Kako je papa Benedikt XVI. najavio krah Crkve koju poznajemo
Kako je papa Benedikt XVI. najavio krah Crkve koju poznajemo
Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.
Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.
No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.
Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.
No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve .
Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.
I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatane preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom (op. Jean-Baptiste-Joseph Gobel) nego Crkva vjere.
Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.
