Fra Petar Ljubičić: Koliko smo spremni za najvažniji susret u životu?
Koliko smo spremni za najvažniji susret u životu? Živimo u teškim i kriznim danima. Minuli su dani neke romantičnosti, mira i sigurnosti. Ono što smo mogli činiti pred nešto više od dvadesetak godina ne možemo više činiti bez posebnog opreza. U svemu nam je potrebna budnost.
Stvari se sve više kompliciraju. Putovanja koja tehnički možemo poduzeti po cijelom svijetu, možemo poduzeti samo s oprezom, jer je na mnogim stranama razgranat međunarodni terorizam. Pa i putovanja već i u našoj blizini nisu sigurna. Toliko se razgranao kriminal i nasilje svake vrste da čovjeka hvata strah od svega toga. Pa, ako i nismo direktno neko nasilje doživjeli, ipak smo pogođeni svime time. Svi plaćamo cijenu stanja u kojoj se nalazimo. Svakodnevni život je sve skuplji, jer se često previše troši na skupu državu, na naoružavanje i zaštitu od kriminala itd.
Ako je išta na ovom svijetu sigurno, onda je sigurno da ćemo svi mi umrijeti. Ali mi ne znamo kada će to biti? Isus nas upozorava: “Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u trenutak kad se ne nadate!” (Lk 12,40).
Svakome je od nas određena godina, mjesec, dan, sat i minuta kada ćemo morati ostaviti ovu zemlju i ovaj svijet i ući u vječnost. Ali to nam je vrijeme nepoznato. Zato nas Krist i upozorava da budemo uvijek pripravni na odlazak s ovoga svijeta na drugi svijet.
Sveti Grgur kaže da nam je Bog radi našega dobra sakrio trenutak naše smrti upravo zbog toga da bismo bili uvijek pripravni. Takva je sudbina nas ljudi, rađamo se i idemo kroz život i odlazimo u vječnost kao rijeka u ocean. Zaplačemo pri rođenju, naplačemo se kroz život, sa suzama u očima svršavamo i sa suzama nas prate u grob. Kao što smo jednoga dana bili upisani u knjigu krštenih, tako ćemo jednoga dana biti upisani u knjigu umrlih.
Vrlo je važno kada ćemo umrijeti, sporedno je gdje ćemo umrijeti. Ali u kakvom ćemo stanju umrijeti to nije svejedno, to nije sporedno, to je nešto najvažnije u našem životu. Hoćemo li umrijeti ispovjeđeni, ili u grijehu, to nije sporedno. To je početak vječnosti, a vječnost će biti takva kakva je naša smrt. Zaista je to važno, o našoj smrti zavisit će i naša sreća u vječnosti.
Ne smijemo zaboraviti da je naš ljudski život čekanje Gospodina. Ovaj prolazni, zemaljski život zamijeniti ćemo onim neprolaznim, vječnim blaženim. Zato je potrebno već sada misliti na onaj konačni susret s Gospodarom Života. Sve što činimo: svi naši napori i sve naše brige moraju biti jedna briga: da budemo spremni za taj veliki susret, da budemo budni, da mu otvorimo “čim stigne i pokuca”.
Biti spreman, to je sve! Biti spreman za susret s Gospodinom. To će sigurno biti, možda sutra ili za 20, 30, 50, 80 godina – svejedno.
Čim smo rođeni, ukrcali smo se u vlak života, putujemo bez zaustavljanja, iskrcati ćemo se na posljednjoj stanici – u vječnosti. Moramo biti pozorni da ne iskočimo iz Božjega vlaka, da ne pomislimo kako ima vremena. Nastojmo oko toga da svetim životom damo vječni sadržaj, cijenu i vrijednost svome kratkome životu – putovanju: svakom svome danu, svakom svom radu, svakom svom koraku. Uvijek biti spreman i pripravan za vječni dan. O kako je to danas vrlo bitno.
Malo je dana onih koji na to misle. Neki nemaju vremena, neki uopće ne žele na to misliti, neki to odgađaju.
Poneki se nažalost tješe govoreći: “Nitko se nije vratio s onoga svijeta da nam kaže kako je tamo!” A baš to nije istina! Zaboravljaju da je naš Gospodin Isus Krist došao i jasno nam rekao da postoji vječnost, vječni blaženi život.
U svemu tome, usred svega toga, ostaje radosni navještaj evanđelja: “Ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo”. Na rastanku sa svojim učenicima govori im: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Inače, zar bih vam rekao: Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem i pripravim vam mjesto, vratiti ću se da vas uzmem k sebi i da i vi budete gdje sam ja!” (Iv 14,1-4).
Isus nam govori da je smrt za njega divni susret s Bogom, našim nebeskim Ocem. Mislimo na to i živimo za to, za nebo, raj! Govorimo sebi bez prestanka: Ja sam stvoren i rođen za raj! Ja moram doći u raj! “Radujte se što su vaša imena zapisana na nebesima!” (Lk10,20).
Isus govori: “Ne boj se, stado malo, Jer je vaš Ocu odlučio dati vam Kraljevstvo!” Jedno obećanje, ništa više i to je jedino što nam se čini da imamo. Ništa drugo. Je li dosta da nam pomogne da preživimo, da nas motivira da nastavimo? Isusova riječ nije za nas samo obećanje, već stvarnost, ovdje i sada, koja još nije potpuno ostvarena, ali je ipak model bolje budućnosti. Bdijmo u živoj vjeri i molimo s nadom da budemo budni i pripravni kad Gospodin dođe…
fra Petar Ljubičić
