Sveta Eufrazija – svetica koja je ozdravila mnoge opsjednute
Sveta Eufrazija je bila senatorska kći, a u rodbinskim vezama s carem Teodozijem. Još u nježnoj dobi izgubila je oca Antigona, čovjeka plemenita srca, uzorne čistoće i velike ljubavi prema siromasima i potrebnima.
Majka Eufrazija po muževoj smrti preporučila je kćer Eufraziju carevoj brizi, a on ju je kao petogodišnju djevojčicu odredio za buduću ženu nekom mladiću iz senatorskoga roda. Carica je pak preporučila mladoj majci da se ponovno uda za kojega odličnika. Taj se caričin savjet nije svidio caru, čak ga je i vrlo ražalostio. Majka Eufrazija kao vrlo pametna žena nije htjela postati uzrokom neslaganja carskoga para pa se s kćeri uklonila iz prijestolnice te pošla u Egipat, gdje je imala velike posjede; ujedno je željela obići razne velike samostane, crkve i svetišta svetih mučenika.
U jednom od ženskih samostana u Donjoj Tebaidi, gdje je preko 100 djevica provodilo život u vrlo strogoj pokori i žarkoj molitvi, djevojčica je Eufrazija dobila u ruke jednu Kristovu sliku, pobožno je poljubila i Kristu Gospodinu posvetila svoj život. Mala je Eufrazija tu posvetu posve ozbiljno shvatila pa je kraj svega protivljenja majke, a i samostanske glavarice, htjela zastalno ostati u samostanu i ondje provoditi život kao i redovnice. Redovnice popustiše njezinoj volji, prihvatiše je u svoju zajednicu, a ona ubrzo svojom jednostavnošću, pokorom i molitvom osvoji srca sviju i ispuni ih udivljenjem.
Majka je Eufrazija u Egiptu brzo umrla ostavivši kćeri veliko bogatstvo. Ona ipak i dalje ostade u samostanu, a mladom senatoru, kome su je bez njezine privole htjeli dati za ženu, poruči da kao zaručnica pripada Kristu i da mu želi ostati vjerna. Svoje veliko bogatstvo velikodušno podijeli crkvama, siromasima, a dio dade za oslobađanje robova i podmirenje dugova nekih dužnika. Radila je, dakle, posve prema Kristovu savjetu, koji savjetuje onima što žele postati savršenima da prodaju sve što imaju i podijele siromasima.
Kako je Eufrazija rasla, rasle su i njezine pokore i vrline, osobito bezuvjetna poslušnost prema poglavarici, đakonisi Teoduli. Bog ju je zbog te velikodušnosti nadario darom čudesa pa je ozdravila mnoge bolesnike i opsjednute od đavla. Istrošena postom, molitvom i tjelesnim radom umrla je u dobi od 30 godina, oplakana od svih svojih susestara.
Rukopis životopisa ove svetice čuva se u Nacionalnoj biblioteci u Firenzi. Stručnjaci ga smatraju pravim biserom stare hagiografije te jednim od najljepših dokumenata bizantske literature s kraja V. i početka VI. stoljeća. Vrijednost mu je u jednostavnosti i što je daleko od svake romantike i preuveličavanja činjenica, a što je tada bila silno raširena pojava.
Giovanni Lucchesi u Biblioteci svetaca piše: “Iz tog dokumenta Eufrazija proizilazi kao svetica koja je najbliža pojmu svetosti kakav ima moderan čovjek.” Zato nam je ona, iako vremenski daleka, duhovno vrlo bliza. Dok promatramo život te drage, jednostavne, a tako velikodušne svetice, kojoj je Bog bio sve, upravimo Gospodinu ovu molitvu:
“Gospodine, daj nam oči da vidimo i srce da ljubimo! Ako Te molimo za oči, onda te žarko prosimo, daj nam Svoje oči, da gledamo svijet, ljude i njihovu povijest i svoju povijest onako kako Ti to gledaš! Daj da prema Tvojim mislima pronalazimo dan za danom, sat za satom! Daj da sve više postajemo ono za što si nas stvorio! Daj nam Svoj pogled, stavi nas na Svoju stranu, učini nas poučljivima prema Svojoj riječi, da se čitav naš život prosvijetli i preobrazi!”
U toj molitvi, koju je sastavio kardinal Leon-Josip Suenens, gledamo sadržano sve ono što je u svom životu, vođena Božjim svjetlom ostvarila sveta Eufrazija. Na ostvarenje toga Bog poziva sve kršćane. Svima je u krstu dao milost koja treba da se neprestano razvija dok ne dospije do punine u Kristu.
