ABORTUS ILI UBOJSTVO. Snažno svjedočanstvo o počinjenom pobačaju. Pročitajte snažno svjedočanstvo jedne majke koja je učinila pobačaj i koliko godina poslije taj čin ostvalja tragove u njenom životu.
“Proslo je 7 godina otkad sam napravila abortus. Pisem iz srca i po sjecanju, bez ikakvih izmisljanja da bi prica dobila na tezini. Jos uvijek me sram i nisam si oprostila. Svi smo drugaciji i upoznajemo sami sebe kroz citav zivot, da sam znala sto sada znam napravila bi drugacije..
Mozda moje iskustvo nekome pomogne da ipak poslusa taj mali glas u sebi a mozda je i Vama potrebno da ucite iz vlastitog iskustva.
Vjerujte mi da sam prije svega sto se desilo gledala ljude ispred rodilista kako drze natpise o zabrani pobacaja i smatrala ih jadnima….
U cekaonici na ulazu u polikliniku su bile jos dvije trudnice i gledale smo se bez rijeci i u ocima smo znale da nije ok sto sto ce se uskoro desiti. Kroz glavu mi je proslo- ako se ustanem i kazem necu i njih dvije koje cekaju ab ce krenuti sa mnom, imat cu neciju podrsku.. izletit cemo van i otici nekamo skupa , sve ce bit u redu. Ali to se nije desilo.
Novce za abortus smo skupili, pred razvodom smo i došli smo to “brzo obaviti”.
Sve se desilo bas brzo, predivna soba u kojoj cekam na abortus, ljubaznost osoblja i odlazak u salu, sve je na prvu bilo divno krasno i jako brzo. Nakon budenja jos sam bila pod lijekovima i “osjecaj slobode” bio je tu. U liftu je sestra gledala moj osmjeh ali njezin usiljeni osmjeh je s velikom dozom mucnine (dok smo se vozili u liftu osjetila sam njezino gađenje i neodobravanje).
Tada je polako pocelo moje buđenje..
Kostalo je sve 5000 kn i pitali su da li moraju pisati račun, suprug je rekao da ne treba račun.. (kao da nicega nije ni bilo!!) …sutila sam i jedva cekala da izademo. A onda povratak kuci.. lijekovi su valjda poceli pustati i polako sam pocela shvacati sta sam napravila, da mi je u trbuhu prazna rupa, primim se za trbuh i osjecam se prevareno.
Moji hormoni i dalje su isti ali je osjecaj da je nesto silom iscupano iz mene tu. Bijes i ljutnja, pocela sam lupati nogama toliko da su me boljele noge od udaranja u prednje sjedalo, suprug je valjda poceo shvacati… zaustavio je auto, plakala sam od nemoci jer ne mogu vratiti vrijeme… gdje mi je dijete, drzim se za trbuh a nemam sta primiti, hormoni me lupaju a nema nicega u meni vise… samo tupa praznina. Nastavili smo doma, trebam se sabrati zbog drugog djeteta, nitko osim nas ne zna sto se dogodilo pogotovo ne moja djevojčica koja je sad u vrtiću.
Uskoro su bile Svi sveti, dolazimo po dijete u vrtic i ona mi kaze: ali mama moras doci vidjeti, sadili smo cvijece koje smo kupili, u dvoriste vrtica.. moras vidjeti moje. Dizem se iscrpljena jedva iz auta ali s nekakvim osmjehom na licu i ulazim u vrtic… ona me primi za ruku i kaze jednu recenicu: “Gle mama to je moja seka, to sam za nju posadila.” Suprug i ja se samo pogledamo bez riječi, sjedamo u auto i idemo doma.
Proslo je 7 godina otkad sam napravila abortus. Pisem iz srca i po sjecanju, bez ikakvih izmisljanja da bi prica dobila na tezini. I on i ja smo culi da je nasa kcer to rekla u to nema sumnje. Zasto je to rekla nista nismo pitali, nismo se usudili a niti je ona ikada vise govorila o tome.”
[prenešeno sa stranice Abortus je ubojstvo]
