ČUDO U LURDU:”Sveta Djevice daruj ovoj djevojci život, a meni vjeru!”
ČUDO U LURDU Dr. Carrel je u tijeku studiranja postao ateist. Bio je vrsni student, a kasnije izuzetan kirurg. Čuvši za čudesa u Lurdu smatrao je da nekako moraju biti znanstveno objašnjiva, da su rezultat autosugestije… A onda je bio pozvan na put u Lurd – i svjedočio nevjerojatnom čudu ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti, a za koju se pred špiljom pomolio, tražeći od Gospe da njoj vrati život, a njemu vjeru. To se i dogodilo.
GUBITAK VJERE – ČUDO U LURDU
Aleksis Carrel je rođen u bogatoj obitelji, blizu Liona. Otac mu je umro kad je imao pet godina, a majka je nastojala kršćanski odgajati troje djece. Pohađao je školu kod isusovaca i pokazao izvanrednu darovitost za znanosti. Na studiju medicine se opet pokazao izvanredno darovit i imao je snažnu želju da se usavršava u svom znanju. Ubrzo je postao jako vješt u najsloženijim operacijama.
Bio je prvi koji je razvio metodu šivanja arterija. Objavljivao je članke, držao predavanja, provodio istraživanja no njegov trud nije naišao na razumjevanje kolega. Glavni razlog bio je – zavist. Tijekom studija Carrel je pao pod utjecaj racionalističke filozofije koja je pitanje poznavanja Boga stavljala pod upitnik. Tako je počeo vjerovati da Bog ne postoji i da čovjek sam može odlučiti je li nešto dobro ili ne.
Zbog ovog gubitka vjere njegova majka je jako patila. Ne znajući što da drugo čini počela mu je govoriti o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Lurdu i o čudesima. Katolički tisak je dobar dio prostora posvećivao čudesnim ozdravljenjima u Lurdu, no on to nije smatrao čudesima nego rezultatom autosugestije.
Susreo se i s knjigom koju je napisao dr. Gustave Boissaire, direktor medicinskog ureda u Lurdu koji je dokumentirao znanosti neobjašnjiva ozdravljenja. Kako bilo, on je ostao u uvjerenju da znanost mora imati neko objašnjenje za to. Nakon svega u njemu je porasla želja da otiđe u Lurd i iz prve ruke ispita te izvanredne događaje.
PUTOVANJE U LURDU – ČUDO U LURDU
U svibnju, 1903. dr. Alexis je pozvan da prati grupu bolesnika na hodočašću u Lurd. Krenuo je vlakom sa 300 putnika iz Liona u Lurd. Pažljivo je pregledao bolesnike, među kojimaje bila i Marie Bailly u završnoj fazi tuberkuloze. Razgovarao je sa svećenikom koji je kroz 25 godina organizirao hodočašće za bolesnike i čuo da iz grupe od 300 njih oko 60 doživi iskustvo milosti ozdravljenja.
Ostali se vrate kući sa iskustvom ojačane vjere, ispunjeni radošću, i u uvjerenju da je i njihovo trpljenje milost kad biva prikazana Isusu. Kad osobe koje trpe ujedine svoje trpljenje sa trpećim Kristom – objasnio je svećenik – oni primaju milost da s Isusom sudjeluju u spašavanju svijeta, tako doprinose obraćenju grešnika i ateista, pomažući da se spase od vječne propasti.
Carrel je bio zamoljen da da injekciju morfina za 21. -godišnju Marie Baily koja je bila u posljednjem stadiju tuberkuloze i bila je u teškim bolovima. Njeni roditelji i brat umrli su od iste bolesti. Marie nije mogla sjesti, pljuvala je krv, često je povraćala, a njen stomak je bio jako natečen. Jako je trpjela a svoju bol prikazivala je za obraćenje rođaka koji je bio novinar.
Njeni doktori i njena obitelj su se protivili njenom putovanju u Lurd. Na kraju su popustili jer su to smatrali kao njenu posljednju želju, prije smrti. Dr. Carrel joj je dao injekciju za ublažavanje boli. Vidio je da ima visoku temperaturu, da su joj noge i stomak otečeni, da oko pupka ima veliki mjehur ispunjen vodom, što su bili simptomi koji su nagovještali skori kraj. Dr. Carrel je znao da je Marie mogla umrijeti svakog trenutka.
Putovanje je trajalo oko 14 sati. Među putnicima je bio i njegov nekadašnji školski kolega. Alexis se čudio njegovoj djetinjoj vjeri. Ostale hodočasnike je promatrao sa sažaljenjem. Bio je uvjeren da oni žive u nekom svijetu samo-načinjenog vjerovanja.
Unatoč tomu u njemu je postojala želja za ljubavlju koja bi bila jača od smrti. Njegov kolega mu je pričao o Lurdskim ozdravljenjima koja je vidio svojim vlastitim očima. Alexis je i dalje vjerovao da je to plod autosugestije. Kolega mu je nastavio pričati o slučaju čovjeka koji je imao slomljene kosti u nogama koje kroz osam godina nisu mogle zarasti. Doživio je trenutačno ozdravljenje moleći se i posvećujući sebe Gospi, ispred Gospina svetišta u Lurdu.
To čudesno zarastanje kostiju dokumentirano je i rendgenskom snimkom. Carrel je priznao da je to tajnovito, ali prema njegovu mišljenju treba biti skeptičan čak i u takvim slučajevima. „Ako bi Bog postojao onda bi takva čuda bila moguća. No, budući da Bog ne postoji onda će znanost eventualno dokazati čak i takve događaje.“ – tvrdio je Carrel.
Došao je u Lurd kako bi snimao situaciju i ako bi svojim vlastitim očima vidio ozdravljenje, obnovu amputirane noge, nestanak raka, ožiljka rane i sl. tek onda će vjerovati da Bog postoji!
Pokazao je rukom na djevojku Marie Bailly i rekao: „Ako bi ova djevojka ozdravila, e to bi stvarno bilo čudo. Ja bih sve povjerovao i postao monah.“
ČUDESNO OZDRAVLJENJE U LURDU – ČUDO U LURDU
Dr. Carrel je pregledao Marie B. Čije stanje je bilo kritično. Bila je u stanju smrtne agonije. Carrel nije smatrao da je dobro odvesti je takvu do špilje, ali činilo se okrutno ne dopustiti joj takvo što budući da je to bila njena posljednja želja prije smrti. Carrel ju je pratio ne napuštajući je niti trenutka. Nisu je zaranjili u izvor, samo su je poprskali s vodom i postavili je pred špilju. Pokrili su je smeđim pokrivačem. Njeno lice je bilo blijedo, a njen otečeni stomak se primjećivao kroz pokrivač. Alexis je bio dirnut njenom patnjom pa je počeo moliti:
„Sveta Djevice kako bih ja želio vjerovati! Kao svi ovi nesretnici… da ovaj čudesni izvor nije samo plod mašte! Ozdravi ovu jadnu djevojku! Ona toliko trpi! Daruj njoj život, a meni vjeru! Ako ova djevojka ozdravi, što se čini apsurd, daj mi da vjerujem.“
Započela je molitva za bolesnike. Svećenik je počeo moliti najprije za one koji boluju na duši i koji su u opasnosti da izgube za uvijek vječni život, zbog odbacivanja Boga i pristajanja uz grijeh. A onda je uslijedila molitva za ozdravljenje od razno raznih oboljenja tijela.
Gledajući u Marie, dr. Carel je primjetio da je njeno blijedo lice počelo dobivati rumenu boju. Nije mogao vjerovati svojim očima! U njeno lice se počeo vraćati život. Oteklina na njenom stomaku je postajala sve manja. Osjećao je da sudjeluje u izvanrednom događaju. Njeno srce kucalo je mirno, a njeno disanje bilo je normalno. Upitao ju je kako se osjeća a ona mu reče: „Mislim da sam ozdravila!“
Marie je popila čašu mlijeka i ustala bez pomoći. Carrel je bio izvan sebe. Postao je svjedok trenutačnog ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti. Ono nezamislivo se dogodilo! Smjesta je otišao izvjestiti medicinski ured i pregledati Marie. Na putu je susreo mnoge koji nisu ozdravili od raka i drugih bolesti ali je na njihovim licima čitao neku tajanstvnu radost. Tada Carrel to nije razumio, ali to je bio znak njihova duhovnog ozdravljenja.
Kad je Carrel došao do njenog kreveta ona je sjedila smješeći se. „Doktore“ – uzviknula je – „ja sam potpuno ozdravila!“ Doktor Carrel ju je pregledao. Puls je bio normlan, na stomaku nije bilo znakova natečenosti, i sve ostalo bilo je u redu. Potpuno ozdravljenje! S medicinske točke gledišta ovo je bila neupitna činjenica. Još dva doktora su izvršila pregled i ustavnovila isto – dogodilo se potpuno ozdravljenje. Svi su bili uvjereni da su svjedočili velikom čudu, čudo u Lourdesu!
