Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe
Svetog Gabrijela od Žalosne Gospe nazivaju Alojzijem XIX. stoljeća. Njegov je životni vijek trajao baš toliko koliko i Alojzijev. Obojicu je resila potpuna vjernost redovničkim pravilima, potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj.
Gabrijel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu.
Francesco Possenti, tako se zvao naš Gabrijel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji.
Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od zadnjih mjeseci godine 1841. pa do 6. rujna 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio.
Osnovnu je školu polazio kod redovnika Školske braće, koji su nastavili dobrim odgojem dobivenim već u Italiji. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka umrla 9. veljače 1842., kad su mu bile tek četiri godine. U jesen godine 1850. Franjo je započeo srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista sv. Pavla od Križa.
U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste.
Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 6. rujna 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista.
Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci.
Nakon toga otputoavo je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrijelovo proglašenje blaženim.
To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. Kod beatifikacije bijahu prisutni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem.
Nastojanjem monsinjora Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala državnog tajnika Ivana XXIII., sv. Gabrijel je bio proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji. Papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio je svetog Gabrijela zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo.
Njegov grob u Isola de Gran Sasso postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti preko 600.000 hodočasnika, što je znak velike popularnosti u Božjem narodu.
