Je li Benedikt XVI. predmet poznatog proročanstva svetog Pavla?
Vrlo posebna teza kruži o poznatom proročanstvu svetog Pavla o uznemirujućem “znaku” koji će to samo dodatno potvrditi. Zapravo, sveti Pavao je bio taj koji je u Bibliji govorio o takozvanom katéchonu, to jest “onome koji brani od” Zla.
Doista, Apostol pogana je prorekao da će Dion poslati “moć prijevare” da čovjeka stavi na kušnju. S razvojem događaja koji su dotakli vrlo specifičan aspekt Crkve u posljednjih godinu dana, neki su iznijeli tezu da sam katéchon kojeg je zagovarao sveti Pavao ne može biti nitko drugi nego papa Benedikt XVI. Iz vrlo specifičnog razloga. Dedukcija bi konkretno uključivala ono što je definirano kao “reforma” Očenaša, to jest prepisivanje najpoznatije molitve cijeloga kršćanstva izmijenjene u raznim točkama iste, a posebno u jednoj vrlo važnoj i zbog čega se posebno raspravljalo.
Sveti Pavao uvodi lik katéchona u Drugoj poslanici Solunjanima Pavla iz Tarza. Govori o drugom i posljednjem dolasku Isusa Krista, Paruziji, i objašnjava se da će se prije toga dogoditi nešto vrlo posebno. “Treba se dogoditi otpadništvo i objaviti se čovjek bezakonja, sin propasti” (2Sol 2,3) kaže proročanstvo. S daljnjim specifikacijama koje slijede. „Otajstvo bezakonja već se događa, ali treba da se uklone oni koji ga dosad drže“ (2Sol 2,7) nastavlja zapravo sveti Pavao u svom eshatološkom proročanstvu, odnosno koje nam govori o posljednja vremena. U biti, za apostola Pavla ovaj dolazak Zla neće biti izoliran i tih, nego popraćen nekim znakovima koji bi tu činjenicu nedvosmisleno upućivali.
Objašnjeno je da bi ta prava lažljiva čuda imala namjeru zavesti one koji još nisu prihvatili Spasenje. „Stoga im Bog šalje prijevarnu moć da ih natjera da povjeruju u laž; da budu suđeni svi koji nisu vjerovali istini, nego su uživali u bezakonju” (2Sol 2,11-12). Očito Bog nije autor Zla, nego je On sam taj koji, kao što se događa u brojnim prilikama u Starom zavjetu (sjetite se samo žrtve koja je u početku bila potrebna od Mojsija za njegovog sina Izaka) da iskuša ljudsku vjeru u Njega, dakle, za veće dobro koje se ostvaruje u trenutku kada se izvrši Njegova volja.
„Bog ne dopušta da čovjek padne, nego dopušta da bude ispitan“, objasnio je teolog 2007. godine. Stoga nedavno izmijenjeni redak Oče naš, prema ovom čitanju, ne bi trebao biti mijenjan. I zato što ga je sam Ratzinger neprestano citirao u svojim tekstovima, posebno objašnjavajući da ovaj odlomak treba shvatiti kao otvaranje njemu pred težinom naših patnji.
Međutim, danas je molitva koja se čita u Crkvi drugačija, pa tako i samo značenje. Prema nekim psiholozima, rizik bi bio navesti vjernike na nešto duboko krivo, gotovo “bogohulno”. Govorom “ne prepusti nas napasti”, vjernici bi zapravo mogli biti u iskušenju pomisliti da bi ga Bog mogao napustiti. Što se nimalo ne poklapa s evanđeoskom porukom.
Na granici, mi smo ti koji napuštamo Gospodina, svojom slobodom, teško plaćajući posljedice. U stvarnosti, on je uvijek s nama i nikada nas ne ostavlja same, a još manje nas napušta.
