Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije dogodilo se spektakularno čudo: Umirući od gladi molili krunicu a onda se dogodilo…
Na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije dogodilo se spektakularno čudo: Umirući od gladi molili krunicu a onda se dogodilo…
Beskrajna kazahstanska stepa – surova zemlja na koju su Sovjeti slali mnoštvo ljudi. Zemlja mučeništva nedužnih ljudi postala je i mjesto izvanrednog čuda po Gospinu zagovoru.
Neprijateljske stepske pustoši u Kazahstanu tijekom Drugog svjetskog rata bile su mjesto borbe za opstanak velikog broja ljudi i za mnoge, nažalost, gubitak.
Takva dramatična sudbina dogodila se i u Oziornoju – župi koja se sastojala od desetak zemljanih koliba, a osnovali su ih 1936. poljski prognanici. Čudo koje se u njemu dogodilo svjedoči da na zemlji nema mjesta bez Božje zaštite.
„Tamo gdje se grijeh povećavao, milost je još više narasla“ (Rim 5,20)
Velika područja Sibira i kazahstanskih stepa – ograničena ledom veći dio godine, beskrajne pustoši postale su poznate po svojoj lošoj reputaciji. Ljudi koji su tamo bačeni nasiljem komunističkog totalitarizma – izgubili su nadu i volju da se bore za svoj život.
Ove mučeničke, nesretne poljske prognanike iz Oziornoja odlikovala je neobična nada u takvim uvjetima. Izvor te nade bila vjera u Boga i povjerenje u zaštitu Majke Božje. Pa kad se prijetnja glađi približila više nego inače, Poljaci lutalice uzeli su krunice i molili samo Boga za pomoć.
U zemlji Kazahstan, koju je komunizam pretvorio u duhovnu pustinju, krunica je njih bila poseban put do Boga. Na tim prostranim teritorijima jedva da je bilo svećenika.
Vjernici su često dugo čekali svetu misu i ispovijed (svećenici koji su pokušavali doći do vjernika bili su zatvoreni ili ubijeni – jedan od takvih herojskih, zatvorenih svećenika je proglašen blaženim, vlč. Władysław Bukowiński).
Molitva je tim potlačenim ljudima dala snagu da na neshvatljiv način podnose nadljudsku patnju kojom su bili opterećeni. Jedinstvo s Kristovim križem pružalo im je mir u stvarnosti komunističkog totalitarizma.
Stvoreno je jezero puno ribe
Ljudi koji su ostali među gluhim stepama, bez osnovnih životnih potrepština: hrane, odjeće, lijekova i alata, morali su na prisilno raditi u teškim uvjetima i temperaturama od –50 ° C zimi do + 40 ° C ljeti.
Ožujak 1941. bio je izuzetno težak. Siromaštvo, glad i jaki mraz pogodio je stanovništo i ljudi su počeki umirati. Poljski prognanici u Oziornoju počeli su moliti krunicu Gospi za spas. Njihova gorljiva molitva uzdignuta do neba iz eutanazirane sovjetske republike nije ostala bez odgovora.
Dana 25. ožujka 1941., na blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, dogodilo se spektakularno čudo. Ledom okovano tlo počelo se brzo i naočigled otapati. Kao rezultat otapanja, u zemlji se stvorio ponor u kojem je nastalo jezero. U njemu je bilo toliko ribe da ste ih mogli uhvatiti rukama. Poput onog Bbilijskog čuda kad je Isus ribarima i svojim učenicima podario mnoštvo ribe koje do tad nije bilo. Tako su prognanici spašeni od gladi. Ljudi su dolazili po ribu iz cijelog područja, vozila se kamionima, čak i po nekoliko stotina kilometara, toliko je ribe bilo!
Jezero je postojalo više od desetak godina, a presušilo je tek 1955. godine. Kasnije je puno puta bilo napunjeno vodom iz jesenskih otopljenja ili obilnih kiša, ali nikad više u njemu se nije pojavilo ribe.
Godinama kasnije, 1997. godine, na obali jezera postavljen je kip Majke Božje s mrežom punom ribe.
Ivan Pavao II., tijekom svog apostolskog putovanja u Kazahstan 2001. godine, posvetio je kip i vjernici su ga počeli štovati.
Zemlja žedna vjere i mira
Povjeravanje Majci Božjoj preko krunice bio je jedini izvor prijeko potrebne duhovne okrepe koja je svakodnevno bila dostupna prognanicima. Ti su vjernici, osim krunice, sa sobom u svom lutanju uzimali i Svetu Bibliju, molitvenike i svete slike.
Oni su znak da se borba za dostojanstvo, a kojeg su ih njihovi mučitelji željeli lišiti, odvijala prvenstveno u duhovnom području. Gledajući ona vremena, nadbiskup Astane vlč. Tomasz Peta, napomenuo je:
„Ova je zemlja more mučeničke krvi i suza, jer je to za vjeru vrlo plodna zemlja. Danas na ovoj krvi vjera dobro raste.”
I stvarno je tako. U svibnju 1990. započela je gradnja crkve u Oziornojama. Župa je posvećena Gospi, Kraljici Mira, kojoj je tamo darovan međugorski kip.
Gospa, Kraljica mira, također je proglašena glavnom zaštitnicom Kazahstana i Srednje Azije. Njezina skrb je od posebne važnosti u Kazahstanu – zemlji čija je povijest bolno obilježena sudbinom prognanika, a čije se sadašnje društvo sastoji od oko 130 nacionalnosti i gotovo svih religija svijeta.
Nacionalno svetište
Kako godine prolaze zaboravlja se tragična povijest deportacija, kao i čudo jezera punog ribe koja se pojavljuje u stepi. Međutim, duhovno značenje Oziornoja nimalo ne opada. Tamo dolaze hodočasnici različitih denominacija, posebno 25. lipnja –na blagdan Kraljice mira. Tu se svake godine organiziraju i susreti mladih.
Ivan Pavao II, dok je bio u Kazahstanu, nazvao je Oziornoje “nacionalnim svetištem”. Kasnije je ovaj naslov službeno objavila Konferencija katoličkih biskupa u Kazahstanu. Rang nacionalnog svetišta je izuzetan, s obzirom na to da katolici čine 1% vjernika u zemlji, a svi kršćani čine 25%. Nadbiskup Tomasz Peta ističe:
“Katolička crkva u Aziji hoda po jezeru. Ovdje je služba hodanje po vodi s Kristom. Morate vjerovati da je Krist s nama. Povjerovati čak i više nego što je to mogao Petar.
