Krist je uskrsnuo, ali je li se išta doista promijenilo za nas?
U srcu uskrsnog vremena možemo se zapitati: Je li nas Uskrs promijenio? Koje su posljedice istinskog prihvaćanja stvarnosti uskrsnuća?
Neki dan mi je palo na pamet da smo u srcu uskrsne sezone i morao sam se zapitati: Je li se nešto doista promijenilo za nas – ili se život uglavnom odvija kao i uvijek?
Ponekad se pitam nisu li mnogi od nas pomalo poput dvojice učenika na putu za Emaus. Čuli su za prazan grob; zapravo, to je bila tema njihova razgovora. Možda su željeli vjerovati da je Isus uskrsnuo, ali nisu mogli a da ne budu skeptični – toliko da nisu ni prepoznali Isusa kad je krenuo uz njih. U Lukinom evanđelju stoji da su “njihove oči spriječile da ga prepoznaju”. Prečesto imamo oči koje nam onemogućuju da vidimo. Žurimo kao da Uskrsa nije bilo i da se zapravo ništa nije promijenilo. Umjesto vjere, živimo s osjećajem očajničke hitnosti jer sat otkucava, a vrijeme ističe.
Život je kratak. Ne želimo propustiti iskustva ili živjeti u žaljenju zbog snova koje smo ostavili neispunjenim. Ali istina o Uskrsu treba prodrijeti i promijeniti tijek naših života.
Oslobođen tjeskobe
Prihvaćanje stvarnosti uskrsnuća znači da smrt i raspadljivost nemaju moć nad nama. Doista smo oslobođeni – a to znači da bismo trebali biti oslobođeni tjeskobe koje tako često dominiraju našim životima. Koliko često ne uspijevamo prepoznati Isusa jer smo previše okupirani drugim stvarima? Zabrinutost oko izbora karijere, opsjednutost budućnošću naše djece, gubljenje dragocjenih sati na “doomscrolling” društvenim mrežama: sve su to znakovi da nismo ozbiljno shvatili poruku Uskrsa.
Kao da se kod nas zapravo ništa nije promijenilo. Naprotiv, prvi Uskrs označio je novi tijek čovječanstva. Kao što piše u Knjizi Otkrivenja (Otk 21,3-5): Čuo sam snažan glas s prijestolja kako govori: “Evo, Božji stan je s ljudskim rodom. On će prebivati s njima i oni će biti njegov narod i sam Bog će uvijek biti s njima [kao njihov Bog]. On će obrisati svaku suzu s njihovih očiju i neće više biti smrti ni žalosti, ni jauka ni boli, [jer] stari poredak je prošao.” Onaj koji je sjedio na prijestolju reče: “Evo, činim sve novo.” Zatim je rekao: “Zapiši ove riječi, jer su vjerodostojne i istinite.”
Osoba koja te riječi primi k srcu, koja im dopusti da prodru i promijene njezin život, ima potpuno drugačiji odnos sa stvarnošću nego prije. “Evo, sve činim novo” Što to znači da je Bog stvorio sve novo? I kako to mijenja stvarnost našeg svakodnevnog života? U studenom 1999. godine, samo nekoliko tjedana prije dolaska trećeg tisućljeća, Papa Ivan Pavao II progovorio je upravo o ovom pitanju. On je rekao: Novo tisućljeće je sada pred vratima: neka “Krist jučer, danas i zauvijek” bude žarište i cilj svih naših težnji. On je taj koji sve čini novim i označava svojim vjernicima put radosne nade. Molimo se bez prestanka da daruje mudrost i snagu svoga Duha; zamolimo ga da svi kršćani što prije postignu jedinstvo. Bogu ništa nije nemoguće!
Nevjerojatno otkriće
Sada smo skoro 25 godina ušli u treće tisućljeće, a misija koja nam je dana ostaje ista. Prije dva tjedna, na uskrsnu nedjelju, papa Franjo nas je podsjetio na “čudesno otkriće tog uskrsnog jutra: kamen, golemi kamen, bio je odvaljen.” Nastavio je: Čuđenje žena je i naše čuđenje: Isusov grob je otvoren, a prazan je! Od ovoga sve počinje iznova! Kroz taj prazni grob vodi novi put: put koji nitko od nas, osim Bog sam, ne može otvoriti: put života usred smrti, put mira usred rata, put pomirenja usred mržnje, put bratstva usred neprijateljstva. U svojoj uskrsnoj poruci Papa je nadalje pozvao sve nas da se u molitvi i praktičnoj pomoći sjetimo žrtava rata u Izraelu, Palestini i Ukrajini. U nizu zamolbi, izmoli se da Uskrsli Krist pomogne svim onim mjestima i narodima koji pate od humanitarne krize, uključujući Haiti, Sudan, Libanon i mnoge druge.
Zaključio je: Neka svjetlo uskrsnuća obasja naše umove i obrati naša srca te posvijesti vrijednost svakog ljudskog života koji treba rado prihvatiti, čuvati i voljeti.
Ulazak u uskrsnuće
Koji je onda najbolji način da se uđe u stvarnost uskrsnuća? Dovoljno je slijediti naznake Crkve. Pozvani smo ući u sakramentalni život Crkve otvorenih očiju i srca, znajući da Isus doista hoda uz nas. Pozvani smo biti mirotvorci, reći ne ratu i moliti se za prestanak nasilja u inozemstvu iu našim zajednicama. “Mir se nikada ne postiže oružjem”, rekao je papa Franjo prošlog Uskrsa, “već ispruženim rukama i otvorenim srcem”. Pozvani smo tražiti jedinstvo s našim sukršćanima – i, da, našom braćom i sestrama katolicima! Pozvani smo služiti siromašnima i zaboravljenima nasljedujući Gospodina.
Računa na to da ćemo radost Uskrsa donijeti “na periferije”, kako nas Papa uvijek podsjeća. Pozvani smo biti ljudi nade, nikada se ne predati strahu ili očaju. Osobito u tako tjeskobnom i rastresenom dobu kao što je ovo, od vitalne je važnosti da neprestano naviještamo da je Bog odlučio prebivati među nama i da uistinu “sve čini novim”, a zatim potkrijepimo ove riječi svojim djelima.
Ovo su vrlo praktični načini koje nam je Crkva dala da prepoznamo uskrsloga Krista, dopuštajući mu da uđe u naše živote i promijeni nas. Iskoristimo ovu izvanrednu sezonu kako bismo mogli postati pravi instrumenti mira i ljubavi u svijetu u kojem su očajnički potrebni.
