CRKVAVIJESTIVJERA I DUHOVNOST

Luka Tripalo: ‘Susreo’ sam vijetnamskog sveca, prezrenog patnika kojeg je u vizijama tješila Mala Terezija

“Ozračje neizvjesnosti u kojem smo se svi zatekli, suhoća duhovnih vježbi koje smo supruga i ja prolazili, osobni porazi koji su mi se zaredali jedan za drugim najednom su se počeli živo preplitati s onim što sam čitao o Vanovu suočavanju s potpunim nerazumijevanjem obitelji, neprestanim trpljenjem u sjemeništu i opetovanim neuspjehom na putu poziva. Tada je na trenutke Vanova prostodušna molitva postajala mojom molitvom; tada se, vjerujem, na trenutke i Vanova posvemašnja nemoć pridruživala mojoj.”

Sljedeći tekst zapravo je govor/svjedočanstvo Luke Tripala o iskustvu “susreta” sa slugom Božjim Marcelom Vanom, fascinatnim katolikom iz Vijetnama čiji su život obilježile patnja i mistični doživljaji Krista. Govor “Dvije knjige koje Marcel Van nije mogao napisati” upućen je u petak 3. srpnja, u punoj crkvi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu, gdje je katolička evangelizacijska skupina ‘Duhovni kutak’ predstavila dva zanimljiva projekta: svoj četvrti CD “Slavim Rane i Krv Jaganjca Božjega” te knjigu ‘Biografija Marcel Van’. Cjeloviti izvještaj s događaja možete pronaći OVDJE, dok svjedočanstvo Luke Tripala ekskluzivno pročitajte ispod:

Jedna ponuda

Prije skoro 4 mjeseca voditelj Duhovnog kutka Stjepan Arnuš zamolio me da pročitam autobiografiju Marcela Vana uz kratku napomenu da se radi o mistiku djetinje duše nalik svetoj Maloj Tereziji, mladom redovniku koji je skončao u vijetnamskom komunističkom logoru. Bit ću posve iskren: ne znam zašto sam pristao. Ne vjerujem tuđem oduševljenju knjigama, od svetačkih životopisa sasvim mi je dovoljan bio onaj sv. Franje, a i u tom trenu činilo se da će konačno krenuti ozbiljan rad na jednom mom projektu; dakle, nisam imao ni mnogo vremena ni mnogo zanimanja. Možda sam toj ideji bio otvoren jer sam upravo tada prolazio isusovačke duhovne vježbe; možda ne znam odbijati ljude; možda jednostavno previše vjerujem Stjepanu. Kako god bilo, pristao sam. No, Bog je imao drukčiji plan.

Nakon uvođenja izolacije i potresa sa suprugom sam završio u drugoj kući, u drugom gradu i, kao i većina ljudi, u nekom drugom životu; no sa mnom je uz priručnik za duhovne vježbe doputovao i Vanov životopis. U skladu s korizmenim vremenom odlučio sam ga čitati ranim jutrom, sat vremena u komadu namjesto drugih knjiga koje sam poželio. Iako sam knjizi pristupio kao svojevrsnoj pokori, nije trebalo dugo da mi Vanova jednostavnost i iskrenost prirastu srcu. No na toj simpatiji sve bi vjerojatno i stalo da nije bilo izvanjskih okolnosti.

Prijatelj Marcel

Ozračje neizvjesnosti u kojem smo se svi zatekli, suhoća duhovnih vježbi koje smo supruga i ja prolazili, osobni porazi koji su mi se zaredali jedan za drugim najednom su se počeli živo preplitati s onim što sam čitao o Vanovu suočavanju s potpunim nerazumijevanjem obitelji, neprestanim trpljenjem u sjemeništu i opetovanim neuspjehom na putu poziva. Tada je na trenutke Vanova prostodušna molitva postajala mojom molitvom; tada se, vjerujem, na trenutke i Vanova posvemašnja nemoć pridruživala mojoj.

I tako je Marcel Van postao ona osoba koja neočekivano, a posve prirodno upada u moje razgovore; ona s čijim ponašanjem nesvjesno, a posve radosno uspoređujem svoje; ona koja je u nutrini toliko bogata da zrači, a ipak toliko skromna da ne obasjava tek samu sebe. Marcel Van postao mi je makar za to vrijeme prijateljem, a to mi se s knjigama nije zbivalo često; zato i ne bih nešto drugo govorio o njemu. Mnogo toga o njemu piše na internetu, mnogo toga o sebi je sam zapisao u životopisu, ali meni se čini najvažnijim upravo taj Marcel kojega sam doista susreo. Susret je to koji traje i – kao i svaki pravi, duboki susret, -susret je to u kojem se zbiva nešto veće, u kojem se sastajemo ne samo Marcel i ja nego i onaj koji nas je obojicu amo poslao. Nadam se da će se takav susret dogoditi svakome tko uzme u ruke ovu knjigu.

Dvije knjige Vanova života

Prije skoro tjedan dana Stjepan Arnuš zamolio me da predstavim autobiografiju Marcela Vana uz kratku napomenu da budem iskren; složit ćete se, iskren sam dosada bio. Još prije rekao mi je da računa na to da sam pjesnik; dosad s time nisam računao iako je naslov takav račun obećao. A računi, pogotovo pjesnički, moraju se poravnati.

Čitajući knjigu o Marcelovu životu, bio sam doista zbunjen ne toliko njegovom dvostrukošću koliko istovremenom nepomirljivošću njegovih dvaju lica: učinilo mi se kao da se radi o sudaru dviju posve oprečnih priča. Štoviše, rekao bih da se radi o kolažu ulomaka dviju knjiga koje su pisale posve različite ruke, a koje povezuju tek mjesto, vrijeme i lice koje se u objema pojavljuje. Marcel Van svakako nije stigao, a vjerujem da te knjige ne bi ni želio odvojeno napisati: one u jedinstvu tvore njegov život. Ipak, one su neporecivo i čudesno za njim ostale u njegovu životopisu, i neka nevidljiva razdjelnica koja prolazi nutrinom dodijelit će jednom čitatelju jednu knjigu, a drugome drugu. Mislim da ih je upravo zato vrijedno izdvojiti; a za njihove naslove možemo zahvaliti dvama hrvatskim pjesnicima.

Potpuna nemoć, sakrita sreća

Prva se zove Isus koji nije mogao. Napisao ju je Željko Falout, ali mogao je knjigu takva naslova napisati i Marcel Van, čovjek koji je propatio što čovjek uopće može propatiti: glad i neimaštinu, nepravedan odgoj i obrazovno zanemarivanje, očevu ovisnost i obiteljsko nasilje, ekonomsko izrabljivanje i društveno odbacivanje, tjelesnu bolest i depresiju, duševno i duhovno zlostavljanje, dječje beskućništvo i trgovinu ljudima, svećeničku sablazan i redovničko trovanje, politički progon i smrt u logoru. Ukratko: osuda na križ natopljen porugom nakon tridesetak godina posvemašnjeg neuspjeha. Isus koji nije mogao: to su riječi koje su vjerojatno zlurado brujale među svjetinom koja je silazila s Golgote. Isus koji nije mogao: to su riječi kojima bi svatko opisao vanjštinu Vanova patničkog života, bez ljepote, bez slave, bez ikakva vanjskog znaka božanske moći.

No, to su i riječi kakvima je evanđelist opisao Isusa u Nazaretu: nije ondje mogao učiniti nijedno čudo zbog ljudske nevjere. Van je pak vjerovao. Njemu bi se stoga ova prva knjiga činila poznatom, ali nepotpunom: ona ne bi zabilježila ništa od čudesa koja su se sve to vrijeme zbivala u skrovitosti njegova srca. Druga nenapisana Vanova knjiga upravo na to upućuje: zove se Legende o sakritoj sreći. Napisao ju je Zvonko Milković, ali mogao je knjigu takva naslova napisati i Marcel Van, dijete koje je preživjelo u onom istom čovjeku koji nije mogao. Dijete koje je raslo s Blaženom Djevicom i koje je tješila Mala Terezija; dijete koje je vodilo procesije na svakom zamislivom mjestu i koje se nije bojalo povesti sjemeništarsku gerilu protiv pedofilije; dijete koje je odvažno triput bježalo iz sjemeništa da bi bolje služilo Isusu i koje se isto toliko puta ponizno vraćalo obitelji koja ga je prezrela; dijete koje je dragovoljno trpjelo kazne umjesto drugih i koje je prema djeci sačuvalo blagost koju mu nitko nije iskazao; dijete koje je dobrovoljno otišlo u komunističku zonu i koje je pobjeglo iz logora da bi u njega donijelo euharistijskog Isusa; konačno, dijete koje nam u svojim posljednjim riječima otkriva potpunu svijest o vlastitoj nemoći – i savršenu, sakritu sreću što se Bog baš tom nemoći može okoristiti.

Da je Marcel Van napisao samo jednu od ovih knjiga, svijet bi ostao nenadoknadivo zakinut. Ma i da je Marcel Van samo napisao,  a ne i odživio obje ove knjige, svijet bi svejedno ostao siromašan. Neki će reći da se za knjige mora posvjedočiti životom: Marcel Van proživio je život kakav knjige jedva mogu posvjedočiti. To je život koji se ne može tek čitati; njegov životopis knjiga je koja traži odgovor života. I zato mi je drago da sam je našao: jer takve knjige mijenjaju lice svijeta.

www.medjugorje-news.com/bitno.net

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button