Mnogi katolici pitaju se imaju li životinje dušu i idu li u raj?
Mnogi katolici pitaju imaju li životinje dušu i idu li u raj?
Prvo trebamo odgovoriti na sljedeće pitanje — imaju li životinje dušu? – ovo ovisi, naravno, o tome kako definiramo “dušu”. Antički i srednjovjekovni pisci, kako poganski tako i kršćanski, često su koristili izraze koje prevodimo kao “duša” (grčki psyche, latinski anima) kako bi općenito označili onaj dio živog (živog) bića koji ga razlikuje od neživog (neživog) stvorenja. Drugim riječima, “duša” je jednostavno bila “princip života” živog bića. Zapravo, čini se da neki biblijski tekstovi u Starom zavjetu primjenjuju određene hebrejske pojmove na sličan način.
Na primjer, izraz nephesh chayah (doslovno, “živa duša”) može se odnositi i na ljudska bića (vidi Post 2:7) i na životinje (Post 1:30). Ruah, hebrejski izraz za “duh” (i također za “dah”, kao pokazatelj života), također se primjenjuje i na ljude i na životinje u Propovjedniku 3:21. (Prevedeno je na engleski kao “duh” u Revidiranoj standardnoj verziji i kao “životni dah” u Novoj američkoj Bibliji). Ako razmišljamo o “duši” na ovaj opći način, onda životinje, pa čak i biljke imaju ono što bi se moglo nazvati “dušom” jednostavno zato što su žive. Tako su stari govorili da životinje imaju “osjetljive duše”, a biljke da imaju “vegetativne duše”.
Nema sumnje da to zvuči čudno našim modernim ušima. Kako je čudno misliti da grm ružmarina u vrtu na neki način ima “dušu” – iako, hvala bogu, ta bi “duša” otišla nakon što se ubere i osuši za upotrebu u špagetima!
Jedinstvena ljudska duša
Unatoč tome, važno je napomenuti da čak i ako koristimo izraz duša kao što su to činili drevni ljudi, moramo primijetiti (kao što su oni činili) da su biljne, životinjske i ljudske duše sasvim različite vrste. “Vegetativna duša” biljke (njezin životni princip) omogućuje joj reprodukciju i asimilaciju hrane za rast. To je nešto što kamen, na primjer, ne može. Životinje mogu to i druge stvari. Njihove “osjetljive” duše dopuštaju im kretanje; osjetiti vanjske podražaje i odgovoriti na njih; i (u nekima od njih) obavljati rudimentarne mentalne funkcije kao što su učenje, pa čak i komunikacija.
Ipak, ljudska duša je jedinstvena. Od svih zemaljskih stvorenja samo su ljudi stvoreni na sliku Božju (vidi Post 1,26-27). Njihova je duša zapravo besmrtni duh, potpuno racionalan, sposoban rasuđivati i komunicirati na visokim razinama, te sposoban birati dobro ili zlo slobodnom voljom. Među zemaljskim stvorenjima samo su ljudi sposobni istinski voljeti u punom smislu riječi: željeti najveće dobro drugoga. Ljudi mogu upoznati i voljeti Boga i stupiti u prijateljstvo s Njim na način na koji nijedno drugo zemaljsko stvorenje ne može. Kroz posvećujuću milost, ljudska duša je sposobna za blaženu viziju na nebu – to jest, sposobna je tako potpuno ući u jedinstvo s Bogom da ga možemo vidjeti i upoznati onakvog kakav jest.
Možda bi naša čitateljica trebala reći nešto poput ovoga svojim mladim studentima: Životinje imaju “dušu” u smislu da su žive; nisu samo predmeti poput kamenja ili stolaca. Zato toliko uživamo u njima! Ali njihove duše nisu iste kao ljudske duše. Ljudska duša je nešto mnogo više i veće, i to omogućuje ljudima da imaju duboko prijateljstvo s Bogom na način na koji druga stvorenja ne mogu, piše Simply Catholic.
Pa što je s drugim pitanjem: idu li životinje u raj?
Neki ljudi ukazuju na biblijski izvještaj o Ilijinom odvođenju na nebo na “plamtećim kolima i plamenim konjima” kao dokaz da životinje mogu biti na nebu (vidi 2 Kr 2,11-12). Ali iz tog konkretnog odlomka nije moguće izvući čvrste zaključke o tome. S obzirom na to da ljudska bića mogu imati zajedništvo s Bogom na način na koji životinje ne mogu, bilo bi logično da je život na nebu privilegija koju životinje ne dijele s nama ni u kojem obliku. No, čini se da Sveto pismo o tome šuti, a Crkva se o tome nikada nije autoritativno izjasnila.
Prije nego što prebrzo uvjerimo djecu da samo ljudi idu u raj, trebali bismo se sjetiti da su čak i veliki kršćanski mislioci poput C.S. Lewisa (1898.-1963.) raspravljali o ovom pitanju i ostavili mogućnost otvorenom. Sveti Toma Akvinski (oko 1225.-1274.) učio je da životinjske “duše” po svojoj prirodi ne mogu preživjeti smrt. Za razliku od ljudskih duša, rekao je, one su kvarljive kada su odvojene od svojih pravih tijela. Čak i tako, možda to ostavlja otvorenom mogućnost da bi Bog mogao odlučiti spriječiti barem neke životinjske “duše” da ne propadnu nakon smrti, dajući im privilegiju koja nadilazi njihovu prirodnu sposobnost. U svakom slučaju, znamo da, budući da životinje ne mogu imati posvećujuću milost u svojim dušama, ne mogu primiti blaženu viziju. Dakle, ako neke životinje idu u raj na neki način, to ne bi bilo iz istog razloga iz kojeg su ljudi na nebu. Koji bi drugi razlozi mogli biti? Možda bi Bog dopustio životinjama koje smo voljeli na zemlji da nekako sudjeluju u našem nebeskom životu kao dio naše vječne sreće.
Zapravo, budući da sam Bog uživa u svim dobrim stvorenjima koja je stvorio, možda bi životinjama dao neku vrstu života na nebu radi vlastitog zadovoljstva i slave. Kao što je Lewis istaknuo, čak i u ovom životu naši kućni ljubimci ponekad postaju važan dio naših života, gotovo produžetak onoga što jesmo. Njihovo druženje s nama uzdiže ih na višu vrstu života nego što bi imali sami. (Čini se da nedavna istraživanja ponašanja pasa zapravo daju neku znanstvenu potporu potonjoj ideji.) “Na taj način”, zaključio je Lewis, “čini mi se mogućim da određene životinje imaju besmrtnost, ne u sebi, već u besmrtnosti svojih gospodara.” Može li ovo možda biti jedan od aspekata konačne obnove svega stvorenog o kojem govori Sveto pismo?
Sveti Pavao nam govori da su i druga stvorenja pretrpjela posljedice ljudskog grijeha. Ali kroz Kristovo otkupljenje ljudskog roda, “sama kreacija” bit će “oslobođena od ropstva raspadljivosti i udio u slavnoj slobodi djece Božje” (vidi Rim 8,20-22). U najmanju ruku, možemo reći da je sve što smo voljeli na ovoj zemlji oblikovalo ono što jesmo. Stoga će učinci tih ljubavi na nas, uključujući naša draga sjećanja na njih, na neki način živjeti u nama zauvijek. U svakom slučaju, vjerojatno je dobro što djeci dopuštamo da ovo konkretno pitanje ostave otvorenim.
Možda bi najbolji odgovor bio ustvrditi da će, ako uz Božju pomoć odu u raj, sa sobom u srcu nositi svoje ljubimce. Također možemo uvjeriti djecu da Bog voli svako stvorenje koje stvori, da voli njihove ljubimce čak i više od njih samih, i da kada njihovi voljeni ljubimci umru, možemo ih povjeriti Njemu.
