Nakon što je oslijepio u prometnoj nesreći, obratio se Kristu i nakon posjete Međugorju postao kipar
Andrea Bianco iz sjeverne Italije 1991. imao je 21 godinu. Studirao je ekonomiju na sveučilištu i imao je sve: djevojku, nešto novca i vlastiti auto. Vodio je bezbrižan život, bez velikih problema. Nije ga zanimao Krist ili Crkva, dok se jednog dana u prometnoj nesreći sve nije promijenilo.
Jednog poslijepodneva, dok se sa svojom djevojkom vozio kući s planina, našao se frontalno suočen s kamionom. Zbog toga se naglo okrenuo i zabio se u drvo. Njegova djevojka nije teže ozlijeđena, ali se nije očekivalo da će Andrea preživjeti. Proveo je 20 dana u komi u bolnici u gradu Veroni, a u ustanovi je morao ostati dva mjeseca, podvrgnut 12 operacija. Uspjeli su mu spasiti život, ali je ostao slijep. O tim trenucima progovorio je za talijanski magazin Credere, “U bolnicu me posjetila jedna karmelićanka. Rekao mi je: ‘Blagoslov ti imaš, ti koji križ nosiš!’ Ništa nisam razumio, htio sam joj reći: ‘Uzmi moj križ, kad ti se toliko sviđa.’
Osjećao sam se kao da bili provokacija. Ali onda smo počeli zajedno moliti i od tog trenutka smo započeli dugo zajedničko putovanje.” Kasnije je Andrea počeo moliti krunicu sa svojom djevojkom Larom, koja je s njim doživjela nesreću. Molili su se za njegovo ozdravljenje. Korak po korak na putu vjere Ljubav između Andree i Lare postala je jača i odlučili su reći “da” za cijeli život.
Rasli su i u vjeri, posebno kada su 1998. posjetili Međugorje. Svjedoče kako su u Međugorju osjećali jaku prisutnost Djevice Marije. Andrea je posvjedočio da je u Međugorju primio ovu poruku: “‘Zaljubite se u Presveto Srce Isusovo,’ Gospa kao da nam je rekla, ‘živite za Gospodina, i vjera će ponovno procvjetati i mir će pobijediti.’
Andrea je otkrio da unatoč svom invaliditetu može učiti i naučiti raditi s glinom. Otkrio je da može “vidjeti” i stvarati svojim rukama. “Zaboravili smo da ruke osjećaju, vide i opažaju veličinu svijeta”, rekao je Andrea. “Kao kad moliš krunicu: prstima je pratiš (…) Prstima osjećaš Boga.” Predstavljajući svoju vjeru skulpturom Bianco je za web stranicu Incuriosire.it rekao da koristi različite materijale za stvaranje: glinu, mramor, drvo, broncu i u rijetkim prilikama beton. Omiljeni materijal mu je drvo, kaže, jer ono po njemu uči strpljenju, poniznosti, slušanju i promišljanju.
Omiljena su mu djela vezana uz vjeru, znanstvenog i kulturnog karaktera. Umjetnik ih je izrađuju na temelju onoga što je naučio slušajući opise sindonologinje Emanuele Marinelli. Njegovo raspelo izrađeno u bronci bilo je neko vrijeme izloženo u katedrali u Torinu. Danas se nalazi u Dijecezanskom muzeju toga grada.
Druga skulptura je lice Krista u glini na mramornoj podlozi, trenutno u Muzeju svetog platna na Institutu Regina Apostolorum u Rimu. Predstavlja Isusovo lice kada je prikazan pred mnoštvom i pokazuje sve rane koje se mogu otkriti analizom platna. Bez sumnje, Andrea Bianco je pravi umjetnik vjere koji svoje iskustvo prometne nesreće, zbog koje je ponovno otkrio Krista, uspoređuje s poznatim padom svetog Pavla s konja na putu za Damask.
Aleteia.org
