Fra Goran Azinović: „Nebo ne počinje onog trenutka kad čovjek dospije gore, nego onog trenutka kad ga počne promatrati Franjinim očima.“
„Nebo ne počinje onog trenutka kad čovjek dospije gore, nego onog trenutka kad ga počne promatrati Franjinim očima.“
U malom mjestu Montagnola, u blizini švicarske granice s Italijom, nalaze se predivno groblje i crkva. Crkvu okružuju mnogobrojni čempresi koji se uzdižu visoko prema nebu. Na ulazu u to groblje izgrađena je kapelica, a ispred nje stoji kip sv. Franje Asiškog. Na postolju kipa urezan je tekst iz Pjesme stvorova: „Hvaljen budi, moj Gospodine!“
Kip sv. Franje saliven je u bronci, a ruke su mu podignute u zrak. Na svečevim rukama su vidljive i stigme. A najljepši od svega je Franjin pogled usmjeren prema nebu. Sveti Franjo gleda u nebo… Glavu je podigao skroz visoko. Njegove su oči uprte u nebo. Franjo ne gleda horizontalno, pogled mu je vertikalan.
Stojeći čvrsto na zemlji, asiški siromašak izgleda obično, kao jedan od ljudi, ali njegov pogled smjera negdje daleko, njegov pogled smjera u visine…
Kad, stojeći pokraj tog kipa, čovjek pokuša napraviti isto što i Franjo, to jest kad posjetitelj pokuša usmjeriti svoj pogled prema nebu kao što to Franjo čini, sve se najednom mijenja. Došavši u taj neobičan položaj, čovjek vidi samo nebo – beskrajno plavetnilo prošarano bijelim ispucanim linijama. Nebo izgleda kao razbijeni porculan.
Sveti Franjo je bio čovjek uronjen u vječnost, čovjek uronjen u nebo.
Nikad ranije nisam na tako jednostavan način shvatio tko je bio veliki Franjo Asiški i o čemu pjeva njegova „Pjesma stvorova“ kao tada kad sam pokušao promatrati nebo njegovim očima. Nebo ne počinje onog trenutka kad čovjek dospije gore, nego onog trenutka kad ga počne promatrati Franjinim očima.
fra Goran Azinović za hkm.hr
