KAKO POSTOM I ODRICANJEM BITI JAČI U VJERI
POSTOM I ODRICANJEM BITI ĆETE JAČI U VJERI Marija, Kraljica Mira kao majka zahvaljuje nam na korizmenim odricanjima. Majka Marija nam zahvaljuje jer ljubi. Samo srce ispunjeno ljubavlju jest zahvalno srce. No, mi bismo trebali zahvaliti njoj što nas potiče, poziva, ljubi i zagovara za nas kod svoga Sina Isusa. Ona nas poziva želeći da nastavimo odricanje i da postimo. Govori nam i poziva nas na post i odricanje zbog nas, naše sreće i radosti. Ona nam dolazi u ovo naše vrijeme da nam pomogne jer zna da smo još na putu, kako je i sama rekla: „Draga djeco, došla sam vam pomoći jer vi ne možete sami.“
Djevica Marija želi da i mi poput mudrih djevica iz evanđelja imamo dovoljno ulja te sačuvamo zapaljene svjetiljke za dolazak zaručnikov. Mi živimo to vrijeme iščekivanja zaručnika. O tome nam je sam Isus govorio u evanđelju. „Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: ‘Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?’ Nato im Isus reče: ‘Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kada će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!’“ (Mt 9, 14-15). Post bi nas htio staviti u perspektivu iščekivanja Isusova dolaska. On nam je obećao doći. Kada? To nitko ne zna.
Kršćanski post nije dijeta
POSTOM I ODRICANJEM BIT ĆETE JAČI U VJERI
Kršćanski post je znak da Isus dolazi i da je velika kušnja, koja ima prethoditi kraju vremena, već pred vratima. Post je, kako se čini, igrao sličnu ulogu u Isusovu životu. U samoći pustinje, uoči njegova javnog djelovanja, velika Isusova kušnja bijaše spojena s postom u napastima, u toj pravoj borbi prsa o prsa s đavlom kojega je pobijedio (Lk 4,14) snagom Duha Svetoga koji ga je i odveo u pustinju (Mt 4,1). Kršćanski post nije neka vrsta dijete u korist fizičke i psihičke ravnoteže. To bi bilo nedostatno. Tjelesna glad treba nas neposredno usmjeriti prema jednoj drugoj gladi: gladi za Bogom. Tjelesna i duhovna glad skladno se povezuju u postu življenom u Duhu Svetom i tako mogu postati tehnikom molitve.
Jer onaj tko posti mora u svome tijelu iskusiti da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Izak Sirac pripovijeda nam čudnu ali značajnu anegdotu. Neki monah imaše običaj blagovati samo dva puta tjedno. Ostale dane provodio bi u potpunom postu. No, zamijetio je da mu postom postaje gotovo nemoguć na samu pomisao da će morati prekinuti molitvu i šutnju tijekom dana. Post koji nije od samoga početka mogao računati na neprekidnu molitvu, postajao bi tako fizički nemoguć. Prema istom autoru neki drugi monah iskusio je nešto slično, samo u obratnom smislu, čim bi ustrajao u samoći i molitvi, bilo bi mu nemoguće jesti. Morao bi se na jelo prisiljavati, što mu ne bi uvijek uspijevalo »jer bijaše u neprestanom slobodnom i nesmetanom razgovoru s Bogom, bez i najmanjeg napora«.
Post zasijeca duboko u čovjeka
POSTOM I ODRICANJEM BIT ĆETE JAČI U VJERI
Post, dakle, normalno prerasta u molitvu, a molitva neizbježno vodi k spontanoj suzdržanosti u jelu i pilu. Ovdje se ponovno susrećemo sa srcem i tijelom u njihovu plodnom međusobnom djelovanju. Kako je to moguće? Prije nego post prijeđe u molitvu i ne može više opstati bez molitve, on treba izgubiti u ljudskom srcu još jednu novu dimenziju. Post pogađa čovjeka u jednom od najživotnijih ritmova: dvostrukom ritmu hrane koji se očituje naizmjenično i kao potreba i kao užitak. Od prvih trenutaka svoga bivstvovanja izvan majčina krila, ljudsko je biće strukturirano slijedom tih dvaju momenata. Tako ono može ostati na životu i postupno zauzeti svoj stav prema stvarima koje ga okružuju. Novorođenče je ili gladno ili sito.
Potreba i zadovo ljenje, glad i sitost s njihovim značajkama trpljenja i ugode, neprekidno se izmjenjuju. Što se više odrastao čovjek razvija prema dubinama svoga bića, to dublja postaje njegova potreba i to je manje može zasititi materijalnom hranom koja mu se pruža. Dolazi dan kad se u njemu rađa glad i žeđ za Bogom i, nadvladavši hranu zemaljsku, utiskuje se u njegovo tijelo. »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga!« (Ps 5,2; usp 63,2). Od toga časa jedino nam Isus može potpuno utažiti ovu žeđ: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni, neka pije…« Time je htio naznačiti Duha kojega su imali primiti (Iv 7,37-39). Post zasijeca duboko u čovjeka. On ga čak ranjava, iako mu ne škodi samo ako se tjelesna uzdržljivost upravlja vjerno prema jednoj duhovnoj i dubljoj uzdržljivosti. Odreći se tjelesne hrane znači da želimo izraziti čak i tijelom svoju glad za novim svijetom i za Isusom, kruhom koji je za nas s neba sišao (Iv 6,33). Postom nas stavlja u stanje življenja u svom vlastitom biću, u stav duboke gladi cijelog stvorenja, gladi koja se ne može zadovoljiti u tijelu, koju jedino Duh može zadovoljiti, jer Duh je onaj koji uvijek daje snagu i svrhovitost postu i molitvi, on koji uslišava i jedno i drugo, bez mjere, preko svake potrebe i iznad svake želje.
„Postom i odricanjem, dječice, bit ćete jači u vjeri“ – govori nam nebeska Majka. Post i odricanje su nužni uvjeti kako bismo zadobili Božju milost. Naše odricanje je poput posude u koju Bog sipa svoju milost. Blaže na Majka Terezija kaže: „Potrebno se isprazniti da bi nas Bog mogao ispuniti.“ Post i odricanje su naš dio posla u vjeri. Bog nas je stvorio bez nas ali nas bez nas ne će spasiti – reče sveti Augustin. U korizmi bismo se trebali odricati i činiti pokoru kao da spas samo o nama ovisi i opet tako moliti kao da naš spas i sve drugo ovisi samo o Bogu. Moliti a ne odricati se isto je što i stati na pola puta. To je isto kao da veslate u lađi privezanoj za obalu. Od obale se ne ćemo odmaknuti sve dok ne odvežemo lađu. Mi ne možemo izbaciti grijeh iz svoga tijela i iz svijeta u kojem živimo. Ali mi možemo umrijeti i umirati grijehu i tada on nema više nikakve vlasti nad nama. Odricanje je umiranje grijehu.
Post i ljubav su neodvojivi
POSTOM I ODRICANJEM BIT ĆETE JAČI U VJERI
Kad nam Gospa govori o odricanju, ne misli samo na tjelesnu pokoru i odricanje nego i na duhovnu pokoru i odricanje. Samo tjelesna pokora i post nisu dovoljni i mogu nas odvesti u oholost, farizejštinu i formalizam. Mogu nas odvesti u dokazivanje svoje snage a ne u podlaganje svoje volje Božjoj volji. Zato nam u jednoj od svojih poruka Gospa kaže: „Draga djeco, post vam je postao običaj koji nitko ne želi prekinuti. Postite srcem.“ Post i ljubav su neodvojivi. Ne može se postiti bez ljubavi, niti se može ljubiti bez posta, shvaćenog u najširem smislu. Molitva je također naš odgovor na Božju ljubav. Zato je post neodvojiv od molitve. Post bez molitve je obična dijeta za mršavljenje. Post bez molitve je zapravo jedno kruženje oko samih sebe. Post okreće sve naše duhovne sile i snage srca, svu našu nutrinu prema Bogu. Naša korizma ne bi trebala završiti na Uskrs.
Odlučiti se i živjeti post znači boriti se za slobodu. Ne će imati puno smisla ako se nekih poroka odričemo samo u vrijeme korizme, a nakon korizme ih nastavimo. Tada naše odricanje može postati samozavaravanje. Čovjek može postati ohol i samodopadan te reći: „Ja sam jak, ja to mogu.“ U tom slučaju korizma postaje samo jedna stanka u toj ovisnosti, a uistinu u čovjeku se ništa nije promijenilo. Post i odricanje nije dokazivanje svoje snage nego podvrgavanje svoje volje Božjoj volji. Najplodonosnije i najbolje odricanje jest odricanje od samoga sebe. I Isus će nam reći: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe“ (Mk 8, 34). Djevica Marija nam dolazi i govori ne zato da nam nešto ukrade i liši nas životnih radosti, nego želi da budemo sretni, normalni i slobodni u Bogu. Zahvalimo Mariji od srca jer se nije umorila s nama. Nemojmo se ni mi umoriti svakodnevno odgovarati na poziv naše nebeske Majke Marije .
www.medjugorje-news.com/ Autor: fra Ljubo Kurtović
