Bl. Alojzije Stepinac: “Kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtjeva da kazni opačine”
Skoro da i ne čujemo više da se govori o grijehu, o kazni, o obraćenju… i kako očekivati da će se ljudi obraćati? Nije popularno govoriti o Bogu koji kažnjava. Naglašava se slika Boga koji oprašta. Boga milosrđa. No, to nije potpuna slika Boga. Bog jest milosrdan, ali i pravedan.
Ako netko misli da Bog nije onaj koji kažnjava, vara se. Uostalom, kakav bi bio i otac zemaljski koji bi dopuštao da njegovo dijete radi što ga je god volja? Bio bi to dokaz da taj otac i ne voli iskreno svoje dijete. Jesu li čovječanstvo današnjeg vremena zaslužilo Božju kaznu? I može li Bog kažnjavati? Evo što je govorio bl. Alojzije Stepinac.
Mislim da bi na sva eventualna pitanja najbolji odgovor bila propovijed bl. Alojzija Stepinca na nedjelju za mir, u Katedrali 24. studenoga 1940.
U toj propovijedi, bl. Alojzije otvoreno govori da su griješni ljudi zaslužili Božju kaznu:
“Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: ‘Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!’ (Lk 13, 1-5). O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod!
Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno?
Bog naš nije ‘Bog meteža, nego mira’ (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: ‘Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!’ (Iz 1, 20).
A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo?”
Zatim nabraja opačine koje izazivaju kazne Božje:
pobačaji, priležništva, psovke, nemar za sv. misu, prijevare, klevete, oholost, tlačenje siromaha, nevjera…
Bl. Alojzije daje rješenje:
“Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: ‘Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!’ (Lk 13, 15)Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: ‘A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!’ (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.
Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači ‘srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!’ (Ps 50, 19) Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47)
Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen ‘na svijećnjak, da svijetli svima’. (Mt 5, 15). Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!
Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju!”
Inače, važno je shvatiti da ono što smo vidjeli da sveci govore o dobrovoljnom prihvaćanju kazni kao zadovoljštine za grijehe nisu samo njihova privatna mišljenja, nego službeni nauk Crkve.
Magnifikat.hr
