Gospin kip proplakao u Japanu a biskup ga proglasio autentičnim
Prije točno četrdeset osam godina u Akitu, u Japanu, jedna je sestra čula Gospin glas, glas Neba. Osim što je Marija sestru upućivala kako i što moliti, dogodilo se da je iz drvenog kipa izlazila tečnost koju su sestre, zbog njezina miomirisa, nazvale rajskim parfemom. Suze, koje su iz kipa tekle točno stotinu puta – znanstvene su analize pokazale – ljudske su suze. Jedanaest godina nakon početka, događaj u Akitu mjesni je biskup proglasio autentičnim.
Prva poruka: petak, 6. srpnja 1973.
U mjestu Akita u Japanu, u kapelici časnih sestara, s. Agneza Sasagawa imala je u petak 6. srpnja 1973. nesvakidašnji doživljaj. Bila je duboka noć – priča sestra – oko tri sata poslije ponoći… Upravo sam molila, kad sam čula glas koji je dolazio – ne znam odakle – i koji mi je govorio: Ne boj se. Nemoj moliti samo zbog svojih grijeha, nego moli i za
zadovoljštinu za grijehe drugih ljudi. Današnji svijet vrijeđa Presveto Srce našega Gospodina nezahvalnošću i psovkom. Rana Marijina je mnogo dublja i bolnija nego tvoja. (“Gospin kip”)
Pođimo moliti u kapelicu. Osoba koja je to izgovorila bila je lijepa i molila je sa mnom u kapelici. Bila je s moje desne strane i pogledala sam je u lice. Toliko je sličila mojoj starijoj sestri da sam instinktivno izgovorila njezino ime. Naime moja starija sestra umrla je nekoliko godina prije, poslije krštenja. Osoba mi se blago nasmijala i glavom lagano pokazala rane. Ja sam ona koja je s tobom i koja bdije nad tobom. U isto vrijeme dala mi je znak da će izići i nestala je. Brzo sam se obukla i izišla u hodnik, a ona je bila nekoliko koraka preda mnom. Slijedila sam je brzim koracima, s osjećajem sigurnosti djeteta vođenog za ruku. Čim sam ušla u kapelicu, ona, koja je bila tako blizu mene, odjednom je nestala. Sama, uputila sam pozdrav u smjeru oltara, zatim sam pošla prema mjestu gdje je Gospin kip.
Molimo zajedno
Još uvijek su mi u glavi odzvanjale riječi Žene: Marijina rana je mnogo dublja i bolnija. Svojedobno, kad je Gospin kip bio postavljen desno od oltara, oltar je bio poviše. Čim sam dodirnula stepenicu oltara, osjetila sam da je drveni kip oživio i kao da mi nešto želi reći. Pogledala sam ga. Bio je okupan blještavilom. Instinktivno sam se prostrla na zemlju i u isti tren glas neopisive ljepote dodirnuo je moje potpuno gluhe uši: Moja kćeri, moja novakinjo, ti si me poslušala napuštajući sve da bi me slijedila. Zar nije mučna bolest tvojih ušiju? Uši će ozdraviti, budi sigurna. Budi strpljiva. To je posljednja kušnja. Zar ne boli rana na ruci? (“Gospin kip”)
Moli za zadovoljštinu grijeha cijeloga čovječanstva. Svaka osoba ove zajednice je moja nezamjenjiva kći. Govoriš li molitvu Služavki Euharistije? Hajde, molimo zajedno. Čim je započela molitvu, pojavio se anđeo koji me je vodio u kapelicu s moje desne strane i pridružio se našim glasovima. Slobodna od svake druge misli, započela sam Isuse nazočni u Euharistiji, kad me prekine neki glas: stvarno nazočni, i da to dublje utisne u moj zbunjeni duh, glas nadopuni: odsada ćeš dodati stvarno. Jesam li odgovorila s DA? Sve što znam, jest to da ni na što drugo nisam mislila osim svoj glas pridružiti onom neizrecivom glasu ljepote koji je dolazio s neba.
Pomagao mi je jedan blagi glas sa strane: O Isuse, koji si stvarno nazočan u Euharistiji, pridružujem svoje srce Tvomu ljubljenom Srcu žrtvovanom u vječnoj žrtvi na svim oltarima svijeta, na hvalu Oca, moleći dolazak Tvoga kraljevstva, i ja Ti potpuno predajem svoju dušu i tijelo. Udostoj se primiti ovu poniznu žrtvu na slavu Oca i na spasenje duša. Sveta Majko nebeska, ne dopusti da se ikad odvojim od Tvoga božanskoga Sina i čuvaj me kao svoje vlasništvo. Amen. Kad je molitva završila, glas je ponovio: Mnogo moli za papu, biskupe i svećenike. Poslije svoga krštenja vjerno si molila za njih. Nastavi mnogo, mnogo moliti. Ovo što se danas dogodilo prenesi svom poglavaru i u svemu ga slušaj, što bude rekao. Sada on traži da se moli sa žarom. (“Gospin kip”)
Glas je zašutio i kratko poslije anđeo je započeo našu obiteljsku molitvu. Odmah sam počela s njime moliti: Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev… Kad je završila molitva, bojažljivo sam podigla glavu, a svjetlost je potpuno iščezla. Anđela više nije bilo, a kip je bio u uobičajenom položaju.
Druga poruka: petak, 3. kolovoza 1973.
Prošao je tjedan dana. Sestra Agneza dan započinje molitvom u kapelici, dužom nego obično. Dopodne je prošlo bez posebnih događanja. Poslijepodne, u vrijeme pohoda Presvetom oltarskom sakramentu, sestra se prisjeća događaja: U 14.30 ostala sam meditirati Muku našega Gospodina i moliti krunicu. Poslije sat vremena molitve, u kapelici se pojavio anđeo čuvar i sa mnom je molio krunicu. Za ovo vrijeme u duhu sam imala pitanja koja je postavio monsignor (poglavar kuće) i molila sam da mi se dade prilika postaviti ih anđelu.
Anđeo je pogodio moju želju, prilika mi se pružila: Nešto želiš upitati? Hajde, pitaj, nemoj se ustručavati! rekao je sa smiješkom, malo naginjući glavu. Ohrabrena, počela sam govoriti, kad odjednom čuh glas iz Marijina kipa, kao i prvi put, glas neizrecive ljepote: Moja kćeri, moja novakinjo, ljubiš li Gospodina? Ako ga ljubiš, poslušaj što ću ti reći. Vrlo je važno. Prenesi to svom poglavaru. Mnogo ljudi na ovom svijetu vrijeđa Gospodina. Da se ublaži gnjev Nebeskoga Oca, sa svojim Sinom želim duše koje će svojom patnjom i siromaštvom isprositi zadovoljštinu za grješnike i nezahvalne, želim da ga utješe.
Nebeski Otac sprema veliku kaznu za cijelo čovječanstvo da svijet upozna njegov gnjev. Toliko sam puta sa svojim Sinom intervenirala da ublaži Očev gnjev. Ja sam spriječila dolazak nesreće žrtvujući mu patnje Sina na križu, njegovu predragocjenu krv, ljubljene duše koje ga tješe… Molitva, pokora i odvažne žrtve mogu ublažiti Očev gnjev. Ja to želim i od tvoje zajednice. Neka ljubi siromaštvo, neka se posvećuje i moli za zadovoljštinu nezahvalnosti i uvrjeda tolikih ljudi. Molite molitvu Slugu Euharistije imajući u svijesti njezin sadržaj; živite je; žrtvujte se za zadovoljštinu grijeha. Neka se svaka od vas nastoji, po svojim sposobnostima i položaju, potpuno žrtvovati za Gospodina.
Gospin Kip obasjan svjetlom
Poslije šutnje: Je li istinito ono što osjećaš u svom srcu? Jesi li uistinu odlučila postati odbačenim kamenom? Moja novakinjo, ti koja želiš biti bez ostatka u Gospodinu, dostojna Zaručnikova zaručnica, izgovori svoje zavjete znajući da trebaš biti usredotočena na križ s tri čavla. Ta tri čavla su siromaštvo, čistoća i poslušnost. Od njih tri, poslušnost je temelj. Prepusti se voditi po poglavaru u potpunoj predanosti. On će te znati razumjeti i upraviti. Bio je to glas ljepote koji može biti samo s Neba.
Bila sam veoma dirnuta, kaže s. Agneza. Tijekom večernjeg oficija (molitve časoslova) dogodio se neobičan fenomen. Kip je ponovno bio obasjan svjetlom. Jedna od sestara, koja se nalazila u prvom redu, primijetila je kako je iz njega kapala tekućina slična znoju. Izišla je iz kapelice obavijestiti o tome odsutne. Sestra Agneza, koja je molila pognute glave i ništa nije vidjela, odjednom osjeti nekoga sa strane. Podigne oči i ugleda anđela, koji joj reče: Marija je još žalosnija nego kad je lijevala krv. Obriši znoj. Pridružila je se drugim sestrama, koje su donijele vrećicu s pamukom.
Brisale su znoj brižno i pobožno. Kako je cijeli Gospin kip bio namočen, imale su što brisati. Tekućina slična masnom znoju curila je bez prestanka, posebice s čela i vrata. Sestre su bile iznenađene i tužne. Sestra K. molila je suznih očiju: Sveta Marijo, oprosti nam što ti nanosimo toliku tugu i bol. Molimo oproštenje za naše grijehe i naše pogrješke. Zaštiti nas, pomozi nam! Poslije večere, pogledale su kip: ponovno je bio u znoju. Usplahirene, opet počeše otirati znoj. Čak su čule sestru O., koja nije od velikih riječi, kako tužnim glasom kaže: Moj pamuk više ne upija. Reklo bi se da ne teče kad ja tarem.
I odmah, kao odgovor na njezine tjeskobne riječi, pamuk kao da je jedva čekao da upije tečnost, bio je poput spužve natopljene u vodi, što posebice začuđuje. U jednom trenutku jedna od sestara primijeti kako pamuk miriše. Kip ispušta tekućinu za koju se ne može reći je li od ruže, od ljubičice ili od ljiljana. Zavladalo je opće ushićenje. Još se nikad nije osjetila tako čudesna tekućina. Sestra O. izjavljuje da ni najfiniji parfemi ne mogu ispuštati takvu blagost, a ostale se pitaju nije li to onda parfem iz raja.
Iduće nedjelje, ulazeći u kapelicu, sestre su osjetile isti miris. Poglavarica se ide uvjeriti da miris dolazi iz kipa, a druge su na svojim mjestima i osjećaju se kao umotane u prekrasno isparavanje. Miomiris je dugo ostao u kapelici. Svaki put kad se ulazilo imao se dojam kao da te netko nosi u nebo, govorile su sestre. (“Gospin kip”)
Treća Djevičina poruka
Polazeći u grad, sestre su s. Agnezi povjerile čuvanje kuće. Ona to koristi i odlazi u kapelicu moliti krunicu. Evo što kaže: Kad sam izvadila krunicu, poklonila sam se i učinila znak križa. Jedva što sam to učinila, do mojih gluhih ušiju dopro je s kipa glas neizrecive ljepote. Odmah sam legla na zemlju, pozorno slušajući riječi: Moja draga kćeri, poslušaj dobro što ću ti reći, a ti ćeš o tome obavijestiti svoga poglavara. Poslije kratke šutnje: Kao što sam ti već rekla, ako se ljudi ne pokaju i ne poprave, Otac će cijelom čovječanstvu odrediti strašnu kaznu. Bit će to kazna teža od potopa, takva kakve nije bilo nikad prije.
Vatra će padati s neba i uništit će veliki dio čovječanstva, dobre kao i zle, ne štedeći ni svećenike ni vjernike. Preživjeli će se naći u takvoj situaciji da će poželjeti smrt. Jedino oružje koje će ostati bit će dakle krunica i Znak koji će Sin ostaviti. Molite svaki dan krunicu. S krunicom molite za papu, biskupe i svećenike. Đavolsko djelo će se uvući čak i u Crkvu, tako da će se kardinali suprotstaviti kardinalima, a biskupi biskupima. Svećenici koji me časte bit će prezirani i napadani od subraće, crkve i oltari bit će isprevrtani, Crkva će biti puna onih koji prihvaćaju kompromise i đavao će gurati svećenike i Bogu posvećene osobe da napuste služenje Gospodinu.
Đavao se osobito naoružava protiv duša posvećenih Bogu. Gubitak mnogih duša uzrok je moje žalosti. Ako grijesi budu rasli brojem i težinom, više ne će biti oprosta za njih. S odvažnošću govori svom poglavaru. On će znati ohrabriti svaku od vas da moli i izvrši djela zadovoljštine. Prve subote u mjesecu, 4. siječnja 1975. oko 9 sati izjutra, još uvijek pod dojmom novogodišnjih dana, bila sam u župnoj kući kad je doprla vijest: „Gospin kip plače!“ Kako je bio posljednji dan duhovne obnove sestrama, započela sam spremati govor, ali sam odmah odložila svoje pero i pošla vidjeti. Bilo je normalno nadati se da će doći znak s neba koji će potvrditi poruke koje je Gospa dala u tri navrata. Ja sam više-manje očekivala skori dolazak novoga čuda.
Gospin kip lijeva suze
Evo kako je s. Agneza, prvi svjedok čudesnih događanja, doživjela dan prve lakrimacije (suzenja): „Bilo je to poslije molitve koja je uvijek poslije doručka. Sestra K., koja je pospremala kapelicu, došla je trčeći k meni dok sam bila na hodniku: ‘Agneza, dođi i vidi!’ Pitajući se što bi moglo biti, pošla sam za njom u kapelicu. Pokazala mi je prstom Gospin kip. Što je tu? upitala sam je, gledajući njezino žuto-blijedo lice. Prst kojim je pokazivala tresao se kao list na vjetru. Dok sam se približavala kipu, šokirala sam se vidjevši Gospino lice: oba oka bila su puna vode. O, voda… dok sam to govorila, voda je odjednom počela kapati. Voda koja teče iz očiju… Ali, to su suze, mislila sam u sebi. Bi li to mogle biti Gospine suze? pitala sam sestru K., ali ona je ostala nepomična, a usne su joj se tresle. Osjećajući da mi klecaju koljena, prostrla sam se na zemlju. Kad sam se malo pribrala, rekla sam samoj sebi da bi trebalo nešto učiniti. Uzela sam telefon i nazvala svećenika koji je bio u župnoj kući.
Nastala je opća pomutnja. Pater je odmah stigao i za nekoliko časaka sva se zajednica našla na okupu. Klečeći na zemlji u dnu kapelice nisam se odvažila približiti kipu. U sebi sam molila svom snagom: Sveta Marijo, oprosti mi. Moja je krivnja što plačeš. Oprosti! Gospodine, oprosti mi jer sam grješnica. Toga dana suze su se pojavile još dva puta. Drugi put to je bilo oko jedan sat popodne. Kako su dvije sestre koje su bile na duhovnoj obnovi otputovale ranije, ja sam pošla preuzeti medalje koje su bile izložene kao dar pred Gospinim kipom, jer sam taj dan posluživala u sakristiji. Kad sam pogledala njezino lice da je pozdravim i kad sam izvukla medalje iz police, bila sam zapanjena kad sam vidjela da suze opet teku, da plače Gospin kip.
Bila sam još potresenija nego prvi put, jer sam ih sama otkrila i to iz blizine. Skupila sam snage i obavijestila sestru koja je bila na drugoj strani, a zatim sam požurila obavijestiti i druge. Odmah su stigle i s Paterom smo molile krunicu. U četiri sata Pater je započeo razgovor. Bila sam dirnuta dok je tumačio da su ove suze dokaz autentičnosti poruke. Uzbuđenje koje sam dotad suzbijala odmah me spopalo i osjetila sam da mi u tijelu nestaje energije. Poslije govora, Pater je opazio da sam toliko iscrpljena i da se nisam bila sposobna podići, a mojim se sestrama činilo da sam, jednostavno, zakasnila moliti.
Dojam da Marija plače
Treći put suze su tekle kad sam ostala neko vrijeme u kapelici uronjena u molitvi. Oko šest i pol navečer sestra, koja je došla zvonom najaviti večeru, primijetila je suze i na to nas upozorila. Bile smo dvije u kapelici u molitvi. Ovoga puta gonila je suza suzu. Navirale su, navirale… Bilo ih je na licu, bradi, sve do grudi i padale su kap po kap. Smogla sam snage baciti se na zemlju, ponavljajući u sebi bez pomicanja usana: Sveta Marijo, sveta Marijo, zašto tako…? Sestre koje su dotrčale bile su jako impresionirane. Čak i one koje su prvi i drugi put ostale nedirnute, možda jer nisu dobro vidjele, čini se da su ovoga puta bile uvjerene da je riječ o čudu. Monsignor, koji je u međuvremenu stigao i prvi put vidio suze, zatražio je vatu i sam ih sušio. (“Gospin kip”)
Dvadeset osoba bile su svjedoci ovoga suzenja. Redovito je bilo manje od deset sestara u samostanu, ali i sestre iz filijalnih kuća pridružiše se duhovnoj obnovi za Novu godinu. Ja, koja sam svaki put pomno promatrala fenomen, bila sam duboko dirnuta.“ Dva oka na drvenom kipu su blještala, tečnost se skupljala, izlijevala, kapala kao u žive osobe. Svatko o tome govori kao da je vidio plač žive osobe. Suze su se pojavile na unutarnjoj strani očiju gdje se nalaze i suzne žlijezde, tekle su uzduž nosa, po licu, zatim su kapale kap po kap točno kao kod svake ljudske osobe kad plače Kapi su se zaustavljale pod bradom kao mali biseri, gomilale se na vratu, tekle do pojasa, slijedile pregibe haljine i padale na zemlju.
Tko bi mogao dati prirodno tumačenje jednom takvom fenomenu? Znanstvena analiza tečnosti pokazala je da je riječ o ljudskim suzama. Kad se vidi kako izlazi tekućina iz očiju jednoga drvenog kipa koji je tako suh da je na mjestima napukao, ne može se drukčije zaključiti nego da je riječ o pravim Gospinim suzama. I koji vjeruju i koji ne vjeruju,
svi kažu da su duboko potreseni, jer su imali dojam da vide Mariju kako osobno plače. Znanstvene studije posljednjih deset godina ne dopuštaju nijekati nadnaravnost ovoga fenomena. Kip iz drveta od stabla iz Judeje istesao je Saburo Wakasa deset godina ranije, a prije toga ga je potpuno osušio. Suze su počele teći 4. siječnja 1975., u intervalima, a nekada svaki dan, sve do 15. rujna 1981. Fenomen se ponovio stotinu puta. John Shojis, biskup Niigate, 22. travnja 1984. potvrdio je nadnaravnost ovoga fenomena.
Voda nalik suzama
Fenomen u Akiti u nekim segmentima podsjeća na događanje s Raspetim/Uskrslim u Međugorju. Naime visoki brončani kip koji prikazuje Isusa Raspetoga i ujedno Uskrsloga (s položenoga križa, kao da je Raspeti ustao/uskrsnuo!), rad slovenskoga kipara Andreja Ajdiča, postavljen je (1998.) tristotinjak metara južno od župne crkve, na sada molitveno-meditativnom prostoru. Kip veličinom i neobičnošću tako privlači hodočasnika da pred njim ne može ostati pasivan. Promatra ga i moli, meditira. Ali u posljednjih nekoliko godina kip privlači pozornost hodočasnika zbog „lakrimacije“.
Iz desne noge u visini koljena izlazi voda u vidu kapi. Uvijek jednako, i ljeti i zimi. Neki to tumače ovako, neki onako, ali voda nalik suzama na licu neprestano teče. Kap po kap izlazi i noću i danju, po najvećoj hladnoći i po najvećoj vrućini. O tome se još nitko nije službeno očitovao. Ali zato je na tisuće privatnih „očitovanja“. Hodočasnici, očito, u tim kapima prepoznaše ljekovitost za dušu i tijelo. Opskrbljuju se papirnatim maramicama i, propinjući se uz kip, natapaju ih tim „ljekovitim suzama“. Neki čekaju i po sat vremena da bi došli na red. Možda i nije ništa neobično da ljudi to čine (to je tradicija u mnogih naroda, ne samo katoličkih), da dodirom kipa ili svete slike žele iskazati povezanost sa svetim, sakralnim. (“Gospin kip”)
Ali je neobično to, da voda u brončanom kipu (ako je ima?) ni poslije toliko godina ne presušuje, pogotovo za ljetnih vrućih dana kad se temperatura kipa popne do 60 ili 70 stupnjeva. Ili, kako to da se voda zimi ne smrzne na minus 5 stupnjeva? Iako bi se moglo reći vox populi, vox Dei (glas naroda, glas Božji), ne treba prejudicirati stvar i u ovim kapima vidjeti ČUDO. Ipak je zanimljivo da se takvo nešto dogodilo upravo u Međugorju. Nije li neobično i to da je u Akiti u Japanu kip prestao suziti u rujnu 1981., kad Međugorje postaje kamen spoticanja za mnoge.
