Čuda po zagovoru sv. Leopolda Bogdana Mandića

Sv. Leopold Bogdan Mandić preminuo je 30. srpnja 1942. te su od tada mnogi svjedočili brojnim zaprimljenim milostima po njegovom zagovoru, a tri su čudesna ozdravljenja – ona Else Raimondi, Paola Castellija i Elise Ponzolotto, doprinjela njegovoj kanonizaciji 16. listopada 1983.

Sv. Leopold Bogdan Mandić preminuo je na glasu svetosti 3o. srpnja 1942. Dok su mnogi svjedočili zaprimljenim milostima po njegovom zagovoru, tri su priznata služila njegovom proglašavanju svetim 16. listopada 1983., a to su čudesna ozdravljenja Else Raimondi, Paola Castellija i Elise Ponzolotto čije su priče zabilježene na službenim stranicama svetišta sv. Leopolda Mandića u Padovi.

Elsa Raimondi

Elsa Raimondi rođena je 30. lipnja 1922. u Cavazzanu di Lusia u Rovigu u Italiji. U 22. godini života 1944. obolila je od upale slijepog crijeva i bruha te je operirana u bolnici u Lendinari. Međutim, visoka temperatura i bol nisu prestajale te je 1946. ponovo operirana te joj je otkriven ozbiljan oblik tuberkuloznog peritonitisa. Kada je otpuštena iz bolnice, nije bilo puno nade.

U svom je domu bila prisiljena na apsolutno mirovanje nakon što je izgubila svijest pokušavajući sjesti na krevet. Župnik joj je govorio o ocu Leopoldu, koji je preminuo prije četiri godine, te ju je potaknuo da ga moli za zagovor. Zajedno s cijelom zajednicom 30. srpnja započela je s molitvom kapucinske devetnice, moleći Leopolda da ju zagovara kod Gospe od Pilastrella čije se svetište nalazi nedaleko od Lendinare. Na kraju devetnice Raimondi je tvrdila kako je vidjela oca Leopolda koji ju je upitao želi li biti ozdravljena 12. rujna, na dan bolesnika u sklopu slavlja u svetištu. Ona je gorljivo odgovorila: “da da da!”

Nisam više ranjena, nisam više ranjena, ozdravila sam! Jeste li vidjeli, oče Leopolde?

Unatoč neizrecivoj patnji, bila je odlučna da ju se odvede zajedno s drugim bolesnim ljudima u svetište. Liječnik koji je brinuo o njima ju je odmah doveo kući iz straha za njen život. Navečer, Raimondi je čula glas koji joj je naredio da ustane iz kreveta. Ona je odmah izvršila naredbu i stojeći, rekla je prisutnima: “Nisam više ranjena, nisam više ranjena, ozdravila sam! Jeste li vidjeli, oče Leopolde?” Upravo je u tom trenutku ušao liječnik te je bio potpuno izbezumljen. Utvrdio je da se zaista radi o kliničkom ozdravljenju.

Elsa je odmah htjela ići u crkvu zahvaliti Gospodinu, Gospi i ocu Leopoldu koji je zagovorio njeno ozdravljenje. Ona je to i učinila uz pratnju nekoliko osoba. Čudesna mlada djevojka je dugo molila, klečeći pred tabernakulom te se zatim pješice vratila kući. Uistinu je ozdravila te se nikome više nije žalila. Kao znak zahvalnosti, posvetila je svoj život pomažući siročadi u “Malenoj kući oca Leopolda” u Rovigu. Preminula je 1997. nakon velikodušnog i marljivog života.

Sv. Leopold Bogdan Mandić / Autor: Hrvoje Marko Peruzović

Paolo Castelli

Na putu od Pagnana do Merate u Italiji, na povratku iz mise nedjeljnog jutra 4. ožujka 1962., Castelli je osjetio snažnu bol u trbuhu. Liječnik, vidjevši da je ozbiljno stanje, poslao je Castellija u bolnicu gdje je hitno operiran pod sumnjom perforacije želuca. Za vrijeme operacije, liječnici dr. Bonanomi i dr. Della Rocca su shvatili da nije ono što su pretpostavili, već da je riječ o raširenoj trombozi. Odmah su zaustavili operaciju. Nemoćni pred razornom bolešću, rodbini su objasnili o neizbježnoj sudbini koja čeka pacijenta. Te iste večeri, župnik mu je udijelio sakrament bolesničkog pomazanja.

Zatim se povukla u kapelicu na molitvu te je sve te dane nastavila moliti, uvjerena da će dobiti nekakav odgovor.

Maria Brivio, njegova supruga, bila je posvećena ocu Leopoldu te je prije operacija na Castellijevu majicu prikvačila medaljicu s njegovim likom. Zatim se povukla u kapelicu na molitvu te je sve te dane nastavila moliti, uvjerena da će dobiti nekakav odgovor.

Četvrti dan Paolovog boravka u bolnici, nakon nagovaranja supruga na spavanje (od operacije nije mogao zaspati), u njegovo je ime izmolila dvanaest Očenaša. Tek što ih je dovršila, njen je suprug počeo vikati “Bolestan sam, bolestan sam, umirem!”.

“Gospodine, neka bude volja tvoja!”

Usred noći, upalila je svijetlo i vidjela ga znojnog i blijedog. Pomogla mu je sjesti na krevet i obrisala mu znoj, dok je njen uznemireni suprug vikao: “Umirem, umirem, ne znaš kako mi je loše!”. Zakolutao je očimo i pao na krevet. Njegova je supruga uzviknula “Gospodine, neka bude volja tvoja!”. U tom je trenutku Paolo Castelli iznenada uzviknuo “Ozdravio sam! Ozdravio sam! Nije mi više ništa!” Nastavio je večer tiho razgovarajući sa svojom suprugom. Iduće jutro su liječnici ustanovili da je ozdravio te je sa svim terapijama prestao 9. ožujka. Nekoliko dana su ga zadržali u bolnici te su ga zatim poslali kući, gdje je nastavio svoj život i mukotrpan rad na polju.

Danas je bolnica u Meratu zvan “Bolnica sv. Leopold Mandić”, posvećena upravo kapucinskom franjevcu po čijem je zagovoru Paolo Castelli čudesno ozdravio.

Elisa Ponzolotto

Elisabetta Ponzolotto imala je 52 godina kada je zaprimljena u bolnici u Ali. Bilo je to 15. ožujka 1977. te se pretpostavilo da je riječ o srčanoj bolesti.

24. ožujka u jutarnjim satima, osjetila je snažnu bol u lijevoj nozi. Nije se više mogla micati te su ju odveli u krevet. Bol je nastavila te je noga u kratkom roku bila natečena i plava do koljena. Patnja je bila tako velika da je pacijentica uznemirivala druge pacijente. Premjestili su ju u jednokrevetnu sobu te je s njom u svako doba bila medicinska sestra. Liječnici su ustanovili da je riječ o postemboličnoj ishemiji.

Klinička se slika nije mijenjala unatoč terapijama, već se pogoršavala te se u iduća tri dana na prstima pojavila gangrena. Situacija je bila ozbiljna te je pacijentica bila u smrtnoj opasnosti. 27. ožujka, oko podneva, liječnici su se odlučili na amputaciju noge. No, gđa Ponzolotto je odbila te je rekla da neće prihvatiti pothvat do idućeg jutra.

Potpuno sam se povjerila ocu Leopoldu, uvjerena da će me poslušati.

Reći će kasnije: “Kada su mi liječnici rekli da kako bi se spasila potrebna je amputacija noge, odgovorila sam kako na trenutak neću pristati na operaciju jer sam čekala odgovor svog prijatelja, odnosno blaženog oca Leopolda. Revnije sam molila,  držeći njegovu sliku s relikvijom na mojoj bolesnoj nozi. Potpuno sam se povjerila ocu Leopoldu, uvjerena da će me poslušati. Uporno sam ponavljala: Oče Leopolde, spasi me, spasi me!”.

Dežurni liječnik te noći, dr. Albino Kuel, rekao je: “Sjećam se kako su me više puta zvali jer se Ponzolottino stanje pogoršavalo. Oko 23 sata, posjetio sam pacijenticu, primjećujući pogoršanje simptoma – bol je bila oštrija, toliko jaka da je pacijentica grizla plahte, noga je postajala hladnija… Oko 1:30, opet su me zvali. Suočen s vrlo ozbiljnom situacijom, pokušao sam primijeniti analgetike. Pacijentica je djelovala kao da je pred agonijom, iako je bila pri punoj svijesti.

“Znam da jako patiš i morat ćeš izdržati veliku bol, no ova će noga biti spašena

Sama Ponzolotto je opisala tu noć: “Dok je medicinska sestra izašla van, sama sam bila u sobi. Vidjela sam malog kapucinskog franjevca s bijelom bradom kako ulazi. Odmah sam ga prepoznala, bio je to otac Leopold. Pogledao me i nasmijao se. Približio se krevetu i pogledao nogu te je rekao: “Znam da jako patiš i morat ćeš izdržati veliku bol, no ova će noga biti spašena”. Ja sam odgovorila: “Rado ću to prihvatiti kako bi mi noga ozdravila”. Nasmijao se te je polako izašao van. Rasplakala sam se. Bol u mojoj nozi je nestala. Osjećala sam kako se ponovo zagrijava i mogla sam ju micati. Zaspala sam. Bilo je četiri dana od kad sam dobro spavala. Kada se sestra vratila, bila je u čudu jer sam bila tiha. Pogledala mi je nogu i vidjela da je jednaka kao ona druga. Rekla sam kako sam vidjela oca Leopolda te mi je dirnuta poručila da zahvalim Bogu i ocu Leopoldu”.

Pogledao sam bolesnu nogu i, za čudo, primijetio kako je zadobila normalnu boju i temperaturu

Kako svjedoči dr. Kuel: “Ujutro, oko 6 sati, probudio sam se u čudu jer me nisu zvali za Ponzolotto. Odmah sam otišao do njene sobe da vidim što se dogodilo, pretpostavljajući da je preminula. Umjesto toga, vidio sam pacijenticu u potpunom miru. Pogledao sam bolesnu nogu i, za čudo, primijetio kako je zadobila normalnu boju i temperaturu te time prestala zadati bol pacijentici, očit znak iznenadne i potpune revaskularizacije”.

Ostali liječnici koji su prethodni dan zahtijevali amputaciju su proučili nogu, no nikako nisu mogli objasniti čudesno ozdravljenje. Jednom otpuštena iz bolnice, gđa Ponzolotto se vratila svojim svakodnevnim zadaćama.

www.medjugorje-news.com/hkm.hr