SVJEDOČANSTVA

Svjedočanstvo: Moja Marta živjela je samo sat vremena, kad se ponovno sretnemo znam da će mi dotrčati u naručje i biti sretna i ponosna na svoju mamu

Gorana Žuvela zagrebačka je liječnica, supruga i majka četvero djece (uz još dvoje, kako će reći, na nebu). U prvoj trudnoći njezinoj bebi Marti dijagnosticiran je teški poremećaj koji je uključivao gotovo sigurnu smrt u utrobi. U razgovoru za portal Bitno.net Gorana svjedoči kako je, uz podršku supruga Nedjeljka, odbila pobačaj, prihvatila i zavoljela Marta te kako je cijeli događaj ojačao njihov brak i produbio vjeru u Boga.

Nedjeljko i ja u braku smo devet godina. Upoznali smo se na zboru u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru: ja sam pjevala, a on je mijenjao folije na grafoskopu (smijeh). U vezi smo također bili gotovo devet godina te smo, hodajući u čistoći, jedva čekali dan vjenčanja.

Djecu smo htjeli od početka braka. Ja sam još u srednjoj školi osjećala snažan poziv za majčinstvom. Otkad sam postala svjesna da se jednog dana želim udati, na srcu su mi bila djeca. Ta je želja bila toliko jaka da sam već prvu bračnu noć, sigurna sam, ostala trudna. Bila sam presretna, no sad vidim da se zapravo radilo o oholoj želji. U srcu sam imala pogrešan stav: „Vidiš, Bože, bili smo jako dobri, godinama smo živjeli u čistoći, trudili se, išli na svete mise i sada, odmah, zaslužujemo dobiti dijete, zar ne?“ Iz ove pozicije shvaćam da je Bog možda dopustio križ kako bi slomio moju oholost i natjerao me da shvatim kako na prvom mjestu mora biti On, a ne dijete ili suprug.

Već su rani pregledi, u sedmom ili osmom tjednu trudnoće, pokazali da s djetetom nije sve kako treba. Moja ginekologinja rekla je da je beba „napuhnuta“ te me poslala u Petrovu gdje su mi napravili novi ultrazvuk koji je pokazao da plod ima fetalni hidrops. Radi se o poremećaju koji najčešće završava smrću djeteta, u utrobi ili po rođenju. Dijagnoza je bila posebno pesimistična te su liječnici rekli da će beba gotovo sigurno umrijeti u utrobi.

Danima sam plakala nakon toga, urušio se cijeli moj svijet. U Petrovoj su nam predlagali pobačaj, no ta opcija za nas nije dolazila u obzir. Jednostavno smo počeli moliti i tražiti druge ljude da mole za nas. Kad sam se oporavila od početnog šoka prva pomisao bila mi je: idem ju voljeti i posvetiti joj vrijeme koje nam je darovano. Uskoro smo saznali da nosim curicu i dali smo joj ime Marta. Redovito sam joj tepala: „Martice, Martice“, pjevala joj i molila za nju. Zapravo, cijela trudnoća bila je obilježena pjevanjem i to nekoliko stihova koje sam naučila od prijateljice:

Raste mala ljubičica,
pokraj puta na jednoj nozi,
i svakoga tko ju vidi,
podsjeća na tebe, Bože;
ja bih htio za tebe rasti,
za tebe, Bože, živjeti.

S druge strane, svaki ultrazvuk i pregled za nas su značili novi pad i nove suze. Prognoze su bile sve lošije i lošije: pluća se ne razvijaju, bubrezi također, problemi su vidljivi i na glavici… Liječnici su pritom svaki put poticali na pobačaj, pitali me zašto si to radim, zašto ne abortiram dijete… Nisu bili bezobrazni, ali moja odluka ih je definitivno čudila. No neki ljudi iz moje okoline su me duboko povrijedili. Jedna bliska osoba, inače aktivna vjernica, rekla mi je da pobacim, a druga, koja nije u vjeri, nazvala me nenormalnom. Jedina podrška bio mi je Nedjeljko i ljudi iz molitvenih zajednica koji su molili za nas. Ali da nisam imala podršku supruga, bilo bi mi užasno teško.

Cijela situacija osnažila je naš brak, jako smo puno zajedno molili, razgovarali, zajedno prolazili kroz emocije i padove, pjevali… Razumijem žene koje osjećaju veliku težinu jer nemaju podršku svog muškarca i mislim da većina onih koje učine pobačaj to rade jer ih okolina ne podupire. I danas, toliko godina poslije, trpim komentare i otrovne strelice nekih bliskih osoba.

Tijekom trudnoće bilo je trenutaka kada sam se ljutila na Boga, ali imala sam vjeru da će na kraju sve izvesti na dobro. Znala sam da Bog čini čuda – i činio ih je u mom životu – ali sam kroz trudnoću nekako osjećala da je Martu odlučio pozvati u nebo i da za nju ima neki viši cilj.

Kao liječnica bila sam svjesna mogućih medicinskih posljedica ako dijete premine u utrobi, naime postoje određeni rizici od zgrušavanja ili sepse. No više nas je brinulo radi li se o genetskom poremećaju zbog čega smo pristali na postupak amniocinteze. Također, postojao je i strah od poroda, hoće li sve proći dobro.

U to vrijeme nije bilo puno katoličkih resursa o slučajevima kao što je naš i slična iskustva bila su nam nepoznata. Na kraju smo, pomoću jednog svećenika, došli do tadašnjeg pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića koji nam je pojasnio stavove Crkve o trudnoći, ali i postupcima poput amniocinteze kod kojeg postoji izrazito mala mogućnost da dođe do pobačaja. On nas je oslobodio briga i ohrabrio u našoj borbi. S druge strane, premda smo godinama bili aktivni u Crkvi te osobno poznavali mnogo svećenika, nismo znali da možemo pozvati nekoga od njih da bude s nama na porodu i krsti dijete niti nam je to itko rekao. Danas ipak postoji puno veći senzibilitet za slične slučajeve u Hrvatskoj, kao i resursi i svjedočanstva koje parovi u sličnoj situaciji mogu konzultirati. Tako da smo kao Crkva napredovali.

Marta je rođena u 30. tjednu trudnoće te je na životu ostala sat vremena. Stavili su je na moja prsa te smo zajedno provele vrijeme mazeći se. Kasnije su me morali anestezirati jer mi je u utrobi ostao komadić posteljice. Već sam spomenula da nismo imali svećenika, ali smo jednu medicinsku sestru zamolili da ju krsti. Ona je na to spremno pristala. Zapravo, bila je jedina ljubazna osoba prema nama, za razliku od ostatka osoblja na porodu.

Ostanak u Petrovoj posebno je obilježio jedan događaj. Te večeri nakon poroda osjetila sam kako me Bog nadahnuo i samo sam pjevala i slavila. Pored mene nalazila se žena koja je izgubila blizance, a ja sam joj govorila: „Ne plači, budi radosna jer imamo anđele na nebu koji će moliti za nas.“ Ta izvanredna radost, ta snaga odozgo koja je sišla na mene, trajala je cijelu noć.

Tuga je nastupila kada sam došla pred kućna vrata i shvatila da dolazim praznih ruku. Premda znaš da je to dijete sada na boljem mjestu, nemaš utjehu držati njezino tjelešce u naručju i radovati se njezinu osmijehu. Liječnici su nam savjetovali da pričekamo s drugom trudnoćom kako bih zacijelila, ali nitko mi nije ponudio ni psihologa ni drugi vid podrške.

Osam mjeseci kasnije ponovno sam ostala trudna, no u 6. tjednu saznali smo nove loše vijesti. Ginekologinja je rekla da dijete ponovno izgleda napuhnuto i da se ne razvija dobro. Došla sam kući i samo sam se sjetila Isusa u Getsemaniju. Rekla sam: „Bože, ako je ovo tvoja volja, neka bude, ali ako je moguće, uzmi taj kalež od mene. Nisam spremna ponovno proći kroz to.“ Na pregledu u 12. tjednu prestalo je kucati srce. Dali smo mu ime Noa, nekako sam osjećala da se radi o dečkiću. Morala sam na kiretažu gdje je liječnica vikala na mene: „Kaj plačeš, imat ćeš još djece!“ Taj osjećaj, kad se razdireš iznutra, a netko te vrijeđa ne bih poželjela nikome.

Nakon Noe uslijedio je najteži period. Godinu dana pokušavali smo zatrudnjeti, ali nije išlo. Bila sam tužna, čak i ljuta na Boga. Osjećala sam toliku želju za majčinstvom, a istovremeno nisam znala što On želi od mene. Točka preokreta dogodila se tijekom jedne šetnje Maksimirom. Osjetila sam kao da je vrijeme stalo i da se na mene izlijeva neka milost, ispunjajući me potpunim povjerenjem. Shvatila sam da Bog želi da budem sretna, bez obzira imala ili nemala djece, on će mi „nadoknaditi“ tu prazninu. Mjesec dana kasnije ostala sam trudna s Marijom; kao da je Bog čekao da mu se prepustim do kraja.

S Marijom je sve prošlo u najboljem redu, od početka trudnoće osjećala sam se drugačije. Nakon toga djeca su se samo „zaredala“. Sad ih je četvero s nama, uz Martu i Nou koji su na nebu. Inače, kad sam bila trudna s Marijom, netko me pitao hoću li je nazvati po Marti, njoj u sjećanje. Odgovorila sam: „Ali ne treba mi sjećanje na Martu, nju imam.“

Što se tiče bliskih osoba koje su nas poticale na pobačaj i kritizirale našu borbu za život, nekima od njih bilo je kasnije žao. Dapače, naše iskustvo navelo je neke žene iz moje obitelji da mi pristupe i priznaju kako su i same pobacile svoju djecu, zbog čega su osjećale veliku žalost te se dugo borile s osjećajem krivnje. Tek su im ispovijed i dugogodišnja molitva pomogle da dožive iscjeljenje te rane.

Našu Martu na kraju smo pokopali u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Imali smo mali lijes i bijelo srce na kojem je pisalo „Vidimo se gore“, došlo je puno naših prijatelja i članova obitelji te su se pjevale slavljeničke pjesme. Bilo je prekrasno i ispunjeno slavljenjem. Nisam plakala jer sam znala da je Marta na nebu i da joj je tamo bolje no što bi joj bilo sa mnom. Pratila me slika Majke Božje kako ju drži u svom naručju. Druga stvar koja me ispunjala srećom bila je svijest da će moja kći, jednom kad se susretnemo, biti ponosna na svoju mamu.

Znam da će mi dotrčati u naručje i biti sretna. I ja ću biti sretna i neću osjećati grižnju savjesti. I to svjedočim svima, osobito ženama. Svjedočila sam i na ginekologiji onima koje su željele pobaciti. Rekla sam im: „Lakše ćete se nositi s tugom, makar bila i doživotna, nego s grižnjom savjesti. Nemojte si to činiti.“ Svaka žena, vjernica ili nevjernica, kad-tad osjeti krivnju zbog svoje odluke. Možemo mi govoriti da je to fetus, da nije čovjek, ali ti si jedan život ugasio. Svaka majka zna da je u njoj kucalo živo srce.

www.medjugorje-news.com

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Adblock Detected

Molimo Vas ugasite AdBlock-er