Od islama do Krista: Dugotrajan put obraćenja doveo ga je do Euharistije
Od islama do Krista: Dugotrajan put obraćenja doveo ga je do Euharistije Glumac Mehdi Djaadi, čiji je život priča o obraćenju, rođen je 1986. u Saint-Étienneu- Francuska. On je drugo od četvero djece u obitelji porijeklom iz Alžira; otac mu je radnik, a majka odgojiteljica. Kao dijete je bio dijete samotnjak, s tek nekoliko prijatelja u školi. Međutim, imao je poseban talent: oponašanje drugih.
Kako bi zabavio svoje kolege iz razreda, oponašao je glasove i oblačio se u likove iz mašte. S 14 godina napravio je svoj prvi važan pogrešan korak: Mehdi je ukrao nekoliko eura iz džamijske kutije kako bi si kupio kebab. Glas o sitnoj krađi brzo proširio se jako brzo, a kakom to biva u tradiciji igre “pokvarenog telefona” činjenice su na kraju iskrivljene i uvećane preko svake mjere. Mehdi je tako za sve postao klinac koji je “pobjegao s kutijom”.
Bila je to apsolutna sramota za njegovu obitelj pobožnih i praktičnih muslimana. To je također preko noći stavilo “zvono” na njegovu reputaciju uzornog muslimana, koju je stekao godinama pohađanja škole Kurana. Također je završio na nišanu kaida — muslimana koji su se ponašali kao policajci u susjedstvu pokušavajući postići da njihovi zakoni prevladaju nad državnim.
S obzirom na tu situaciju, napustio je vjersku praksu, prestajući obavljati pet kanonskih dnevnih molitvi dobrog muslimana. Ipak, priča on, “ostao je žedan vjere”. Upravo ga je ta neutaživa žeđ jednog dana navela da primijeti evangeličku protestantsku crkvu u susjedstvu, koju je na kraju i posjetio. U početku je to učinio kako bi isprovocirao lokalnog pastora, koji je iznio ono što je Mehdi vidio kao čudnu tvrdnju: da je Isus Sin Božji (“nedopustivo s muslimanskog gledišta!”, kaže Mehdi). Ali nastavio je dolaziti i nije prošlo dugo prije nego što mu je pastor ponudio Evanđelje.
Mehdi je imao 16 godina: čitanje tih tekstova potreslo ga je do temelja. “Kad sam ih pročitao, Isus je okrenuo moj svijet naglavačke. Počeo sam mu se snažno moliti, međutim, godine koje su uslijedile nisu bile nimalo lake: Mehdi, koji je napustio školu 2002., kretao se u lošim krugovima. Završio je u lancu organiziranog kriminala, lopova i bandi koje su krale po bankama. Stalno se obraćao Isusu, tražeći od njega da mu promijeni život. U 21. godini napustio je Saint-Étienne i otišao u Valence , kao gost prijatelja protestanta koji je bio izdavač. On ga je krstio jedno jutro na obali rijeke. Nepotrebno je reći da je krštenje označilo i razdor s njegovom obitelji.
“Moje obraćenje bilo je bolno za moju obitelj, koja je uvijek bila uz mene”, rekao je. Kad je postao protestant, njegov otac – onaj koji bi prevalio kilometre svaki put kad je trebalo po njega doći iz raznih ustanova u kojima je bio zatvoren, koji se redovito pokušavao dodvoriti sucu za maloljetnike – isprva je vjerovao da je postao žrtva nekom kultu. Bio bi sretniji da je saznao da mu je ispran mozak nego da je bio istinski uvjeren u svoj izbor, što za muslimansku obitelj znači samo dvije stvari: sramota i opasnost.
Godine 2008., u Valenceu, stvari su krenule drugim smjerom. Mehdi je počeo pohađati večernju nastavu u Nacionalnom dramskom centru, a zatim je prešao u Manufacture, prestižnu dramsku školu u Lausannei, u Švicarskoj. Bio je to pravi šok za njega, koji je napustio školu sa 16 godina i sada se morao okušati u studiju na sveučilišnoj razini. Štoviše, bio je jedina osoba sjevernoafričkog podrijetla među učenicima škole, kao i jedini iz radničke sredine s potpuno drugačijim umjetničkim referencama od onih njegovih kolega iz razreda.
Dok su oni oduševljeni radikalnim šik redateljima kao što je Pedro Almodóvar, on je bio fasciniran Denzelom Washingtonom i Goodfellas Martina Scorsesea. No šok je bio i duhovni. Po dolasku u Švicarsku, Mehdi je bio zadovoljan što je u domovini protestantizma, što je konačno mogao otkriti Calvina. Umjesto toga, otkrio je ambijent koji je tvrdio da je tolerantan, ali je bio žestoko antiklerikalni.
U Lausanni je tada trpio iskušenja studentskog života. Nije došao do točke da napusti Božju riječ, kojom se nastavio hraniti, ali mu je bilo jako teško poistovjetiti se s propovijedima evanđeoskih pastora, za koje kaže da su više ličile na predstave nego na bilo što drugo.
Stigao je iscrpljen na kraju prve godine. Upravo tada ga je Jonathan, katolički prijatelj iz djetinjstva, pozvao na duhovno povlačenje u drevnu trapističku opatiju. Mehdi je prihvatio poziv i po prvi put doživio liturgiju časova, što je na njega djelovalo poput “šamara”. “Kao protestant”, kaže, “volio sam psalme. Tu je sadržano cijelo otajstvo Otkrivenja: utjeha, iščekivanje, radost, nebeski Jeruzalem… Tu sam s tim redovnicima čuo Boga kako pjeva u meni. Zatim sam otišao na klanjanje. Ništa nikada nije bilo tako duboko kao to razdoblje izlaganja Presvetog Sakramenta. Doživio sam sigurnost da je Isus kojega sam volio, kojem sam se molio, stvarno prisutan.
Kao da mu mogu govoriti: odmah tu i tada! Bila sam obavijena njegovom prisutnošću.” Kad je izašao, ponovno je pronašao Jonathana i otvoreno mu rekao: “Sad razumijem.” Klanjanje Euharistije, prisjeća se Mehdi Djaadi, “otvorilo mi je nevjerojatan svijet.” Otišao je do fratra koji je bio vratar i upitao ga: “Je li uvijek ovako?” On je odgovorio: “Na svakoj misi i svakom klanjanju.”
Po izlasku iz opatije, mladi Alžirac osjetio je kako mu suze teku niz obraze: suze radosnice, na jednom obrazu, jer je susreo Krista; suze tuge, na drugom obrazu, jer mu se još ne mogu pridružiti u Euharistiji. Sljedeće dvije godine bit će samo za Boga. Svaki dan nakon nastave, u 18 sati, žurio je u baziliku Notre-Dame du Valentin da prisustvuje večernjoj misi. Mehdijev veliki dan došao je 2013. godine kada je primio svetu pričest i sakrament potvrde. “Svi potvrđeni bili su sa svojim obiteljima, prijateljima… Ja sam bio u klupi. Ali kad su me pozvali i ja sam odgovorio: ‘Evo me’, duboko u sebi osjećao sam ‘Evo nas’. Osjećao sam se okružen Isusom i svecima.”
Nekoliko godina kasnije – 2019. – Mehdi se susreo s papom Franjom u Rimu. “I uzimajući ga u naručje još sam više osjećala svoj sinovski odnos s Isusom.” Nerijetko obraćenici ocrnjuju svoje bivše suvjernike, osjećajući potrebu za čistim prekidom sa svojom prošlošću. Ne tako za Mehdija, koji doista pokazuje osjećaj zahvalnosti za sve faze i ljude koji su ga providnosno pratili u susretu s Isusom Euharistijom.
“U retrospektivi, zahvaljujem za ono što sam primio od protestanata. Za onog pastora u Saint-Étienneu koji mi je ponudio Evanđelje, za onog izdavača u Valenceu koji me uzeo pod svoje… Duh Sveti je puhao kroz njih. I usuđujem se reći: evanđelisti nam donose žar i ljubav Riječi; Na nama katolicima je da s njima podijelimo ljepotu Euharistije.”
