HRVATSKI NADBISKUP: “Međugorje je autentično i najsličnije Fatimi”
MEĐUGORJE JE AUTENTIČNO! Mons. Frane Franić poznata je ličnost u životu Crkve u Hrvata. Njegov se glas uvijek slušao sa zanimanjem. Biskupom postaje 1950. godine. Sudjeluje na II. vatikanskom saboru. Preminuo je u Splitu 17. ožujka 2007.
Kao nadbiskup upravlja nadbiskupijom Splitsko-makarskom do 1988. Ta nadbiskupija graniči s biskupijom u kojoj se nalazi Međugorje. Međugorje je posjećivao više puta, posebice prigodom obljetnice svoga svećeništva. Napisao je više tekstova i dao više izjava o Međugorju.
Splitsko-makarska nadbiskupija je najbliža Međugorju od svih drugih biskupija u Jugoslaviji. Međugorski su događaji u početku imali stoga u našoj nadbiskupiji silan odjek, posebno nakon one prve izjave o Međugorju, koju je u početku dao preuzvišeni mostarski biskup. To me je sililo da se zanimam za te događaje, jer mi je kao biskupu dužnost upozoriti svoje svećenike i vjernike na opasnosti i na pozitivne čimbenike za vjeru, pogotovo kad su ti događaji mojoj biskupiji prostorno tako blizu.
MEĐUGORJE JE AUTENTIČNO!
Kroz posljednju godinu dana k meni su dolazili mnogi stručnjaci, teolozi i mariolozi svjetskoga glasa, zatim liječnici specijalisti među kojima je bilo profesora milanske univerze, mnogi hodočasnici, među kojima je bilo mnoštvo mladih ljudi, studenata i radnika, te mnoštvo intelektualaca, pobožnih žena i djevojaka, svi su oni, u jedan glas, bili oduševljeni svojim hodočašćem u Međugorje, svi su se vraćali duboko potreseni. Bilo je tu pravih, autentičnih obraćenja s nevjere na vjeru u Isusa Krista i Boga, Stvoritelja i Otkupitelja svijeta, bilo je tu svjedočanstva neposrednih svjedoka o neobičnim ozdravljenjima kao npr. ono ozdravljenje koje se
dogodilo gospođi Diani Basile iz Milana, od neizlječive bolesti sclerosis multiplex. To je ozdravljenje kasnije dokumentirano sa 142 liječnička dokumenta, ovjerovljena od milanske biskupske kurije. Ta gospođa je nekoliko godina bila nepokretna u svojim kolicima, s ugašenim desnim okom, bila je skoro polumrtva, a ustala je sa svojih kolica zdrava, i progledala je desnim okom, a to sve u jednom času.
Napominjem da sam ja ponovno izabran od BKJ predsjednikom Vijeća za naukvjere pri BKJ. Tom Vijeću predsjedam kroz više petogodišnjih mandata pa sam se i iz toga razloga osjećao ponukanim da malo pomnije proučim događaje u Međugorju. Pri tom su mi pomogli mnogi stručnjaci, kao npr. u početku o. Tomaso Beck, DI, i o. Faricy, američki isusovac, profesor duhovnosti na Gregorijani, a poslije o. Laurentin, o. Scanlan, TOR, profesor i predsjednik franjevačke univerze u SAD, pa članci Ursa von Baltasara o Međugorju, te još neki francuski i talijanski teolozi. U Međugorju sam bio jedanput u početku, pred Božić 1981. i nedavno 16. i 17. prosinca 1984. Ni prvi ni drugi put nisam vodio bilo kakva hodočašća, nego sam pošao kao običan hodočasnik, da vidim svojim očima o čemu sam čitao u knjigama i časopisima i novinama, o čemu sam slušao tolika svjedočanstva. U Međugorju sam služio sv. Misu, more simplicis sacerdotis, bez biskupskih oznaka. Nitko me tamo nije u crkvi pozdravio kao biskupa, vladao sam se u svemu kao običan svećenik, kao vjernik koji je došao moliti se i zahvaljivati Bogu i Majci Božjoj i našoj na 34. godišnjici svoga biskupskog posvećenja (17. XII. 1950. – 1984.), na 48. godišnjici svećeničkog ređenja (25. XII. 1936. – 1984.) i 72. godišnjici života (29. XII. 1912. – 1984.) Sve je to bilo privatno i incognito, koliko je god bilo moguće. Time nisam nikako htio omesti konačan sud Crkve, nego mu pomoći u istraživanju objektivnosti. Tome se sudu unaprijed pokoravam.
“Meni je postalo još jasnije da tu nema prevara, ni manipulacija, ni halucinacija,
već da se tu radi o ozbiljnim religioznim doživljajima koji privlače mase vjernog
naroda, koje tu vide prisutnost Duha Božjega, koji govori ne samo Crkvi u Hercegovini, nego Crkvi u čitavom svijetu, slično kao u Fatimi. Kažem Međugorje je autentično.”
VELIČANSTVEN SMISAO MEĐUGORJA
Kad sam se vratio kući, 18. XII. 1984. na povratku iz Međugorja, razmišljao sam o smislu međugorskih događaja i uspoređivao ponovno Međugorje i Fatimu, pogotovo što sam u Međugorju sreo jednog svećenika iz Portugala i jednu časnu majku, osnivateljicu jedne nove Družbe Majke Božje, koji su mi
govorili baš o toj usporedbi između dvaju svetišta.
Tada mi se nametnula misao o veličanstvenom smislu Međugorja, toga zabačenog sela u južnoj Hercegovini, koje tako mnogo sliči po svojoj konfiguraciji (raštrkani komšiluci) i po svom načinu govora (npr. ti seljaci kažu ‘Zbogom te’) splitskoj Neretvanskoj dolini.
Napominjem da sam dva puta prisustvovao ‘viđenjima’ djece i da sam s njima prijateljski razgovarao u njihovim kućama. Meni je postalo još jasnije da tu nema prevara, ni manipulacija, ni halucinacija, već da se tu radi o ozbiljnim religioznim doživljajima koji privlače mase vjernog naroda, koje tu vide prisutnost Duha Božjega, koji govori ne samo Crkvi u Hercegovini, nego Crkvi u čitavom svijetu, slično kao u Fatimi.
Fatima je u svoje vrijeme shvaćena kao radikalni antikomunizam, također u političkom smislu, tako da su se neki desničarski režimi pozivali, za svoju antikomunističku politiku, na Fatimu. Mislilo se da je Rusija jedina uzročnik širenja zabluda i razlog budućega rata i opasnosti po europsku kršćansku kulturu.
Međutim, danas je jasno, baš po međugorskim porukama, da je izvorište zabluda i zapadna ‘kršćanska’ Europa, na dogmatskom i moralnom polju, sa svojim sekularizmom, desakralizacijom i dekristijanizacijom. Ponovno sam bio u Međugorju 23. i 24. siječnja.
Dobio sam novu potvrdu za svoje mišljenje da je Međugorje potvrda II. vatikanskog sabora, posebno za dvije njegove važne nauke:
- O ekumenizmu u odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama i prema dalekima, koji ne vjeruju.
- O početku nove ere u povijesti Crkve, koja razdoblja možemo nazvati postkonstantinskim i postneokonstantinskim. Ad 1. Gospa je, prema vidiocima, rekla: “Sve su vjere dobre, jer se u svim vjerama ljudi mogu spasiti, ako žive po savjesti. Zato svi ljudi moraju cijeniti svoju vjeru. Bog je jedan za sve ljude, ali su se ljudi podijelili i postali zli jedan prema drugome.” Gospa je rekla, prema vidiocima: “Morate ljubiti Srbe pravoslavce, muslimane, katolike koji vas kleveću i ne vjeruju mojim porukama, marksiste pa i one koji vas diskriminiraju.” U tim riječima, bez obzira koliki naboj nadnaravnosti u sebi nose, vidim potvrdu II. vatikanskog sabora i to baš u onim točkama koje su imale u Saboru i imaju danas u Crkvi, najviše kontestacije, osobito od ekstremnih takozvanih desničara. “MEĐUGORJE JE AUTENTIČNO!” Naravno, za Gospu je sve Njezin Sin, Isus Krist. On je jedini Spasitelj svijeta i ona svakoga upućuje k njemu, ali Ona, kao i Njezin Sin, otvara vrata spasenja svim ljudima dobre volje vjerujući i znajući da Isus ima i drugih ovaca, koji nisu u ovom toru, tj. u vidljivoj Crkvi, i da mu treba i te ovce dovesti u njegov vječni tor, gdje će konačno
biti jedno stado i jedan pastir. Stoga nam postaje jasnijom nauka II. vatikanskog sabora da se nikoga ne smije, bilo kakvim načinom, prisiljavati da postane članom Crkve, nego da svačije iskreno uvjerenje i poštenje treba poštivati i priznavati. Svakoga, dakle, treba i utvrđivati u njegovoj vjeri ili svjetonazoru, koji on iskreno priznaje i slijedi, izbjegavajući nepošteni dobitak, užitak i tlačenje drugog čovjeka zbog vlastite koristi ili zbog koristi svoga naroda, rase, klase ili svoje vjere. Od pravoslavaca, dakle, moramo nastojati, naravno na diskretan i uljudan način, učiniti boljeg pravoslavca, od muslimana boljeg muslimana, od marksiste boljeg marksistu itd. To je jedini pravi put kojim čovjek redovito, bez nasilja dolazi k spoznaji cjelovite Istine, koja je u Isusu Kristu, Sinu Marijinu. Istina je da se netko može čudesno obratiti,
najedanput, ali to su čudesa, veća od iznenadnih ozdravljenja od neizlječivih bolesti, za koje kompetentni tvrde da se događaju u Međugorju, ali redovito to biva postupno, postupnim djelovanjem Božje milosti, a ne našim superiornim dokazivanjem, koje sliči moralnom nasilju nad savjestima ljudi. Ad 2. Držim da bi se moglo i znanstveno
dokazati da II. vatikanski sabor znači udaljavanje od tzv. Konstantinske Crkve, koja se oslanjala na Državu, na tzv. “brachium saeculare’, što je sličilo na starozavjetnu teokraciju, koji koncept i danas drže i prema njemu usmjeruju svoje religiozno djelovanje braća Židovi i, barem neka, braća muslimani; prvi prema Svetom pismu Starog zavjeta, drugi prema časnom Kuranu. Isus je, međutim, ispravno rastumačio Stari zavjet odijelivši Državu od Crkve. “MEĐUGORJE JE AUTENTIČNO!” Sada se, dakle, Crkva sve više počinje oslanjati na samoga Boga, jer je, uz ostalo, sve više, i na Istoku i na Zapadu, potiskivana izvan društva pa joj drugo i ne preostaje nego se oslanjati na Boga i Krista raspetoga i uskrsnuloga, koji svojim Duhom vodi Crkvu preko Kalvarije k Uskrsnuću preko propovijedanja Crkve, dijeljenja sakramenata, upravljanja dušama i izravno izljevom svojih 7 darova i karizmi, kao što su: proroštvo, čudesna izlječenja, tjeranja zlih duhova iz ljudi, govorenja drugih jezika, tumačenja Riječi Božje, proroštva, te najveće karizme LJUBAVI, osobito one koja se vrši u dimenziji križa i mučeništva. To sve, po mom mišljenju, potvrđuje Međugorje pa se tako ima neobično slaganje Institucionalne Crkve i Karizmatičke Crkve, Crkve zakona i Crkve ljubavi. Te sam zaključke učinio nakon pomnog razgovora s Marijom Pavlović i Vickom Ivanković (20 g.) i Jelenom Vasilj (12,5 g.) te više nego u vrijeme trogodišnjeg promatranja izvanrednih obraćenja i izlječenja u Međugorju. Ovim izražavam samo svoje mišljenje u stvarima koje su još slobodne u Crkvi, spreman da se pokorim definitivnom sudu Crkve.
Vjesnik nadbiskupije
Splitsko-makarske (1985.), br. 1
Marija Dugandžić:
Međugorje u Crkvi, str. 79 – 84