Đakon Livio Marijan progovorio je o svom sjećanju na jezu i Gospu Škabrnje, a koje pokazuje svu monstruoznost tih zločina.
‘Neću nikad zaboraviti to jutro. Kao nadbiskupov tajnik trebao sam pratiti pok. nadbiskupa Ivana Prenđu u zadarsku bolnicu gdje su doveli tijela poklanih mještana Škabrnje. Kad sam izdaljega vidio na podu u nebrojenim crnim vrećama i najlonima poneku bijelu maramu starih baka prošla me takva jeza i zavrtilo mi se u glavi.
Zamolio sam nadbiskupa da ne idem bliže, jer se ne osjećam dobro, a on mi je rekao: “U redu sinko, ostani”. On je otišao do njih, a ja sam se odmaknuo i zapalio tresućim rukama cigaretu. Okrenuo sam se od tog prizora. Nisam se mogao niti pomoliti od ukočenosti. Nemam riječi da opišem tu stravu. Pokoj im dušama i vječni mir u Bogu. A onima koji su to napravili što se može poželjeti? Ne znam. Bog će sudit po pravdi. Ali to jutro sam postao svjestan što sve može biti čovjek…
Kad sam kasnije jednom ugledao kip Majke Božje iz škabrnjske crkve s odsječenom glavom ista me jeza uhvatila. Uzeti sjekiru i udariti kip žene s djetetom u ruci, pa da si i ateist ili poganin je stvarno bolesno. Takav bi bez problema i živu ženu s djetetom u ruci sjekirom obezglavio. I tako smo po krvi i suzama izašli iz komunizma i te nesretne Juge, dok je napredni demokratski svijet promatrao i dijelio nam lekcije o demokraciji. Puno za naučiti…’, je đakon Livio Marijan na društvenim mrežama.
www.medjugorje-news.com/dnevno.hr
