Sveti Anzelmo Canterburyjski
Danas slavimo svetog Anzelma, nadbiskupa kenterberijskog, velikog teologa, reformatora i crkvenog naučitelja. Anzelmo je rođen 1033. ili 1034. u plemićkoj obitelji u Aosti, današnja Italija, koja je tada bila dio Kraljevstva Burgundije.
Htio je postati redovnikom, ali mu otac nije dopustio. Napustio je roditeljski dom i tri godine lutao Burgundijom i Francuskom. S dvadeset sedam godina konačno je stupio u benediktinsku opatiju Bec u Normandiji. Nakon petnaest godina redovničkog života subraća su ga izabrala za opata. Pod njegovom upravom Bec je postao središte učenosti onodobne Europe. Za vrijeme uprave opatijom, Anzelmo je napisao mnoga teološka djela.
Godine 1093. imenovan je nadbiskupom Canterburyja i primasom Engleske. Time se našao u središtu borbe između pape i engleskog kralja, koji su se borili za kontrolu nad engleskom Crkvom. Anzelmo je bio čvrst pristaša papinstva i grgurovske reforme. Zbog toga ga je kralj dva puta protjerao iz Engleske. Kao nadbiskup Anzelmo je proveo brojne reforme, obnovio kanterberijsku katedralu te je unatoč svome visokom položaju u punini živio redovnički život. U stalnom sukobu s engleskim kraljevima koji su htjeli ograničiti prava Crkve, Anzelmo je na kraju, nakon mnogih teškoća i progona, na kraju izašao pobjednikom.
Anzemo je umro na veliku srijedu 21. travnja 1109. Tijelo mu je preneseno u kenterberijsku katedralu i sahranjeno kod oltara Presvetog Trojstva ali je tijekom rekonstrukcije preneseno drugamo i izgubljeno. Anselmo je bio iznimno plodan teolog i teološki pisac. Smatraju ga ocem skolastike. Skladno je u svojim radovima pomirio filozofiju i teologiju. Neka od najpoznatijih djela su mu: Monologion, Proslogion, O slobodi volje, Zašto je Bog postao čovjekom, i monga, mnoga druga.
Sačuvano je i oko pet stotina njegovih pisama. Čini se da Anzelmo nikad nije formalno kanoniziran. Kult mu je odobrio papa Aleksandar VI. a papa Klement XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve. Po njemu je nazvano rimsko papinsko sveučilište Anselmianum, koje vode benediktinci, kao i njihova generalna kuća u Rimu. U ikonografiji ga obično prikazuju s brodom, koji predstavlja duhovnu neovisnost Crkve.
