Papa je dao ugraditi metak iz svoga tijela u krunu Fatimske Gospe, uz popratne riječi, „kako je jedna ruka metak u njegovo tijelo usmjerila, ali ga je druga ruka vodila“ i za nekoliko milimetar promašila papino srce. Papa je preživio, ali se nikada od atentata nije oporavio. No naš fra Tomislav toj godini dodaje još jedan značaj.
„Ta je godina, 1981., znakovita i po drugome događaju. Naime, Papa je htio te godine s cijelom Crkvom – katoličkom, istočnom, protestantskim zajednicama – obilježiti 1600. obljetnicu održavanja Prvoga carigradskoga sabora (381.-1981.) te 1550. obljetnicu održavanja Efeškoga sabora (431.-1981.). Znamo što su ti sabori značili u povijesti Crkve za definiranje vjerskoga poklada i dogme o Presvetome Trojstvu i Mariji. Svetkovanje tih obljetnica trebalo se održati na same Duhove te godine, dopodne u Crkvi Svetoga Petra, popodne u bazilici Maria Maggiore, Blažene Djevice Marije. Napisao je Papa i prekrasnu posvetnu molitvu za tu prigodu, koju nije mogao osobno izgovoriti, ali je sve pratio iz svoga bolesničkoga kreveta, toga dana, na Duhove. I u toj molitvi višekratno se ponavlja zaziv: “Dođi!” – “Dođi”. Upravo kao sa završetka Knjige Otkrivenja: ‘Dođi, Gospodine! Dođi, Majko Marijo!’ Za manje od dvadesetak dana od tog dana Duhova (7. lipnja 1981.) dogodilo se Međugorje, odnosno pojava, kako smo tada govorili, na Podbrdu, Bijakovići.“
Vijest o ukazanjima Gospe odmah je prostrujala cijelim krajem, od uha do uha, jer u to vrijeme telefonskih i mobilnih mreža gotovo da nije ni bilo. Već treći dan o tome se raspravljalo i u dalekoj Americi, jer mnogi su iz ovog kraja zbog političkih (ne)prilika i borbe za kruhom odselili u prekomorske zemlje. Telefonske veze s Međugorjem bile su prekinute jer je tih lipanjskih dana izgorjela mjesna mala pošta i stara telefonska centrala, a isto se tako od požara je stradala i stara pučka škola uz župnu crkvu koju su do kraja 1945. vodile časne sestre franjevke. Međugorje bilo odsječeno od svijeta, pa ni sam župnik fra Jozo Zovko nije mogao iz Zagreba komunicirati sa svojim kapelanom fra Zrinkom Čuvalom ni ovaj s njime iz Međugorja. Vijest se širila munjevitom brzinom tako da je već u nedjelju na mjestu ukazanja pohrlilo desetak tisuća ljudi, a u ponedjeljak, na svetkovinu sv. Petra i Pavla petnaestak tisuća ljudi. Kažu, tadašnja milicija je na ulazu u Međugorje pobrojila više od tri tisuće osobnih vozila, koja su se slijevala uskim putem prema Bijakovićima. Župnik fra Jozo je, po povratku iz Zagreba, u nedoumici stajao pred župnim uredom, pitajući se, što ti ljudi traže gore na brdu, a golema crkva na sred polja bila je prazna. Neki su u tim scenama prepoznavali biblijske prizore kakve su donosila evanđeoska izvješća. Mnoštvo svijeta se slijevalalo i tražilo znak s neba, pomoć i utjehu. Svi su bili žudni Boga, ali – neka ne zavuči grubo – isto toliko slobode i dostojanstva. Vidioci su spontano tvrdili da vide Gospu, a oko njih se kao oko malih proroka tiskao narod želeći na taj način biti bliže Gospi i svemu svetom. Prekinuta je bezbrižnost njihova djetinjstva i uskoro ih je počela razapinjati medijska i politička javnost.
„Sjećam se kad sam se prvi put s njima susreo, u župnom uredu 30. lipnja, negdje oko 9.30, da sam im rekao, neka se ostave gluposti i smiješnih igara, ako je sve to neslana šala. Vjera nije da joj se komunisti smiju, da nas izruguju. Bio sam krajnje odlučan u razgovoru s njima, čak i krut, pa su poslije govorili da sam bio oštriji od milicije. Bilo mi je stalo da se vjera ne izvrgava ruglu zbog tamo nekih vidjelaca iz Bijakovića. Oni su bili uporni: Vidimo pa vidimo. Napose su se isticali Vicka i Jakov.“
Tih dana – svijet ne bi bio svijet kad ne bilo tako – već su se u nekim teološkim glavama rađala različita pitanja i sve je stavljano pod sumnju, osobito se analizirala svaka izgovorena riječ od strane vidioca.
O samoj duhovnoj atmosferi, pa i onim materijalističkim zamkama tada se nije puno razmišljalo.
„Nije bilo nikakve mogućnosti u to doba nagovoriti djecu da bilo što uzmu od hodočasnika. Nikakav dar, nikakav novac, upravo ništa, a bili su odreda siromašna stanja, napose Jakov koji je živio sa samohranom majkom Jakom. Bili su stidljivi, bojažljivi, plahi, ponekada nisu mogli izdržati pritisak nametljivih (napose talijanskih) hodočasnika. Nitko od njih do dana današnjega nije zanijekao ono što im se dogodilo onih sudbinskih dana u lipnju 1981.“
Tih dana su režimski mediji, posebno televizija, sarajevski dnevnik „Oslobođenje, te tjednici „As“ i „Svijet“ po udbaškim naputcima pronašli krivca za ova klerofašistička događanja. Bio je to međugorski župnik fra Jozo Zovko. Na čovjeka ni kriva ni dužna osuli su teškom retorikom. No, to je bila čista laž i podvala, jer tih dana fra Jozu su mučile druge brige. Naime, u župu je došao tek prije osam mjeseci (u studenom 1980.) zajedno sa fra Zrinkom Čuvalom. Naslijedili su fra Luku Sušca i fra Jozu Jolića koji su bili toliko srasli s narodom da je svakom novom župniku trebalo nekoliko mjeseci ispitivanja terena i uspostavljanja kontakata. Kad je došao u župu, fra Jozo je zatekao župnu kuću u krajnje derutnom stanju te se odmah dao na planove kako podignuti novu župnu kuću. U tu svrhu već je bio angažirao i arhitekta, nabavljao materijal, napose za vodu, grijanje i struju.
Fra Jozo, također, nije poznavao vidioce. Imao je, kažu svjedoci, malu molitvenu zajednicu koja je bila na jednome seminaru u svibnju 1981. u Splitu kod prof. dr. Tomislava Ivančića. Međutim, nijedno od vidjelaca nije bilo u toj molitvenoj zajednici ni na tome seminaru, a članovi te molitvene zajednice bili su maturanti srednje škole.
„Pa i u trenutku kad se prva ukazanja dogodiše, tj. u srijedu, 24. lipnja, fra Jozo nije bio u župi. Kako je bio istaknuti kateheta u cijeloj javnosti, bio je angažiran oko pripremanja katehetskih priručnika zajedno s dr. Josipom Baričevićem u Zagrebu, te je toga ponedjeljka otputovao u Zagreb, a ujedno je imao i duhovnu obnovu sestrama u Kloštar Ivaniću. Cijeli je tjedan izbivao, u župu se vratio tek u subotu popodne. Dakle, četiri prva dana su protekla bez fra Joze Zovke. I sam je bio iznenađen kad je, na povratku iz Zagreba, došavši u posjet bolesnoj majci Milki u mostarsku bolnicu, čuo od jedne župljanke (Drage Ivanković): ‘Fra Jozo, u nas se Gospa ukazuje, a Vas nema!’
S te strane je isključena njegova manipulacija. Možda je po svome duhovnome ustroju fra Jozo bio sklon ukazanjima, jer je kao dječak na zagovor Gospe Lurdske ozdravio od teške bolesti na očima, bio je marijanski usmjeren, ali s vidiocima nije imao u početcima nikakve veze niti ih je poznavao niti ih je napućivao.“
Prava je šteta – možemo se malo danas i našaliti – što policija i mediji za ove događaje nisu optužili i fra Zrinka Čuvala. Svi koji se sjećaju njegove drage uspomene slatko bi se nasmijali. Bijaše fra Zrinko prava „naša faca“, pomalo rustikalan i otresit. Još i danas se prepričavaju anegdote sa duhovnih razgovora s njim po Međugorju, Ljubuškom, duvanjskoj okolici… Može se to lijepo i iskreno reći: bijaše pomalo tankih živaca. Sve je slobodno vrijeme provodio u vrtu, sadio je voćke i lozu. Odmah je zasadio voćnjak u blizini župne kuće, a duhovne je stvari prepuštao fra Jozi. Na govor o ukazanjima znao je u početku samo odmahnuti rukom. Nije mu bilo do dječjih priča. Uglavnom, djecu je shvaćao kao neozbiljne mlade ljude koji su nečim poneseni. Nije im vjerovao. Znao je reći: “Komu je dano da vidi, neka vidi; komu nije, on i ne vidi”.
No, vratimo se fra Tomislavim sjećanjima. Već je prije spomenuo da je u Međugorje došao 30. lipnja, ali nas je zanimalo kako je prvotno reagirao na senazacionalne vijesti o ukazanjima.
„Točno, šestog dana od prvog ukazanja, 30. lipnja stigao sam u Međugorje. Nisam uspio doći prije toga nadnevka, jer smo u tjednu kad su se dogodila prva ukazanja zajedno s novacima bili na izletu u samostanima Bosne Srebrene, a vratili smo se na Humac, u samostan i novicijat, tek u subotu, 27. lipnja, kasno navečer. U nedjelju, 28. lipnja, imao sam ranu svetu Misu u Ljubuškom pod kojom sam se osvrnuo na priče o ukazanjima u Bijakovićima i rekao otprilike ovo, kako svi moramo biti oprezni, kako ne smijemo dovoditi svoju vjeru u područje priča i bajka da nam se komunisti rugaju, kako ne smijemo tražiti znakove, nego radije biti znak svijetu, te im dao Gamalijelov savjet: Ako je od Boga, opstat će, ako nije od Boga, nestat će! Sačekajmo rasplet, molimo i postimo, da se duhovi razluče. Senzacionalizam nikome ne pomaže. To sam, ponavljam, rekao slično i djeci kod prvog susreta. Ne znam što se u tim trenutcima odvijalo u njihovim glavama, ali samo jedno vidim i znam: Otada nastupaju uvjerljivo, svjedočki, neustrašivo, svim prijetnjama i zastrašivanjima unatoč. I upravo su ti prvi dani u svemu presudni. Da sam ja osobno bio uvjeren u bilo čiju manipulaciju sa strane, ni časa ne bih dvojio da zaniječem sve, jer sam po naravi kritičan i sumnjičav.“
Od tada mali međugorski zaseok Podbrdo biva upisan na zemljovid svijeta, iako je prašnjavi makadamski put u njemu završavao, a granao se samo u nekoliko kozjih staza prema brdu Crnica. Mještani su bili radnici i težaci koji su teško preživljavali, a većina je nosila još rane i posljedice Drugoga svjetskog rata. Dosita, čudno mjesto za ukazanje Gospe, zapravo kraj svijeta i slijepo crijevo samog sela Bijakovići.
Protiv vidjelaca je ustalo sve, cijela javnost, ali oni su ostali uspravni. Nisu htjeli zanijekati ono što im se dogodilo. Nisu ih slomile milicijske prijetnje, odvoženje liječnicima, hapšenje susjeda i njihovo odvođenje u milicijsku postaju u Čitluk.
Vrijeme je pokazalo da nikakva bolest nije bila posrijedi. Milicija je sve radnje izvodila nezakonito i bez dopuštenja njihovih roditelja. Tortura je bila toliko jaka da nikome nije ni padalo napamet da javno progovori protiv protuzakonitog ponašanje organa vlasti prema maloljetnicima.
Glas o ukazanju, ali i različite glasine doprle su i do mostarsko-duvanjskog biskupa Pavla Žanića. Biskup Žanić, inače temperamentni Dalmatinac, bio je tada još u dobroj snazi. U trenutku ukazanja imao je 63 godine. Naime, za biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskoga imenovan je 9. prosinca 1970., a za biskupa posvećen 2. svibnja 1971. u Mostaru. Biskupsko geslo bile su mu latinske riječi: In fide, spe et caritate (U vjeri, nadi i ljubavi). Biskupom koadjutorom Žanić je bio gotovo cijelo desetljeće: 1971-1980. Upravu nad biskupijom preuzeo je godinu dana prije međugorskih događaja, 14. rujna 1980. Već prije je strastveno ušao u rješavanje “hercegovačkoga slučaja”, koji je pravno okončan papinskom odlukom “Romanis Pontificibus”, 1975. Njegovi biografi, pa i onaj sa službene biskupijske stranice nije propustio istaknuti. „Od početka svoje pune uprave prati također “međugorski slučaj”, za koji je ustanovio dvije komisije od 1982. do 1986., i o kojem je napisao tisuće listova vjerno braneći Gospinu čast, dostojanstvo Crkve i odlučno niječući bilo kakvu vjerodostojnost ijednoga “ukazanja” u Međugorju.“ Navršivši 75. godinu života biskup Žanić 20. svibnja 1993. daje Svetom Ocu odreknuće nad upravom hercegovačkih biskupija. Papa Ivan Pavao II. usvaja mu 24. srpnja iste godine molbu i umirovljuje ga, a nasljednikom mu postaje dotadašnji koadjutor dr. Ratko Perić.
„Sam je biskup, inače, često i rado hodočastio u marijanska svetišta. Bio je u Lurdu, Fatimi, pa čak i u Siracuzi kod Gospe od Suza. Znači, bio je otvoren prema ukazanjima. Često se sastaje sa župnikom u župnom uredu u Čitluku i biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Na blagdan zaštitnika župe sv. Jakova Starijeg (25. srpnja) bijaše ujedno i sveta krizma u župi. Biskup je služio Misu u Gaju i tu je u svojoj propovijedi triput ponovio kako djeca ne lažu i kako nije moguće šestero mladih nagovoriti da uvijek isto tvrde. Dakle, biskup je u svojoj propovijedi isključio laž. To je još više razbjesnilo komunističke vlasti. U prvi mah činilo se da nema nikakvih problema, ali se ploča brzo preokrenula. Uslijedile su propovijedi u kojima je, blago rečeno, dolijevao ulje na vatru.“
Činilo se u taj čas da će međugorski fenomen uvenuti brzo. Župnik fra Jozo je uz mnogobrojne probleme i dvojbe bio pritisnut i biskupovim stavom. Logični su se činili i zaključci da se ovdje možda radi o namještaljci tajne policije, jer je fra Jozo s tom nemani već započeo rat u Posušju. Ipak, on ništa nije prepuštao slučaju, nego je pomno ispitivao vidioce i sve bilježio na magnetofonske vrpce. Odmah je – kako čitamo u međugorskim kronikama – u nedjelju, 28. lipnja u svome statementu pozvao župu na molitvu i post da se stvar raščisti, da se duhovi razlikuju, da se vidi je li sve od Boga ili s protivne strane.
„Vremenom je stekao sigurnost da je riječ zbilja o zahvatu samoga Neba, a vjerojatno i nakon jednoga osobnoga viđenja Majke Božje u crkvi, na koru, dok je predmolio krunicu zajedno s vidiocima. Tomu sam bio svjedokom, kad je naglo zastao, a onda zanosno nastavio moliti.
Početkom srpnja uvodi se praksa večernje svete Mise. Naime, župniku je bilo gotovo praznovjerno i zazorno da sav svijet hrli na brdo, neorganizirano, da provode ondje vrijeme bez ikakva reda, bez organizirane molitve i nikakve kontrole, pa je zamolio vidioce da pitaju Gospu, treba li uvesti večernju svetu Misu. Dobio je potvrdan odgovor. Najprije se moli krunica, slijedi Misa, a nakon Mise se moli za bolesnike, do dugo u noć. Crkva iz dana u dan krcata, sve više i više svijeta, i sa strane, u crkvi nesnošljiva sparina i vrućina (ta srpanj je!), neizdrživo, ljeto, nikakve ventilacije. Hodočasnici i noću spavaju u crkvi, nigdje nikakvih uslužnih djelatnosti: ni restorana ni prodavaonica, nema ni pitke vode, pogotovo nema sanitarnih čvorova.“
Inače, vlasti nisu, sve do 1987., dopustile gradnju nikakvih sanitarnih čvorova oko međugorske crkve. Navodno su željeli dovesti do situacije da ovdje izbije neka epidemija, a onda bi i to bio povod pa da se sve stavi u karantenu i zabrani pristup nemještanima u Međugorje.
Šikaniranja vlasti išla su čak dotle da nisu dopuštali vatrogasnim cisternama dovoziti vodu s gradskih vodovoda – Čitluka, Čapljine, Ljubuškoga, pogotovo ne iz Mostara – u Međugorje, pa je župnik prisiljen dovoziti vodu čak iz dalekoga Imotskog. Na udaru je se, napose zbog svojih vatrenih i proročkih propovijedi u kojima poziva na obraćenje, molitvu, post našao sam župnik fra Jozo Zovko.
Na Veliku Gospu te 1981. godine došlo je nepregledno mnoštvo naroda, zacijelo dvaput više nego na Široki Brijeg, glavno hodočasničko mjesto u Hercegovini. Međugorski kroničari tvrde da je na tu Gospojinu u Međugorju bilo više od 40 000 ljudi. Fra Jozo je zanosno propovijedao. U ponedjeljak, 17. kolovoza, u kuću je upala tajna policija, odvela fra Jozu iz kreveta u zatvor; pretresla kuću i otuđila iz njegove sobe sve što su našli: sve snimljene kasete razgovora s vidiocima, sve bilježnice u kojima su hodočasnici bilježili milosti koje su kroz minula nepuna dva mjeseca iskusili. Nisu ostavili ni zavjetne darove, novac, fotografije, fra Jozine osobne stvari, korespondenciju. Vođa akcije bio je fra Jozin zemljak iz Uzarića, udbaš Ivan Lasić- Gorankić, koji je bio u samim vrhovima državne i savezne Udbe.
Kad su nakon pretresa cijele kuće i crkve htjeli otvoriti svetohranište u crkvi, u obranu Presvetog sakramenta ustao je legendarni fra Zrinko Čuvalo. Raširio je ruke i hrabro ponavljao „da na to nemaju pravo“. Okupljeni narod crkvi je molio i plakao, strepaći što će biti s uhićenim župnikom. Činilo se da te večeri neće biti ni svete mise. Ipak, zazvonila su međugorska zvona i za oltar je izišao kapucin fra Stanko Dodig. Tih je dana došao u posjet majci Vidi. Prokrao kroz duhaništa i vinograde od Sivrića mahale i došao u crkvu. Iste je večeri morao bježati iz roditeljske kuće preko Metkovića natrag u Rijeku i godinama nije smio doći u župu zbog straha od represije. Dakle, neprekinuto je slavljena večernja sveta Misa, unatoč uhićenju župnika.
„Ni sami čin uhidbe fra Joze, župnika, nije ih mogao smesti; štoviše, one večeri kad je Jozo uhićen, prije svete Mise koju je slavio fra Stanko Dodig, mali Jakov uzima u crkvi na oltaru mikrofon i neustrašivo govori kako se fra Jozi ne će ništa dogoditi jer ga Gospa čuva. Odakle njemu ta smionost? Da je sve dječja mašta, da je njihova izmišljotina ili pak halucinacija (a zna se da nema kolektivne halucinacije!), kako je tvrdio poslije biskup Žanić, nakon dva mjeseca ta bi ih igra prošla, šale bi nestalo, pogotovo kad je uhićen župnik.“
Ni nakon fra Jozina zatvaranja svijet se nije dao smesti. Biskup Žanić je na molbu provincijala fra Joze Pejića, imenovao fra Zrinka župnim administratorom, a iz čapljine je u Međugorje došao početkom rujna i fra Tomislav Vlašić kao duhovni pomoćnik. Biskup Žanić je tek kasnije urbi et orbi obznanio da je ovaj još prije u Zagrebu pročitao roman „Ptice umiru pjevajući“, a navodno i pogledao televizijsku seriju pod istim imenom. Počela je nova školska godina i vidioci su se razišli. Kad im je zabranjen pristup mjestu prvih ukazanja, ukazanja su imali u crkvenoj prostoriji, desno od oltara, u kome je slavljena u to doba svakodnevna sveta Misa.
Vidjelac je Ivan otišao u visočko sjemenište, Mirjana se vratila u Sarajevo, ali je zbog šikaniranja okoline morala mijenjati škole. Vicka i Marija pohađale na nastavu u Mostaru, ali i ondje su doživljavale šikaniranje okoline, jer golema je nevolja biti izdvojen – vidjelac, mimo svoje volje Jakov je nastavio školovanje u Bijakovićima, a jedino Ivanka više nije išla u školu.
Unatoč tome što nije bilo vidjelaca, kojima je zabranjen pristup na Brdo ukazanja, narod nije prestajao dolaziti. Počeli su stizati i inozemni hodočasnici. Dvojica talijanskih svećenika i teologa savjetovali su splitskog nadbiskupa dr. Franu Franića da pohodi Međugorje „jer ondje se događaju velike i istinite stvari“. On je došao u prosincu za vrijeme Došašća, prerušen i ostao neprepoznat. U Međugorju je pratio cijeli večernji program i – kasnije je to javno posvjedočio – ostao zadivljen pobožnošću i molitvom svega puka, cijele Crkve. Nakon što je se osvjedočio u istinitost događaja postao je uvjereni branitelj Međugorja.
Priča o međugoskim ukazanjima širila je se diljem svijeta. Poput koncentričnih krugova osvajala je najprije samo mjesto, potom Brotnjo, bližu okolicu i cijelu Hercegovinu, a onda Dalmaciju, Hrvatsku i Bosnu, Sloveniju i druge europske zemlje. No pravi bum dolaska inozemnih hodočasnika dogodio se kada je svoje knjige o Međugorju napisao René Laurentin, francuski teolog i mariolog, koji je, također, napisao temeljne studije o lurdskim ukazanjima. Nakon francuskih hodočasnika, godine 1983. Međugorje su otkrili i Talijani, a potom Austrijanci i Nijemci. Američki su hodočasnici počeli dolaziti u većem broju od 1984., sve zahvaljujući knjigama, videomaterijalima koje su amateri ovdje snimali, neki već ujesen 1982. (Obitelj Karminski iz Pennsylvannije, koja je ostavila sve svoje materijale našem Etničkom institutu u Chicagu). Mnogi su upravo ovdje osjetili poziv za duhovno zvanje, a grupa mladih studenata iz Austrije pokrenula je i već više od četvrt stoljeća izdaje svoju reviju četiri puta godišnje, koja je nešto kao živi arhiv Međugorja.
„Župni je administrator fra Zrinko Čuvalo. U srpnju 1982. dolazi k meni na Humac fra Jozo Pejić i priopćava mi da me uprava Provincije namjerava predložiti biskupu za župnika u Međugorju. Otimao sam se koliko sam god mogao njegovoj odluci, ali nisam mogao. Dva puna dana sam ga satima od toga odvraćao.“
Fra Tomislav ostaje u Međugorju punih šest godina. Kazuju i danas svjedoci da je tada u pojedinim danima bilo sigurnije u zatvoru nego u ruševnoj zgradi župnog ureda. Svaka molba da se bilo što uredi ili sagradi obijala se od gluhe uši. Trojica svećenika bila su smještena u tri sobička. Fra Slavko Barbarić koji je dolazio iz Mostara dijelio je ponekada sobu s fra Tomislavom Vlašićem. Tri časne sestre živjele su u neljudskim uvjetima. S vremenom je župnik fra Tomislav je uspio u crkvenom zvoniku napraviti tri sobička za stanovanje u kojima je ljeti bilo neizdrživo vruće, a zimi nesnošljivo hladno. Nije bilo nikakvih vanjskih sanitarnih čvorova, a u uporabi je bio jedino poljski zahod koji je služio đacima u školi, istina malo preuređen.
„I zbog toga sam pozivan na odgovornost! Kako sam smio dirati u državno vlasništvo?! Vode nema, nema nikakvih higijenskih uvjeta, a hodočasnici dolaze sa svih strana svijeta. Sramota pred cijelim svijetom. Kontrola hodočasnika, napose iz inozemstva, stroga, svi se moraju registrirati u Čitluku, na miliciji. Obveza prijave postoji za sve. Mještani su u strahu, ali ujedno i ponosni. Za sve veće prigode i blagdane oko kuće su u civilnoj odjeći pripadnici Udbe, koje poznajemo, a oni prate sve kretnje, sve propovijedi i svaku riječ. Psihički pritisak i teret. Tek na obljetnicu ukazanja 1983. omogućen pristup i uspon na brda – i ukazanja i Križevac. Tako je to potrajalo za vrijeme svega moga boravka. U nemogućnosti da bilo što gradimo ili radimo, kupovali smo zemlju iza crkve, jer su do same crkve bili vinogradi i oranice. Dali se na uređenje crkvenoga dvorišta, barem onoga što je pripadalo nama. I to sve bez ikakvih dopuštenja. Da smo tražili, dobili bismo odbijenicu.“
Veliki problem bila je ljetnja žega i nesnosne vrućine. Da bi donekle osvježili crkvu s čijih se zidova cijedila vrela vlaga moralo se ljeti jednostavno skidati stakla s prozora kako bi se stvorio propuh u crkvi i zrak ventilirao. No nikakve poteškoće nisu mogle spriječiti vjernike da dolaze u Međugorje. Stizali su ljudi sa svih strana Hrvatske, a iz Slovenije su počeli dolaziti hodočasnički vlakovi na relaciji Ljubljana – Mostar. Bilo je dana kad im vlasti nisu htjele staviti na raspolaganje autobuse u Mostaru pa su se ljudi morali tridesetak kilometara voziti taksijem u Međugorje.
Vidioci su postupno odstupili s pozornice, ali na pozornici su ostali molitva, sakrament pomirenja, euharistija, klanjanje (koje je uvedeno još 1982., četvrtkom i petkom) te neumorno štovanje Majke Božje. Biskup je odnio u Rim godine 1985. rezultate svojih komisija i zatražio da se zabrani hodočašćenje, da se sve dokine kao laž i izmišljotina. Ipak, kardinal Ratzinger odbacio je zaključke i prebacio sve na BKJ i kardinala Kuharića. BKJ je ustanovila svoju komisiju 1987. koja je završila svoj rad otprilike mjesec dana prije izbijanja rata na ovim prostorima, u svibnju god. 1991. Nedavno je ustanovljena još jedna komisija sastavljena od poznatih kardinala i drugih stručnjaka.
Zašto je to tako i kako razumjeti crkvenu idsonancu u ovom pitanju, pitam fra Tomislava.
„Postoji tzv. Ecclesia orans – Crkva koja moli, koja je na koljenima te Ecclesia docens, ona koja naučava, naučiteljska. Ona na koljenima izrekla je davno svoj sud u Duhu Svetome spram Međugorja. Za nju je to nepobitna istina.
Mnogi su očekivali da će s ratom na ovim prostorima zamrijeti i Međugorje, ali ni u ratu ono nije prestalo sa svojim djelovanjem privlačeći i hodočasnike, ali motivirajući nebrojene na humanitarne akcije diljem svijeta, kako bi se pomoglo žrtvama rata na sve strane, ne birajući i ne razlikujući tko je koje vjere. Upravo su toliki muslimani i njihove žrtve rata iskusili a i danas dobivaju materijalnu pomoć zahvaljujući međugorskim volonterima po cijelom svijetu. I kako vidimo, danas, petnaest godina od završetka rata, Međugorje trajno raste, i nutarnjom snagom Duha i vanjskim brojem hodočasnika. Slobodno se može reći – sine ira et studio – da se ovdje dopisuje jedno novo poglavlje obnove Crkve kakvu je zamislio sam Sabor, i da je Međugorje najbolje i najautentičnije ostvarenje saborskih smjernica za obnovu Crkve in capite et in membris, za obnovljeni pastoral, evangelizaciju, oživljavanje sakramenta pokore i pomirenja, koji je gotovo zamro u zapadnoj Crkvi nakon Sabora.“
Ipak, budući da tema ove knjige nije samo Međugorje, nego o fra Tomislavu Pervanu, vratimo se još malo njegovu životu i doživljajima. On međugorsku župu napušta poslije šest godina i 1988. odlazi u Mostar brinuti za formaciju i odgoj mladih franjevaca.
„Otišao sam iz Međugorja 1988. godine pomalo razočaran. Pomama za novcem vidjela se na svakom koraku, a stvarao je se i novovjeki ‘robovlasnički’ odnos među samim župljanima. Našeg čovjeka novac i dobit brzo zarobe. Neki su počeli raditi, pa i zidati čak i nedjeljom. Takvima nisam želio blagosloviti kuću. Ujedno, k meni su dolazili moćnici s golemim kapitalom, ali to im nije bilo dovoljno – tražili su blagoslov i mir – jednostavno smisao života jer ih novac nije usrećio. Vidio sam kako se prva ljubav urušava i to me je potreslo.“
Vikarom Hercegovačke franjevačke provincije postaje 1990. Ne sluteći da će ga na toj dužnosti zateći teški ratni dani.
„Mostar je napadnut, a provincijal ranjen. Uskoro crkva izgara od plamena četničkih raketa. U Mostar u posjet biskupu 1994. stižu hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Unatoč velikoj opasnosti (franjevački samostan u Mostaru nalazi se gotovo na prvoj ratnoj crti) stižu u posjet samostanu. Tom prigodom sam predsjedniku dr. Franji Tuđmanu darovao bibliju probijenu metkom iznad moga uzglavlja. Taj potresni prizor zabilježile su najveće hrvatske i svjetske televizije.“
Dr. Ratko Perić naslijedio je 1993. biskupa Žanića.
„Znao sam ga po pisanju i zaključio da je radikalan. Razgovarali smo vrlo korektno, ali je to najčešće bio prazan govor. Biskup je oživio “Romanis Pontificibus” i podijelio našu župu na četiri župe prema četiri evanđelista. U provinciji je nastala konsternacija.“
Provincijal Fra Drago Tolj preminuo je 9. lipnja 1994. i pokopan je na Humcu.
„Srce je izdalo fra Dragu. Ja sam tada bio u Americi, a kad sam se vratio u Zagreb izišle su prve hrvatske kune. Uzeo sam sve apoene i ponio ocu koji je već tada bio teško bolestan. ‘Ćaća, evo hrvatskoga novca!’ On je uzeo i poljubio novčanice govoreći: ‘Sad kad imamo vojsku, policiju i svoj novac mogu mirno umrijeti!“
Za vizitatora je došao fra Velimir Blažević iz Provincije Bosne Srebrene i uvodeći bratsku demokratsku praksu pomogao da se, prvi put, voljom svih fratara provincije fra Tomislav izabere za provincijala. U to vrijeme bukti i rat s muslimanima, a novi provincijal 1996. piše glasoviti tekst „Hrvati kao Kurdi?“ gdje hrabro staje u obranu naroda i Crkve. Fra Tomislav se bori kako može, ali najustrajnije pisanom riječju pokušava s koljena uzdignuti narodno dostojanstvo. Sve u svemu, teška i turobna vremena…
Ponovno se vraća u Međugorje 2003. gdje neumorno pastoralno djeluje, a još većom snagom piše knjige i tekstove za različite katoličke časopise. Sada, od 2015. godine, živi i radi kao duhovnik časnih sestara franjevki u Međugorju. Oprostio je, kaže, i onima koji su progonili Međugorje i njega osobno.
Krenuo sam, duboko uvjeren, da je Gospa blagoslovila ovo skromno nastojanje da za buduća pokoljenja zabilježim nešto stožerno i snažno, da preko životnog svjedočanstva fra Tomislava Pervana provučem konop Božje ljubavi kroz naše i buduće vrijeme.
