Mističarka prenosi upozorenja duša iz čistilišta: Te duše jako pate jer su…

U misticizmu Katoličke crkve posjeti duša iz čistilišta nisu neobični. Mnogi su sveci poput recimo padre Pija imali viđenja tih jadnih duša i to ne treba miješati s duhovima. Razlika je u tome što te duše isključivo dolaze same (bez ikakvog poziva) izabranim dušama na zemlji i što isključivo traže samo i jedino – molitvu, žrtvu i svetu misu za njihovo izbavljenje.

Maria Simma rođena je 2. veljače 1915. godine u gradu Sonntagu, u Austriji. Bila je druga od osmero djece. Roditelji su joj bili siromašni farmeri te je obitelj jedva preživljavala. Bili su skromni katolici čija je vjera u Boga bila jednostavna, ali vrlo odana. Sa sedam godina, María je počela osjećati snažan poziv da pomogne drugima, ili kroz molitvu i žrtvu redovničkim životom ili kao misionar laik. S tim na umu, majci je rekla da se nikada neće udati. Majka joj je odgovorila: ‘Vidjet ćemo kada budeš imala 20 godina’ – na što je María rekla: ‘Čvrsto sam odlučila. Ili ću ući u samostan, ili ću raditi negdje u svijetu gdje mogu biti od pomoći drugima.’

Svaki je trenutak pokušavala živjeti u duhu ljubavi i molitve pobožnosti prema Bogu i bližnjima.
Treba napomenuti da ju je majka kao malu djevojčicu naučila moliti za siromašne duše u čistilištu tako da je to bio sastavni dio njezinog života još od djetinjstva.

Bolest

U dobi od osam godina dobila je upalu pluća, koja joj je oštetila pluća i od koje je bila oslabljena dugi niz godina. Ipak, želja i poziv da služi Bogu tako da se da drugima nastavila je rasti u njenom srcu. U dobi od 17 godina dobila je odobrenje za ulazak u samostan, no nakon manje od godinu dana njezina nadređena poglavarica obavijestila ju je da je preslaba za surovost samostanskog života, te joj zapovjedila da napusti samostan.

Maria nije odustajala pa je tražila da bude primljena u samostan dominikanaca gdje je opet primljena, no i tamo ju je nadređena poglavarica otpustila nakon samo osam dana rekavši joj da je preslaba za život u samostanu.

Ponovno je tražila da uđe u u samostan, ovaj put kod franjevaca, ali opet, kad nije Božja volja, poglavarica joj je rekla da je preslaba za samostanski život. Tad je shvatila da je Bog ne želi kao redovnicu te da je njezin apostolat biti neudana kao posvećeni laik u svijetu. Veći dio svog života provela je radeći kućanske poslove, šivala je i pomagala na obližnjim farmama te se brinula o djeci svojih susjeda.

Posjet duša iz čistilišta

Godine 1940. posjetila ju je prva duša iz čistilišta, ona ih je zvala sveta duše. Tad je imala 25 godina. Pojavio se u viziji jedne noći. Koračao je naprijed-nazad u njezinoj sobi. Zbunjena, poviče mu: ‘Tko si ti?’

Ali, nije dobila odgovor. Tad je iskočila iz kreveta i pitala ga: ‘Kako ste ušli ovamo, odlazite!’ Nije dobila odgovor, ali je otišao.

Međutim, kad se vratila u krevet ponovno se pojavio, a ona je ostala promatrati ga bez da ga je išta pitala te je samo razmišljala o onome što se upravo događa.

Sljedećeg dana otišla je svom župniku ocu Alfonsu Mattu te mu rekla sve što se dogodilo. Tad joj je on rekao da bi to mogla biti duša iz čistilišta. Poučio ju je da ako se duša opet pojavi da ga ne pita tko si, nego što trebaš od mene?

Sljedeće noći čovjek se opet pojavio i koračao naprijed – nazad.

Marija je odmah pitala: “Što želiš od mene?” Čovjek se zaustavio, okrenuo prema njoj te rekao: “Molim te da prikažeš tri svete mise za moje nakane i ja ću biti oslobođen.”

Ponovno je otišla župniku te mu ispričala što se dogodilo, a župnik ju je uputio u to da zaista jest u pitanju siromašna duša čistilišta, te da ako se budu i dalje pojavljivali, da im pomogne.

Od 1940. do 1953. godine dolazile su joj duše čistilišta, većinom u studenom. U tjednu po Svim svetima izgleda da duše čistilišta primaju posebne milosti po posredovanju Djevice Marije. I čitav mjesec studeni čini se da je za njih vrijeme posebnih milosti. Marija Simma je bila radosna da je završio mjesec studeni, a na blagdan Bezgrešne započelo je njezino pravo poslanje.

Javio joj se jedan kolnski svećenik iz godine 555. Ostavio je na nju dojam pravog očajnika. Zamolio je Mariju da na sebe preuzme patnje zadovoljštine jer bi inače morao trpjeti do Sudnjega dana. Ona je to prihvatila pa je uslijedio tjedan strašnih muka za nju. Ta duša joj je svake noći dolazila i predavala joj nove patnje. Bilo je kao da joj kidaju sve udove i kao da se sa svih strana u nju zabadaju oštri mačevi… Kasnije su uvijek iznova dolazile nove duše moleći je za pomoć.

Treba reći, međutim, da María nikad nije sama tražila da je duše posjete – nikada ih nije zazivala ili „usmjeravala“ na bilo koji način. Uvijek su same dolazile. Zapravo, svete duše su joj rekle da im Bog u svojom velikom milosrđu dopušta da od nje prime žrtvu i molitve kako bi se njihovo vrijeme u čistilištu skratilo.

Ovise o nama, Crkvi na zemlji

Svete duše su joj više puta govorile da im je najveća pomoć koju mogu dobiti od onih ovdje na zemlji, prinošenje svete mise. Uz misu, sveta krunica i križni put vrlo su im korisni. Svaka žrtva koju podnesemo – čak i najmanja – prinesena posebno za njih ima veliku vrijednost u Božjim očima i uvelike umanjuje njihove patnje i vrijeme u čistilištu. Jadne su joj duše rekle da je i najmanja molitva ili žrtva poput davanja hladne čaše vode osušenom došljaku koji putuje u najsušoj pustinji.

Obično su joj se prikazivale u svojoj uobičajenoj odjeći, odnosno onoj koju su najčešće nosili za života, a često imaju izgled osobe koja usrdno moli i želi pomoć. Ponekad se doimaju pomalo izbezumljenima, ali to je vjerojatno za izazivanje suosjećanja kod Marije.

Uobičajeno su izgledali kao da su u najboljim godinama, no djeca i tinejdžeri uvijek se pojavljuju kao prije same smrti. I dok doista ima neke djece u čistilištu, njihovo Čistilište obično nije jako dugo ili bolno, jer tijekom svog života često nisu mogli počiniti nikakav teški grijeh jer nisu postigli puno razumijevanje ili razlučivanje, pa stoga nisu odgovorni u mjeri u kojoj je odrasla osoba.

Svete duše su joj također rekle da postoji puno stupnjeva u čistilištu i da su donji dijelovi čistilišta najteži a tu idu oni s teškim grijesima – odnosno teški grijesi koji nisu oprošteni u sakramentu ispovijedi.

Kako svaka duša čini odštetu za svoje grijehe koje je počinila protiv Boga zahvaljujući molitvama i pokajanju polako napreduju do viših razina čistilišta. Duše koje su dolazile Mariji gotovo su uvijek bile duše koje borave u višim razinama čistilišta. U osnovi, što se više kaje i tuguje za grijesima počinjenima Bogu i bližnjemu tijekom života, to brže napreduje od nižeg do višeg stupnja čistilišta.

Kako kaže María, duše u čistilištu najviše „rastužuje“ što su ih njihove obitelji u potpunosti zaboravile. S pravom se tako osjećaju jer ne primaju nikakvu duhovnu pomoć od onih kojima su oni sami pomogli za vrijeme života. Samo je mali broj molitava upućen njima, čak i za vrijeme sprovoda. A upravo im je molitva najpotrebnija! Sve komemoracije i sjećanja priređena u njihovu čast, iako dobronamjerna, ne pomažu im u oslobađanju od patnje te od pročišćavanja.

Siromašne duše rekle su Mariji da, budući da više ne posjeduju fizičko tijelo, ne mogu više prinositi žrtve za sebe kao odštetu za svoje grijehe; niti mogu fizički dati žrtvu, niti prikazati svetu misu (ili mise) za sebe – u osnovi su u stanju u kojem mogu samo Bogu prinositi svoje molitve i pokajanje za svoje grijehe, pa su na mnogo načina gotovo bespomoćni, i prisiljeni su pouzdati se u Božje milosrđe, najneobičniju i blagoslovljenu pomoć Djevice Marije, molitve Svetih na nebu i molitve i žrtve Crkve i svih naroda ovdje na zemlji.

Priča o jednoj molitvi

A u vezi s činjenicom da i najmanje molitve mogu pomoći onima koji žive, a posebno onima koji su preminuli, Maria Simma podijelila je priču s Nickyjem Eltzom:
-Možete li mi dati primjer gdje je vrlo mala molitva napravila vrlo veliku razliku?
‘Da, čuje se svaka i najmanja molitva. Čekaj da razmislim. O da, i ovdje se to opet odnosilo na jadnu dušu koja mi je došla prije nekoliko godina.
‘Čovjek se pojavio jedne noći i nakon što mi je rekao što treba dostaviti, ostao je stajati preda mnom i pitao: “Poznaješ li me?” Morala sam odgovoriti ne. Zatim me podsjetio da je prije mnogo godina, 1932., kad sam imao samo sedamnaest godina, kratko putovao sa mnom u istom kupeu vlaka do Halla, u Austriji. Tada sam se sjetila. Ogorčeno se žalio na Crkvu i na religiju, a ja sam osjećao da moram na to odgovoriti rekavši mu da nije dobra osoba kad ruši tako svete stvari. Ovaj ga je odgovor iznenadio i iznervirao, i tad mi je rekao: “Još si premlada da bih ti držao predavanja.” I jednostavno nisam mogao odoljeti da budem pomalo bezobrazna i uzvratila sam mu udarac, “Ipak, pametnija sam od tebe!” To je bilo to,zario je glavu u svoje novine i nije rekao više ni riječi. Kad je naišao njegova stanica i napustio odjeljak, jednostavno sam se pomolila u sebi: “Isuse, ne dopusti da se ova duša izgubi.” A sad kad je bio sa mnom, rekao mi je da ga je ta sitna molitva spasila da se ne izgubi cijelu vječnost.” Tolika je snaga jedne molitve.

Priča o svećeniku i ženi

Maria Simma govori i sljedeću priču:
“Vrlo je važno prihvatiti prije smrti sve patnje koje nam je Bog poslao. Znam za ženu i svećenika koji su bili u istoj bolnici s tuberkulozom. Žena je rekla svećeniku: ‘Zamolila sam Gospodina da mi da priliku da ovdje izvršim svoje čistilište dok sam još živa.’
Na to je svećenik odgovorio: ‘Ne usuđujem se to tražiti.’ I upravo je u ovom trenutku tamo bila časna sestra koja je biola tamo i slušala ovaj razgovor.
Kad su oboje umrli od tuberkuloze, svećenik se ukazao časnoj sestri u viziji i rekao joj da je ta žena otišla izravno u nebo, dok je on morao provesti puno više vremena u čistilištu jer nije prihvatio njegovu patnju i prinio je Bogu u znak odštete za svoje grijehe. Ovdje nam Bog daje važnost vrijednosti naših patnji koje se nude s ljubavlju. Patnje na zemlji vrijede mnogo više kao odšteta za naše grijehe u usporedbi s patnjama čistilišta. Iz tog razloga, glavna bolest prije smrti u stvarnosti može biti veliki Božji blagoslov i milost svakome od nas.’

Duše su joj otkrile i ovo:

Te siromašne duše kojima je služila do kraja života otkrile su joj i još neke zanimljive tajne.
Prema njenim riječima, duše iz čistilišta upozorile su: Da svećenici i časne sestre uvijek i bez iznimke trebaju nositi svoju posvećenu odjeću, habite, kad god je to moguće. Da svećenici i đakoni trebaju uložiti sve napore da daju pričest vjernicima, iako je ponekad potrebno više vremena za to. Da je pričest na ruku potrebno izbjegavati koliko je god to moguće. Da bi držanje za ruke tijekom molitve Očenaš, za vrijeme svete mise, trebalo izbjegavati, ali i da bi znak mira koji dajemo drugima trebao biti kratak jer je u tom trenutku Isus Krist prisutan na oltaru i da moramo imati sav fokus na njega u tom trenutku.

Također, da nakon Djevice Marije koja je najbliža dušama u čistilištu, i sveti Josip je jedan od najsnažnijih svetaca koji pomaže dušama u čistilištu te ga trebamo zazivati. Anđeli, osobito sveti Mihael i naši anđeli čuvari također stoje pred prijestoljem Božjim i mole i vape za oslobođenje tih duša.

Također, Mariji je pokazano da se najveći broj duša iz čistilišta oslobađa upravo na Božić, zatim na Veliki petak, Uzašašće, Dušni dan i na blagdan Velike Gospe. U suzama te duše pozivaju da molimo za njih.

Maria je ostala sama i cijeli je život živjela sama u siromašnoj, jednostavnoj kolibi u planinskom selu Sonntag u Austriji. Tijekom godina dobivala je bezbroj pisama od ljudi iz cijelog svijeta tražeći duhovni savjet i pomoć i provodila je mnogo sati svakodnevno odgovarajući na te zahtjeve pismenim putem i u molitvi, najbolje što je mogla. Provela je svoj život dajući bezbrojnim dušama duhovne savjete i utjehu, pomažući siromašnim dušama u Čistilištu svojim svakodnevnim molitvama i žrtvama. Nikad ni od koga nije prihvatila donacije ili poklone i živjela je od svog vrta i svog vještog šivanja.

www.medjugorje-news.com/dnevno.hr