VOLE LI UOPĆE NAŠI POLITIČARI SVOJU ZEMLJU?!

Patriotizam i politika

Politika je jedno od rijetkih zanimanja za koje nisu potrebne nikakve specifične kvalifikacije. Ne morate imati diplomu, ni govoriti strani jezik, ni čitati knjige, ni poznavati Ustav, a ni hrvatsku povijest… Jednostavno se baš svatko u ovoj zemlji može baviti politikom, u što smo se proteklih godina zaista uvjerili i na najgorim primjerima. Dovoljno je otkriti način kako zadobiti povjerenje dijela birača ili postati simpatičan stranačkom šefu i politička karijera je zajamčena, a moć, vlast i upravljanje našom budućnosti nadohvat ruke. Baš zato se nameće logično pitanje – ako ništa drugo, trebaju li oni koji vladaju našom zemljom, njezinim županijama, gradovima i općinama barem voljeti ovu zemlju i njezine ljude te im željeti dobro!? Ili ni to više nije nužno!?

Baš na patriotizmu, odnosno domoljublju i skromnosti, kao ključnim preduvjetima za predan rad za zajednicu, inzistira papa Franjo, koji svojim pogledima na suvremeni svijet postaje uzor i nada ne samo vjernicima već i nevjernicima u ovom otuđenom i beskompromisnom svijetu. „Volim li svoj narod, da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, uvažavam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavljaju ta pitanja svoju vlast neće obnašati dobro!“ – tvrdi poglavar Katoličke Crkve i osoba godine po izboru najutjecajnijih svjetskih medija.

• Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva: Anđeo Gospodnji rekao mi je ovu istinu o Božiću…
• Papa Franjo otvorio Sveta vrata u rimskom zatvoru Rebibbia
• Božićna osmina – znate li što je?
• Blagoslov kuća – Znate li što znače slova C+M+B na naljepnici za nadvratnik?
• Blagoslov obitelji i domova – zašto je važan i što svaki katolik treba o njemu znati?

Dakle, naši političari bi se trebali pogledati u zrcalo i zapitati pred vlastitom savješću – volim li ja uopće Hrvatsku i radim li ovo iz ljubavi prema svome narodu ili zbog nekih drugih interesa? Možda će netko reći kako to uopće nije važno, jer je vladavina tehničko pitanje. Dobiješ povjerenje i pokušaš isporučiti nekakve rezultate, a ako ih nema, ionako će te zamijeniti nekim drugim! Čemu onda inzistirati na takvoj ljubavi? Teza se čini logičnom, ali iskustvo nam govori o tome da će političko djelovanje bez ljubavi prema vlastitoj domovini i odgovornosti prema naraštajima koji tek dolaze teško uroditi dobrim plodovima. Čak i dobri kratkoročni, često populistički, potezi dugoročno mogu odvesti zemlju i narod u propast, ako netko gleda samo na svoju trenutačnu popularnost, ne želeći ugroziti drugi mandat ozbiljnijim reformama i dugoročnijim potezima. Onaj kome je stalo do vlastite zemlje učinit će sve što je dobro za njezinu budućnost, makar odmah nakon toga izgubio izbore. Ionako će mu se povijest odužiti kad se shvati veličina njegovih poteza…

Ali moramo priznati da domoljublje u Hrvatskoj nije na nekoj cijeni. Mnogima se od tog pojma diže kosa na glavi, jer ga automatski poistovjećuju s nacionalizmom, što je apsurdno. Nekima je prihvatljivija riječ patriotizam, iako ima isto značenje kao i domoljublje, ali možda zvuči više američki. Oni kojima nije pretjerano stalo do vlastite države, njezinih interesa i vrijednosti, domoljublje i nacionalni ponos smatraju nečim nepotrebnim, nazadnim i apstraktnim. U prilog svojim tezama nerijetko navode kako ih domoljublje ograničava da budu kozmopoliti, da vole sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost i taj pojam tumače kao uvjerenje da je naša zemlja superiorna u odnosu na sve druge, samom činjenicom što smo u njoj rođeni. Međutim, to je potpuno pogrešna interpretacija, jer je u tom slučaju riječ o nacionalizmu. Domoljublje – ili ako vam zvuči prihvatljivije patriotizam – podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne nauštrb drugih i drugačijih. Štoviše, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja za sebe traži. Dakle, domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da je se glorificira i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i na njih ne upozoravamo. Ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj, kakva god ona jest. Što više volimo svoju zemlju više ćemo tragati za istinom i pravednosti, kako bi se u njoj svi bolje osjećali.

Tako shvaćeno domoljublje često je posljednja brana, koja donekle može zaustaviti političara da barem svjesno ne radi štetu svojoj zemlji. Naime, ako je nekome od vlastite zemlje i naroda važnija stranka ili interesna skupina, koja ga je na tu dužnost postavila, ništa ga neće spriječiti u tome da bude neodgovoran, površan i pristran te da se poigrava našom sadašnjosti i budućnosti. Ako netko izgubi domoljubni osjećaj, bez problema će „za šaku dolara“ prepustiti upravljačka prava domaće korporacije strancima, ili će svojom rastrošnosti i suludim zaduživanjima opteretiti našu djecu i unuke. Ako nema domoljublja, bez problema će se trgovati teritorijem, pogodovati tuđim interesima i iznevjeriti ono zašto su se naraštaji borili. Koliko ubijanje domoljublja može biti pogubno za državu i njezine nacionalne interese, svjedoči knjiga Crveni vrabac američkog autora i bivšeg operativca CIA-e Jasona Matthewsa, u kojoj otkriva zanimljive detalje iz svoje špijunske karijere. Svakako je najdojmljiviji dio o regrutiranju suradnika u pojedinim državama, koji su bili spremni učiniti sve za američke interese, pa i izdati vlastiti narod i državu. U tom procesu ključno je „ubiti“ u potencijalnom suradniku njegovo domoljublje, tvrdi autor i dodaje: „Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla jer je osobu potrebno uvjeriti u to da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajnik!“ Nakon što potencijalni suradnik postane potpuno indiferentan prema svojoj državi i njezinim nacionalnim interesima, dovoljno je zaigrati na jedan od pet motivirajućih faktora – novac, ideologiju, savjest, ego ili seks i dobili ste suradnika, dodaje Matthews.

Ali da ne bi bilo zabune, nisu svi oni kojima je domoljublje na usnama patrioti i u srcu. Domoljublje se pokazuje djelom! Nažalost, previše je onih u Hrvatskoj koji misle da su pretplaćeni na domoljublje, koji dižu ruke na domoljubne pjesme i nose krunicu na retrovizoru, ali svojim ponašanjem pokazuju kako im je od Hrvatske i njezinih ljudi puno draži vlastiti džep, popularnost, fotelja, funkcija… Nije čudo da takvi iritiraju mnoge naše sugrađane, pa na sam spomen domoljublja prizivaju u sjećanje onu staru poznatu izreku Samuela Johnsona kako je „patriotizam posljednje utočište hulja“. Vidimo da mnoge države svijeta zlorabe domoljubni osjećaj svojih građana, pa pokreću osvajačke ratove, pretvarajući svoje najbolje sinove u crnu statistiku. Ima i onih koji se udaraju u domoljubna prsa, a kraj njih sunarodnjaci umiru u bijedi, kao da domoljublje nije prije svega čovjekoljublje, kako je govorio Mahatma Ghandi.

Ali sve te zloporabe ne mogu nam biti alibi da sumnjamo u svaki domoljubni iskaz ili da postanemo neodgovorni prema zemlji u kojoj živimo. A u Hrvatskoj, nažalost, ima puno onih kojima do Hrvatske nije stalo puno više do bilo koje druge države i koji bi jednako predano mogli funkcionirati i u službi bilo čijih interesa, ako bi dovoljno platio. Ima i onih koji se još nisu naviknuli na to da je ovo njihova zemlja i da više nema potrebe gledati preko plota, a i onih kojima je bivša Jugoslavija utjerala strah u kosti na svaki spomen domoljublja, pa i danas malo zastanu kad čuju Vilu Velebita, zbog čijeg se pjevanja nekada išlo u zatvor. Ima i onih koji za sebe tvrde da su patrioti, ali nam svojim ponašanjem nesvjesno poručuju da su očito bili predodređeni vladati nekom moćnijom zapadnom zemljom, ali su eto, igrom slučaja, rođeni ovdje pa se moraju s nama mučiti i trošiti svoje dragocjene živce i energiju. Ne možete biti domoljub, a ignorantski se odnositi prema očekivanjima i težnjama svoga naroda. Neki nemaju ništa protiv patriotizma, ali im je malo seljački razviti hrvatski barjak na nacionalne praznike, kao da se poštovanje države ne ogleda i u uvažavanju nacionalnih simbola. A ima i onih kojima je domoljublje stvar prošlosti i folklora, jer ne znaju da u ovom vremenu kad svi govore o globalizaciji, kozmopolitizmu i brisanju granica, domoljublje igra još uvijek snažnu ulogu, a najviše ga potiču i promoviraju upravo najmoćnije države svijeta.

I ne samo to. U doba gospodarske krize domoljublje postaje pokretačka snaga razvijenih država, jer svoje građane tjera da daju sve od sebe, da budu odgovorniji, potiče zajedništvo, čuva i štiti vlastite potencijale. Britanski teoretičar Simon Anholt ide korak dalje pa u svojoj uspješnici Konkurentni identitet tvrdi da države koje žele prijeći granicu krize moraju poticati dobroćudni nacionalizam kako bi motivirale svoje stanovnike da predanije rade za nacionalne interese i shvate kako i o njima ovisi budućnost države. Baš zato je Njemačka prije nekoliko godina provela snažnu kampanju jačanja samosvijesti i domoljublja pod nazivom Du bist Deustchland! (Ti si Njemačka!). Cilj te kampanje bio je potaknuti promjenu u raspoloženju nacije, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i njihove predstavnike u institucijama kako bi preuzeli svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako pridonijeli njezinu razvoju. Kulminacija aktivnosti dogodila se tijekom 2006. godine, uoči i nakon održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, kad su Nijemci nakon desetljeća kompleksa ponosno razvili svoje barjake. Potrošeni su milijuni eura na oglašavanje i odnose s javnošću, a u kampanju su se uključile mnogobrojne poznate osobe, vodeće nacionalne institucije te čak 25 vodećih medijskih korporacija. Nema dvojbe kako je i taj potez pridonio uspješnom njemačkom hodu kroz krizu posljednjih pet godina.

Nijemci su shvatili da se ništa ne prepušta slučaju te da jačanje domoljublja mora doći od državnog vrha. „Bez domoljublja vlade, nema domoljublja građana!“ – davno nas je upozoravao učeni Kant. Pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma i odnosa prema nacionalnim simbolima pitanje je od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi. A države Zapada su davno shvatile da na taj način ne samo da jačaju duh naroda već i cjelokupni gospodarski razvoj. Samo informiran, zadovoljan i motiviran građanin može pridonositi njezinu razvoju i promociji u svijetu. A u tom procesu stvaranja odgovornosti i ljubavi prema vlastitoj državi mediji, obrazovanje i državne institucije imaju najveću ulogu.

„Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što“ – bila je omiljena uzrečica prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. „Volim svoju zemlju!“ bio je slogan Hrvatske seljačke stranke na parlamentarnim izborima 2003. „Iznad svega – Hrvatska“ – geslo je koje su izvikivali naši rukometaši i navijači koji su ih bodrili tijekom europskog prvenstva u Danskoj 2014. Uistinu sve su to velike riječi, ali i poziv da se zapitamo je li stvarno Hrvatska iznad svega onima koji se bave javnim poslovima i uzimaju si za pravo da budu iznad ili ispred drugih. Sudeći po djelima mnogih od njih, nažalost, daleko smo od tog ideala. Ali barem bi mogli početi razmišljati o važnosti domoljublja u politici i u životu uopće. Doduše, neki naši sugrađani kažu da o domoljublju mogu razmišljati tek s punim želucem te kako voljeti državu koja im ne može osigurati ni pristojan život. Možda su i u pravu. Ali moraju znati da za to nije kriva država, već garniture onih koji njome vladaju ili su vladali. Zato je najbolje držati se one uzrečice Marka Twaina – Lojalnost prema zemlji uvijek, a lojalnost prema vladama tek kad zasluže!

dr.sc.Božo Skoko miportal.hr