NJEMAČKI SINODALNI PUT Raskol katoličke crkve u Njemačkoj
Trenutno smo svjedoci onoga što se može nazvati samouništenjem Katoličke crkve u Njemačkoj (i šire), koje provode biskupi te zemlje, udruženi sa službeno priznatom nacionalnom organizacijom katoličkih laika; Središnjim odborom njemačkih katolika. Vatikanist Sandro Magister upozorio je na trenutnu sablazan takozvanog Sinodalnog puta, pozivajući se na preporuke koje se bolje mogu opisati kao zahtjevi o kojima se ne može pregovarati. Zahtjevi koji su nedavno objavljeni u tekstu pod naslovom „Moć i podjela vlasti u Crkvi – zajedničko sudjelovanje i dijeljenje misije“.
Njemački Sinodalni put (Der Synodale Weg) ima za cilj oduzimanje moći i autoriteta papi i biskupima te davanje moći i kontrole radikalnim laicima, „simpatičnom“ svećenstvu i redovnicima/ama. To bi se trebalo dogoditi putem predloženog „sinodalnog foruma u sveopćoj Crkvi, skupu sveopće Crkve (novo vijeće), na kojemu će vjernici i zaređeni klerici zajedno promišljati i odlučivati o pitanjima teologije i pastorala kao i o ustavu i ustroju Crkve“.
U ovoj revolucionarnoj skupštini pastiri više ne bi vodili stado, već bi predstavljali samo jedan glasački blok među brojnijim laicima, koji bi u svakom slučaju odabrali i osnažili svoje biskupe jer „upravljanje uvijek moraju su-određivati oni kojima se upravlja, tako da je važan prijedlog da se i crkveni donositelji odluka biraju i redovito suočavaju s izborima na kojima se ovlasti koje su im dodijeljene mogu potvrditi ili prenijeti drugima“.
Zapravo „cilj je zajamčiti zajedničku odgovornost i sudjelovanje svih vjernika u vijećima i u procesima donošenja odluka“. Da bi se postigao ovaj cilj „potrebno je prilagoditi ustavnu strukturu Crkve kako bi se ojačala prava vjernika u upravljanju Crkvom“.
Protive se načinu razmišljanja da je Krist, vrhovni pastir, ovlastio apostole i njihove nasljednike jer to predstavlja prošlost: „…vjernici su ih često prihvaćali kao vlast čije ocjene i odluke nisu mogli biti dovedene u pitanje, kao „pastire“ na temelju božanske legitimnosti kojoj su se morali pokoravati poput „ovaca“. Prošlo je vrijeme korištenje takvih modela i to s pravom jer nisu bili teološki dobro utemeljeni“.
Stoga se hijerarhijska priroda Crkve odbacuje kao zastarjela i nepravedna.
Papinska i biskupska učiteljska vlast se očito odbacuje: „…nitko nije kompetentan samostalno odlučivati o sadržaju vjere i moralnim načelima; nitko nema pravo tumačiti učenja vjere i morala s namjerom da potakne druge na radnje koje služe samo njegovom interesu ili odgovaraju njegovim idejama, ali ne i uvjerenjima drugih…“.
Postaju li sada „uvjerenja“ svake osobe norme kršćanskog vjerovanja i ponašanja? Apsolutno: „Pluralnost života, tradicija pobožnosti i teoloških pozicija u Crkvi nisu prijetnja, već bogatstvo koje produbljuje živo jedinstvo Crkve“. Ne sudite da ne budete suđeni (Mt 7,1).”
Ovo dolazi u dokumentu prepunom negativnih prosudbi o katoličkoj doktrini „koja nije teološki dobro utemeljena” uz pomoć “studija” koje tvrde da je Crkva otuđila ljude kroz „(moćne) strukture koje se smatraju nazadnima ili nisu aktualne… napose na polju rodne pravde (ideologije), u procjenjivanju seksualnih orijentacija i u rješavanju neuspjelih i novih veza (npr. novi brak nakon razvoda)“.
Odgovornost Crkve za ignoriranje ili negiranje učenja Evanđelja je sada zabranjena, jer je to „u suprotnosti s Evanđeljem“. „Činjenica da se ljudi u Crkvi boje kazne zbog ponašanja koje nije ‘u skladu sa sustavom’ proturječi Evanđelju. Optuživanje je zlo protiv kojeg se mora odlučno boriti. Komunikaciju vjernika unutar i izvan Crkve službenici Crkve ne smiju nadzirati ili omalovažavati“.
Uistinu je „važno rješavanje kompleksnosti koja je oprezna po pitanju dvosmislenost i može se smatrati osnovnom intelektualne suvremenosti – a obuhvaća i današnju teologiju. Također, za teologiju više ne postoji jedna središnja perspektiva, niti jedna istina o vjerskom, moralnom i političkom svijetu niti jedan oblik mišljenja koji može polagati pravo na krajnji autoritet. U Crkvi se legitimni pogledi i načini života mogu međusobno nadmetati čak i u temeljnim uvjerenjima. Da, oni čak mogu istodobno iznositi teološki opravdanu tvrdnju o istini, ispravnosti, razumljivosti i iskrenosti, ali bez obzira na to mogu biti međusobno kontradiktorni u svojim izjavama ili u jezičnom obliku“.
Međutim, stav „živi i pusti da žive“ neće se primjenjivati na odluke koje je izglasala skupština Sinodalnog puta: „…očekujemo da će preporuke i odluke usvojene većinom podržati i oni koji su i sami glasali drugačije. Očekujemo da će provedbu odluka svi temeljito i transparentno ispitati. Očekujemo da svi pomognu u promicanju i omogućavanju djelovanja Sinodalnog sabora“.
Dakle, stalni i univerzalni nauk Crkve može se i treba mijenjati odlukom većine (glasovanjem), dopuštajući, na primjer, ređenje žena za đakonise, svećenice i biskupe. Sudionici Sinodalnog puta ne moraju „podržavati“ i „promovirati“ sve što se nalazi u depositum fidei, ali onima koji su glasali protiv bilo kakvih destruktivnih novotarija kaže se da „podrže“ i „promoviraju“ one što su u savjesti odbacili ono što je „uvreda“ za vjeru.
Ovaj prisilni nalog da „se uskladimo (ili inače)“ otkriva da je cijeli ovaj proces proračunati pokušaj rušenja katoličanstva u ime suglasnosti s duhom našeg nevjerničkog doba, duhom koji je narcisoidno usmjeren na preuzimanje svih snaga u Crkvi kako bi redefinirao stvarnost i prepravio objavu, promičući auto destruktivnost i potiskujući podsjetnike na Božji zakon. Tu otvorenu subverziju treba zaustaviti sada prije nego što nanesu daljnju štetu Crkvi.
Intervencija Rima je potrebna – i to što prije.
