Ukazanje Anđela Mira u Fatimi: Naučio nas je moćnu molitvu za spasenje cijelog čovječanstva
Anđeo se ukazao djeci 1916. godine. Anđeo Portugala ukazivao se kako bi pripravio srca triju malenih vidjelaca za Gospina ukazanja u Fatimi 1917. godine.
Na temelju Sjećanjā sestre Lucije vidimo da se ne poznaje točan nadnevak prvog ukazanja Anđela Mira, kao ni nadnevak sljedećih njegovih ukazanja. Zna se samo da je prvo ukazanje bilo u proljeće, drugo ljeti, a treće na jesen.
Donosimo opis ovih ukazanja iz Četvrtog sjećanja sestre Lucije. Dana 7. listopada 1941. primila je naređenje da opiše sve čega se sjeća o fatimskim događajima. Spis je dostavila 8. prosinca 1941. godine:
„Prvo ukazanje dogodilo se na južnoj padini Cabecoa dok sam molila krunicu s trima prijateljicama:
Terezijom Matias, Marijom Ružom Matias, njezinom sestrom i Marijom Justinom iz zaselka Casa Velha. Ugledah iznad stabla u dolini, koja se pred nama prostirala, kao oblak, bjelji od snijega, proziran, u ljudskom liku. Prijateljice su me pitale što je to bilo.
U nekoliko drugih dana prizor se ponovio dva puta. To ukazanje proizvelo mi je u duši utisak što ga ne znam objasniti.
No, malo pomalo, taj je utisak nestao iz duše. Da se poslije nije dogodilo ono što se odigralo, vjerujem da bih te prizore posve zaboravila. Na žalost, ne mogu iznijeti datume jer u to vrijeme nisam znala brojiti ni godine ni mjesece, čak ni dane u tjednu. Međutim, čini mi se, da je to bilo u proljeće, kad nam se Anđeo prvi put ukazao u pećini, u Cabecu.
Već sam rekla u spisu o Jacinti kako smo se uspele uz padinu tražeći zaklonište. Nakon užine i molitve, na određenoj udaljenosti, iznad drveća koje se prostiralo po obronku prema istoku, pojavila se svjetlost bjelja od snijega, u liku mladića koji je izgledao proziran, a bliještio kao kristal prožet zrakama sunca.
Kako se više približavao, sve bolje smo raspoznavale crte lica. Bile smo iznenađene, zanesene, nijeme, bez riječi! Kad nam se sasvim približio, izgovorio je: „Ne bojte se! Ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom!“ Kleknuvši na zemlju, spustio je glavu do zemlje.
Prisiljene nekom nadnaravnom silom, mi učinismo isto i počesmo ponavljati riječi koje je on izgovarao: „Bože moj, ja vjerujem u te, klanjam ti se, uzdam se i ljubim te. Molim te oproštenje za one koji ne vjeruju, koji ti se ne klanjaju, koji se ne uzdaju i koji te ne ljube!“ Nakon što je to ponovio tri puta, diže se i reče: „Tako molite! Srce Isusovo i Marijino slušaju vaše molbe.“
Zatim je iščeznuo. Proželo nas je neko nadnaravno raspoloženje da nismo bile svjesne da uopće živimo. Dugo vremena, u istom položaju, ponavljale smo istu molitvu. Osjećale smo tako intenzivno Božju prisutnost da se među sobom nismo usudile govoriti. I drugi dan nam je duša bila u to uronjena i sasvim polako je nestajalo raspoloženje o kojemu govorim.
O tom ukazanju nitko nije pisnuo niti smo se dogovarale da šutimo. To se nametnulo samo po sebi. Stvar je toliko intimna, takva da o njoj nije moguće progovoriti ni riječi. Možda je dojam bio tako dubok jer je to bilo prvo ukazanje, a tako jasno.
Drugo se moralo dogoditi uslijed ljeta, onih dana kad smo se u polovici poslijepodneva vraćali sa stadima kući da bi na pašu opet izašli u kasno poslijepodne. Otišli smo u hlad pokraj bunara da tamo provedemo svoj popodnevni odmor. Najednom, ugledasmo pokraj nas istog Anđela.
Što radite? Molite, mnogo molite! Isusovo i Marijino Srce imaju s vama nacrte svoga milosrđa. Prikazujte neprestano Svevišnjemu molitve i žrtve!
Kad god možete, prinesite neku žrtvu kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga vrijeđaju i molitve za obraćenje grješnika! Tako ćete izmoliti mir za svoju domovinu. Ja sam Anđeo čuvar, Anđeo Portugala. Nadasve prihvatite, bez prigovora, trpljenja koja će vam Gospodin poslati!
Te su se riječi duboko utisnule u naše duše, poput svjetla koje nam je pomoglo da shvatimo tko je Bog, koliko nas voli i koliko želi da ga ljubimo. Shvatili smo vrijednost žrtve i koliko mu je mila, jer na taj način obraća grješnike.
Zato, od tog trenutka počesmo prinositi Gospodinu sve ono što nas je mučilo ali sami nismo tražili žrtve i odricanja osim što smo sate i sate, prostrti na zemlji, ponavljali molitvu koju nas je Anđeo naučio.
Treće ukazanje, čini mi se, bilo je u listopadu ili krajem rujna, jer tada više nismo odlazili na popodnevni odmor niti smo se sa stadima vraćali kući.
Kako sam već rekla u spisu o Jacinti, prešli smo iz Prequeira, imanja mojih roditelja, u pećinu, napustivši padinu koja gleda prema Aljustrelu na onu koja se spuštala prema Casa Velha. Tamo smo izmolili krunicu i molitvu koju nas je Anđeo naučio u prvom ukazanju.
Dok smo tamo bili, ukaže nam se treći put držeći u ruci kalež nad kojim je bila Hostija u zraku, prostre se na zemlju i ponovi tri puta molitvu:
„O, Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, ja ti se duboko klanjam i prikazujem Predragocjeno Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutnog u svim tabernakulima na zemlji, kao zadovoljštinu za zlodjela, svetogrđa i nemarnosti kojima ga vrijeđaju. Poradi neizmjernih zasluga njegova Presvetog Srca i Prečistog Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grješnika“.
Zatim, ustavši, ponovno uzme u ruke kalež i Hostiju i pruži meni, a ono što je bilo u kaležu dade piti Jacinti i Franji. Pri tom je izgovarao: „Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista koji je strahovito izvrijeđan od nezahvalnih ljudi. Dajte zadovoljštinu zbog njihovih zlodjela i utješite svoga Boga!“ Tada se iznova prostre po zemlji, zajedno s nama ponovi tri puta onu istu molitvu, a onda iščezne.
Potaknuti nadnaravnom snagom koja nas je obuhvatila, činili smo isto što i Anđeo, to jest, prostrli se na zemlju i ponavljali molitvu. Božja prisutnost bila je tako snažna da nas je potpuno upila i poništila. Činilo nam se da više ništa ne osjećamo tjelesnim sjetilima. Tih smo dana sve obavljali kao nošeni snagom nadnaravnoga. Sreća i mir što smo osjećali bili su veliki, ali samo u duši, potpuno uronjeni u Boga.
