Isus me spasio i promijenio moj život- svjedočanstvo
Isus me spasio i promijenio moj život! Rođen sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Kao dječak uvijek sam bio radostan i nasmijan, a ponekad miran i stidljiv. Učitelji i profesori uvijek su hvalili moje ponašanje, ali i grdili me za moju lijenost i nemar jer sam imao dosta loše ocjene. Nakon osnovne, upisao sam strukovnu školu. Tu su započeli problemi (trava, loše društvo, techno glazba, stalni izlasci) i pao sam drugi razred. Nakon toga, pribrao sam se i završio srednju školu bez popravaka.
Došlo je vrijeme da se nešto napravi od života. Poslao sam dokumente u Njemačku za jednu sezonu rada na gradilištu i za vojsku gdje sam čekao poziv više od pola godine. Vrijeme provedeno u vojsci ostalo mi je u lijepom sjećanju jer sam bio potpuno predan tome i imao sam vrlo zanimljivo društvo. No, nakon nekoliko dana mama mi javlja da je viza za posao u Njemačkoj odobrena. Razgovarao sam s nekoliko narednika i časnika i svi su mi rekli da je Njemačka ipak Njemačka. Odlučio sam napustiti vojsku i otići u Njemačku.
Radio sam sezonu od pola godine. Nakon toga, vratio sam se kući na 4 mjeseca i u tom razdoblju upisao sam tečaj njemačkog kako bih mogao naći pristojniji posao. Na tečaju sam upoznao Miju. Čim sam ju ugledao, znao sam da će ona biti moja djevojka. Ubrzo je došlo vrijeme da odem u Njemačku. Zaposlio sam se u praonici rublja i živio sam kod ujaka i ujne. S Mijom sam se redovito čuo preko Facebooka i Skypea.Našao sam kratku molitvu za nju, a prije molitve rekao bih: “Bože, ako nismo jedno za drugo, dopusti da joj barem pomognem.” Uštedio sam novac i nakon pola godine našao sam stan u gradu gdje mi je bila firma. Kad sam dobio ključeve, otišao sam 2 tjedna na godišnji u Hrvatsku, a nazad sam se vratio s Mijom i uselili smo u prazan stan gdje je bio madrac i kuhinja. Prvih par mjeseci bilo je teško jer je Mia bila nezaposlena. Plaćao sam joj školu i imali smo novac isključivo za stan i hranu. Kad se Mia zaposlila i dobila prvu plaću, nismo više razmišljali o novcu i za samo nekoliko mjeseci, kupili smo namještaj i auto.
E, tu je nastala praznina. Imali smo sve što smo htjeli, ali i to se činilo nekako nedovoljnim. Željeli smo nešto više. Odnos više nije bio kao prije. Nema više ljubavi, poštovanja i požrtvovnosti kao na početku. Ja sam htio naš zajednički život osmislit kako meni odgovara, a tako i ona. Ja sam se htio družiti s prijateljima, htio sam putovati, izlaziti, a Mia je više bila mirniji tip koji želi biti kod kuće.
U svom tom trčanju i žudnjom za nečim što nema veze s životom, ušao sam u svijet droge. Najgore vrijeme je započelo kad sam upisao školu i radio. Svakim danom punio sam se speedom (amphetaminom). To je bilo moje riješenje za umor, stres i nedefinirano zadovoljstvo. Ubrzo sam došao u jedno depresivno stanje koje je trajalo mjesecima. U tom razdoblju imao sam najteža pitanja na koja mi nitko nije mogao dati odgovor. Tko sam ja? Ima li moj život smisla? Moja sestra često mi je pričala o Bogu i vjeri. Bilo mi je zanimljivo slušati, ali sam smtrao da sam premlad za tako nešto i da meni to ne treba.
Vrijeme je prolazilo i Mia ništa nije znala. Razgovarali smo o našoj vezi i složili se da nismo jedno za drugo i odlučili prekinuti. Bio sam razoren od svega.
Ubrzo se u mojim rukama našla knjiga Ricka Warrena Svrhovit život. Čitao sam ju i prije, ali sam ju ostavio jer na 6. danu piše kako ne vrijedi dalje čitati ako ne vjerujemo da Isus spašava i da je on naš prijatelj. Okrenuo sam 7. dan zanemarivši tu rečenicu. Počeo sam čitati i nakon samo par rečenica čuo sam glas: “Ja postojim.” To nisu bile moje misli ili nešto što mi prolazi kroz glavu. To je bio jasan glas na koji sam odmah reagirao. Osjećaj je bio nedefiniran, ali isključivo pozitivan. Krenule su mi suze. Taj sam si dan zapisao kao dan mog ponovnog rođenja iako dotad nisam čuo za taj pojam. Taj dan, bez moje posebne želje i volje, iz života mi je isključena droga, psovke, techno glazba, seksualni grijeh za koji nisam ni shvaćao da je grijeh, mržnja koju sam gajio prema muslimanima. Tri dana samo sam plakao od sreće i stalno sam razmišljao o Isus! Nakon trećeg dana došao mi je odgovor na pitanje iz mojih najdepresivnijih dana: Tko sam ja? Ta spoznaja tko sam ja i sposobnost koju mi je Bog dao da uvidim svoju crnu stranu i sve moje grijehe, uništila mi je srce i dušu. Tjednima sam gorko plakao. To je bila agonija kojoj nisam vidio kraj. Osjećao sam se tako usamljenim i Bog mi se činio tako dalekim. Neprestano sam pokušavao moliti i vapiti Isus, ali ta bi molitva kratko trajala jer bi me plač i tuga opet obuzela. Nekako je i to prošlo.
Moja želja bila je da se nikada ne vratim u Hrvatsku. Međutim, ta mi je ideja sve više dolazila u misli i puno sam se puta pitao zašto razmišljam o Hrvatskoj. To me toliko obuzelo da sam to shvatio kao Božji put i odlučio sam se vratiti. Miji sam ostavio stan, a ja sam se vratio natrag u svoju zemlju. Zahvaljivao sam Bogu što je ispunio moju molitvu da mi dopusti da pomognem Miji ako nismo jedno za drugo. Bog je to izveo onako kako je najbolje za nas.
Moj život se promijenio. Idem redovito u crkvu i svaki dan se molim. Shvatio sam da u Bogu imam sve. Isus me čekao 23 godine, a ja sam lutao ovim svijetom i na krivim mjestima tražio ispunjenje i odgovore koje mi nitko nije mogao odgovoriti, a najdraži odgovor je: “Bog je u čovjeku ostavio jednu prazninu koju samo on može ispuniti.”
