Sv. Padre Pio: “Ljude koji jesu ili odluče biti nedostojni nikada nije strah biti nedostojnima”
Fr. Michael Rennier u svome promišljanju za portal Aleteia piše o osjećaju bezvrijednosti i nedostojnosti u vlastitom životu te u životu sv. Padre Pija iz čijeg životnog primjera možemo mnogo naučiti. “Ljude koji jesu ili odluče biti nedostojni nikada nije strah biti nedostojnima”, pisao je sv. Padre Pio čiji bismo primjer trebali slijediti, kada je u pitanju odnos prema osjećaju nedostojnosti i bezvrijednosti, ali i drugim osjećajima.
Kao i svi, u mislima imam viziju tko bih želio biti. Većinu jutara, dok cvrčci pjevaju pred zoru, izvučem se kroz vrata s biciklom, spremim ono nužno u džepove i vozim se pustim gradskim ulicama na ranu jutarnju misu. Nekada me kadenca udaraca pedale tiho i mirno nosi, a nekada vožnja više sliči lovu, potrazi ili bijegu.
Prije nekoliko jutara, magla se podigla s nogometnog igrališta u susjednome parku, na istom travnjaka na kojem sam sjedio mnoge sate gledajući vlastitu djecu kako urlaju i plešu s prijateljima, dok ih je nesretni trener pokušavao naučiti odgovarajućoj vježbi za udaranje lopte. Poput tamjana, magla je ostavljala prizor koji je otkrivao i skrivao pozadinu mog svakodnevnog hodočašća.
Na neki način točno znam koje je moje mjesto na ovom svijetu i tko želim biti – muž, otac, sin, prijatelj, svećenik – i znam koliko želim biti strpljiv i ljubazan, misliti na druge prije nego na sebe, pronaći pravu riječ za reći onima koji je trebaju čuti.
Ako još nisam osoba kakva želim biti, pitam se kako bih to trebao postići.
U drugu ruku nemam pojma kako mi ide definiranje i ispunjavanje ove osobne vizije. Ako još nisam osoba kakva želim biti, pitam se kako bih to trebao postići. Sve je to izmaglica koja se uzdiže iz vlati trave i nosi u nebo promjenjivi horizont samospoznaje, izvršenih i neizvršenih izbora.
Moja mala biciklistička putovanja, dragocjena su čak i ako neka jutra djeluju uznemirujuće. Misa je, također jedna vrsta putovanja, na kojemu pratimo Krista kroz njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Glumac Shia LaBeouf, opisujući svoje iskustvo prisustvovanja svetoj misi, nedavno je rekao da se osjeća kao “upušten u nešto što je vrlo posebno”.
Osjećati se bezvrijednim
Osjećam posebnost, a u mnogočemu se osjećam nedostojnim, kako u svakodnevnoj vožnji biciklom, tako i tijekom mise. Nisam baš siguran što mi daje pravo na to iskustvo. Zbunjen sam što Bog tolerira moju prisutnost.
Smiješno je, što je s vremenom njegova gluma poprimila aspekt stvarnosti. Misa je postala stvarna. Odvela ga je na putovanje i promijenila mu život.
LaBeouf je sudjelovao na misu jer je glumac koji je vježbao ulogu Padre Pija za film. Tijekom pripreme sudjelovao je na misi. Imao je svećenika koji mu je objasnio kako se ponašati poput istinskog svećenika predvodeći svetu misu. On je odjenuo tu ulogu. Naučio latinski. On je to odglumio. Smiješno je, što je s vremenom njegova gluma poprimila aspekt stvarnosti. Misa je postala stvarna. Odvela ga je na putovanje i promijenila mu život.
Ljude koji jesu ili odluče biti nedostojni nikada nije strah biti nedostojnima.
Možda se, dok razmišljamo o borbi da prerastemo u vrlo dobre, vrlo pobožne, vrlo sretne slike o sebi koje stvaramo za sebe, manje radi o tome da postanemo vrijedni, a više o tome da se jednostavno pokažemo.
Uostalom, sam je Padre Pio u svom pismu napisao: “Ljude koji jesu ili odluče biti nedostojni nikada nije strah biti nedostojnima.” Poanta je, pretpostavljam, da čak i ako se osjećamo nedostojnima savršene slike koju smo sastavili za svoje živote, ne bismo trebali dopustiti da nas taj strah udalji. Čak i ako se bojite, glumite, odnosno igrajte ulogu dok ne postane stvarna.
Kako je stario, vid Padre Pija je toliko oslabio da više nije mogao čitati misne molitve u misalu. Međutim, on je misu naučio napamet i dobio dopuštenje od svojih nadređenih da je moli svaki dan jer je znao riječi. Često je padao u dugu šutnju tijekom svojih misa, ne zato što je zaboravio riječi, već zato što se izgubio u mislima, osobito u molitvi za duše u čistilištu. Molio se da napreduju u najpotpuniju verziju sebe i uđu u raj, sretni i snažni.
Ili je možda s onim svojim vatrenim samopouzdanjem uvijek shvaćao da je, čak i ako nije bio savršen, tijekom tog svakodnevnog putovanja mise bio pušten negdje, gdje je vrlo posebno.
Ljudi nisu voljeli te duge šutnje, a negodovali su čak i drugi svećenici. Pitam se jesu li te pritužbe ikada natjerale Padre Pija da se osjeća prevarantom. Možda je krivo služio misu. Možda je bio nedostojan. Ili je možda s onim svojim vatrenim samopouzdanjem uvijek shvaćao da je, čak i ako nije bio savršen, tijekom tog svakodnevnog putovanja mise bio pušten negdje, gdje je vrlo posebno.
