Kad nogomet postane religija – u medijima o tome ni riječi a događa se!
Navijači tamo dolaze kao organizirane grupe, dolaze djeca – školarci u pratnji profesora, dolaze cijele obitelji, dolaze naravno i nogometni fanatici s ogromnim transparentima i ograničeno dozvoljenom pirotehnikom. Za te najvatrenije na stadionu je bilo samo jedno mjesto kako bi ostatak navijača mogao nesmetano navijati na njihov umjereniji način.
- Večernja molitva na čast svom anđelu čuvaru
- Snažno svjedočanstvo vjere: Ne znam kako bi ovo prošli bez vjere. Vjerujem da je naš Jakov na najboljem mogućem mjestu. Na najboljem, kao i svi mališani koji su otišli
- Gospina poruka svijetu preko vidjelice Marije Pavlović Lunetti
- Zašto ljudi danas ne razmišljaju o paklu? Zapravo se svodi na samo dva razloga
- Kardinal Bertone govori o trećoj Fatimskoj tajni
U Vjeri primarno obrađujemo kršćanske teme, a obzirom da kršćanstvo nije religija, već vjera, ovaj puta ćemo napraviti iznimku i reći nešto o religiji. Koja je razlika između vjere i religije? Ogromna. Vjera je odgovor na Božju Objavu a religija čovjekovo nastojanje da upozna i shvati (dohvati) Boga. Može li nogomet biti neka vrsta religije, zamjenske ili čak prave, s ritualima i simbolima?
Ono što sam imao priliku vidjeti i doživjeti na jednoj utakmici Milana kada je tamo igrao Dario Šimić, ponudilo mi je „dublji“ uvid u religioznu dimenziju nogometa. Te nedjelje, nas nekoliko sjeli smo u kombi i krenuli za Milano, a kad tamo, stvarno je cijeli grad „disao“ za nogomet. Sve je bilo podređeno utakmici, od regulacije prometa do rada trgovina. Kada tome pridodate činjenicu da je na istom tom stadionu svake druge nedjelje domaćin drugi nogometni div Inter, imate svaku, baš svaku nedjelju – dan nogometa.
Navijači tamo dolaze kao organizirane grupe, dolaze djeca – školarci u pratnji profesora, dolaze cijele obitelji, dolaze naravno i nogometni fanatici s ogromnim transparentima i ograničeno dozvoljenom pirotehnikom. Za te najvatrenije na stadionu ima samo jedno mjesto kako bi ostatak navijača mogao nesmetano navijati na njihov umjereniji način. Dinamovskim rječnikom rečeno bili su na – „sjeveru“. Od tamo je dolazila najbučnija navijačka podrška ali i još nešto. Nismo znali talijanski pa nismo razumjeli što zapravo pjevaju i viču, to smo doznali poslije utakmice. Pravi šok za sve nas je uslijedio kada su na teren istrčali igrači Milana. Predvodila ih je njihova, u to vrijeme nova maskota: vrag – glavom i repom! Nakon utakmice šetali smo gradom s našim domaćinom Dariom i doznali svašta! Ono što su izvikivali navijači Milana bilo je ime nečastivog a maskota istoga bio je uvjet tadašnjeg sponzora – Walt Disney .
Nogomet kao religija? U ovom slučaju – nema sumnje. I to ne samo kao zamjena za odgovore na suštinska egzistencijalna pitanja koja se laku mogu odgurati pod tepih navijačke euforije, već i vrlo konkretna, s ikonografijom (tri šestice i ime nečastivog) i obredima. I „šefom“, pa više sliči sotonizmu nego li nekoj klasičnoj religiji. Koliko mi je poznato, u međuvremenu se promijenio sponzor pa igrače na teren više ne predvodi đavao, ali najfanatičniji navijači nisu promijenili svoje obrede. Zanimljivo, zar ne, ali u medijima o tome ni riječi?! A da može i drugačije, dokazali su nebrojeno puta igrači brazilske nogometne vrste, kada bi nakon utakmice zahvaljivali Bogu za uspjeh, zagrljeni u krugu ili s podignutim rukama u zrak. O tome više, neke nadolazeće subote.
