Ovo kao katolici i vjernici moramo znati o ukazanju Isusa, Gospe i svetaca
Kada teolog govori o ukazanju, tada misli na vidljivo očitovanje nadnaravnog unutar prostorno-vremenskih kategorija subjekta, osobe koje doživljava ukazanje ili viđenje.
Po teološkom učenju postoje tri različita oblika ukazanja. Prvo je teofanija (Bogojavljenje), koje je često opisano u Starom zavjetu. Drugi oblik ukazanja je kristofanija, što pobliže znači Kristovo ukazanje poslije uskrsnuća. O kristofaniji govore novozavjetne knjige, novozavjetni izvori. Treći oblik obuhvaća ukazanja Gospe i svetaca tijekom povijesti Crkve. O svakom obliku ukazanja Crkva neprekidno govori kako su se ona događala na različitim mjestima i u različitim trenucima.
Crkva je samo za neka ukazanja Gospe i svetaca službeno potvrdila valjanost, a za druge je dopustila samo mogućnost za pučko štovanje. Prema židovskom zakonu nekad, a isto tako danas, da bi nešto, neki događaj bio istinit, potrebno je da to posvjedoče dva svjedoka. Zato kada je u pitanju prvi oblik ukazanja ( kristofanija ) u novozavjetnim knjigama imamo uvijek dva, ili više svjedoka Isusova ukazanja. Na primjer ukazanje dvojici učenika na putu za Emaus, ili ukazanje Petru i Ivanu.
Novi zavjet svjedoči da se uskrsli Gospodin ukazivao tijekom četrdeset dana, sve do njegova Uzašašća na nebo. Ukazanja su se događala u Jeruzalemu i okolici, učenicima na putu za Emaus, u Galileji i na Galilejskom moru. Šest ukazanja se dogodilo u Jeruzalemu i okolici, četiri ukazanja u Galileji. Vrlo značajan i poticajni susret, ukazanje, se dogodio sedmorici učenika koji su bezuspješno cijelu noć ribarili na Tiberijadskom jezeru ( Galilejsko more ). Taj susret apostola sa Isusom je vrlo važan za budućnost svakoga od njih. Tom prilikom su od Isusa dobili nalog, Veliku zapovijed da krste i čine učenicima sve narode svijeta. (“O ukazanju”)
Karakteristično je za svako ukazanje Isusovo u Novom zavjetu, da se on ne ukazuje onima koji su ga osudili, onima koji su ga mučili i razapeli. Ukazuje se onima koji su bili s njime, koji su ga slijedili i vjerovali u njega. Neki kažu i citiraju papu svetog Leona Velikog kako je rekao: „ Isus se žuri uskrsnuti.“ Time je taj sveti papa htio poručiti da Isus želi uskrsnućem što prije obradovati i utješiti svoje najmilije. Sveti papa Leon Veliki je živio u prvoj polovici petog stoljeća poslije rođenja Isusa Krista. Živio je u jednom od najnemirnijih razdoblja za Crkvu.
S Istoka su navirala razna krivovjerja u vezi katoličke vjere i vjerovanja, a sa Zapada su navaljivali i nadirali barbari. Papa Leon Veliki je u prvom naletu Huna ( 452. godine ) uspio pregovorima spasiti Rim od pustošenja i pljačke. On je prvi papa kojemu je pridodan naziv „Magno“, Veliki. Svojim autoritetom i spretnošću nastojao je spašavati Zapadno rimsko carstvo koje je već bilo na umoru, a 1754. godine dobio je naslov Crkvenog naučitelja.(“O ukazanju”)
Ukazanja Gospodnja su se događala i nakon Uzašašća
O tome svjedoče Djela apostolska, prva povijest Crkve u 9. poglavlju: „Sruših se na zemlju i začuh glas koji mu govoraše: „ Savle, Savle, zašto me progoniš?“ On upita: „ Tko si, Gospodine?“ A on će: „ Ja sam Isus kojega ti progoniš! Dj. Ap.“ 9, 4 – 6. U ukazanje poslije uzašašća Isusova pripada i viđenje svetog Ivana na otoku Patmos, koje je imao u poodmakloj dobi, oko stote godine nakon Isusova rođenja.
„Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: „ Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju.“ Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom……..Otk. 1, 10 – 14.(“O ukazanju”)
Gospodin se ukazivao tijekom rane povijesti kršćanstva i povijesti Crkve sve do danas
Tijekom povijesti Crkve mnogi su svjedočili da su doživjeli Isusovo ukazanje ( kristofaniju ). Mnoga takva svjedočanstva su upitna, a druga su stvarna. Jedno od stvarnih viđenja, ukazanja Isusovih je imala sveta Faustina Kowalska, poljska redovnica. U tom Isusovom ukazanju, Isus je jasno poručio svetici žellju, da se prva nedjelja iza Uskrsa proglasi svetkovinom Božjeg milosrđa. Danom kada se i najveći grešnik bez ikakvog straha može približiti milosrdnom Isusu.
Svetkovinu Božjeg milosrđa za čitavu Rimokatoličku crkvu proglasio je papa Ivan Pavao II. Javno i službeno je proglašena na dan proglašenja svetom redovnice sestre Faustine Kowalske 30. 4. 2000. godine. Crkva ima svoja „ mjerila“ po kojima odlučuje kada je riječ o stvarnom ukazanju, a kada nije. To vrijedi za Isusova ukazanja, ali isto tako i za onaj treći oblik ukazanja, kada su u pitanju Gospina ukazanja, ili ukazanja svetaca. (“O ukazanju”)
Od Petog Lateranskog koncila počele su se otkrivati i poduzimati mjere, kriteriji po kojima se razlučuju stvarna ukazanja od onih koja su upitna, ili nisu duboko vezana uz Objavu. Tom temom stvarnih ukazanja za razliku od upitnih bavio se papa Benedikt XVI. ( De servorum Dei beafiticatione). Stvoren je i postavljen kriterij kako doći do istinitosti ukazanja, po kojem se određuje uravnoteženost vidjelaca i usklađivanje mogućeg ukazanja s pologom katoličke vjere.
Tu možemo tražiti odgovore na ponekad česta pitanja o Isusovim, Gospinim i svetačkim ukazanjima. Neka su ukazanja potvrđena, a neka su ostala upitna. Na iskazima vidjelaca i raznim drugim načinima ispitivanja dolazi se do sržne stvarnosti: da li je nešto stvarno, ili upitno. Crkva nikada ne brza sa odlukama proglašenja ukazanja ili svetosti pojedinca. Kriteriologija istinitosti ukazanja mora postojati, kako ne bi došlo do toga da neko ukazanje, ili svako moguće viđenje bude vrednovano kao stvarno.(“O ukazanju”)
Što možemo sa sigurnošću reći o uskrslom Isusu koji se ukazivao
Uskrsli Krist ima novi način postojanja. Ne ovisi o zemaljskim prirodnim zakonima. Kreće se posve slobodno u prostoru i vremenu: dolazi, i odlazi, „ nestaje odjednom“ – ( učenici na putu za Emaus ). Dolazi bez ikakvih teškoća učenicima koji su bili iza zatvorenih, zaključanih vrata u strahu od Židova. Svetom Tomi pokazuje rane na rukama, nogama i prsima koje fizički dodiruje svojim rukama. Isus jede kruh i ribu na Tiberijadskom jezeru zajedno sa apostolima.
Kakav je to novi način postojanja mi nemamo kompletirane odgovore na to pitanje. Isto tako nemamo otkrivenu, potpunu spoznaju, odgovor, na koji način ćemo mi uskrsnuti. To je („mysterium fidei“ ) otajstvo, tajna i predmet našeg vjerovanja u kojem vjerujemo i ispovijedamo pred zajednicom sveopće Crkve, da ćemo uskrsnuti dušom i tijelom. (“O ukazanju”)
Molitva uskrslom Kristu
Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, daruj mi danas udio na tvome Uskrsnuću. Uzmi me za ruku i izvedi iz groba moga straha i moje potištenosti, iz groba moje tame i moga očaja. Oslobodi me okova koji me sputavaju. Pošalji mi svoga anđela da on odvali kamen koji me sprječava i hoće me zadržati u grobu. Uvedi me u prostranstva i slobodu tvoga uskrsnuća. Prati me pri prijelazu iz ovoga svijeta u tvoj svijet. Daj mi uvijek iznova već sada prelaziti u svijet Uskrsnuća, da ovaj svijet sa svojim zakonima ne bi nada mnom više imao nikakve vlasti. Ispuni me svojim Duhom da bi, kao i tvoji učenici, postao vjerodostojnim svjedokom tvoga uskrsnuća u ovome svijetu, da i po meni drugi ljudi budu uspravljeni i s tobom uskrsnu u pravi život, u život ljubavi i slobode.
Ispuni me danas, na Uskrs, sve više svojom ljubavlju, koja je jača od smrti, jača od sukoba koji me sapinje, jača od ukočenosti koju u sebi osjećam i zbog koje trpim. Daj mi na Uskrs ustati pun pouzdanja u život koji si mi namijenio ovdje, u vječni život koji ni smrću ne može biti razoren, jer već sada ima dijela na tvome uskrsnuću. Amen.
