BOŽE !”Ako si rekao da je sve moguće, zašto ne ozdraviš naše dijete?
BOŽE !”Ako si rekao da je sve moguće, zašto ne ozdraviš naše dijete? Fra Stjepan Brčina uoči Svih svetih i Dušnog dana, vremena u godini u kojem se vjernici prisjećaju bližnjih koji su preminuli, ugostio je u emisiji “Duhovno duhovita večer” Hrvatskoga katoličkog radija 26. listopada Anku Papac iz Đakova, majku kojoj je bolest oduzela kćer.
Anka Papac prije 24 godine pokopala je devetogodišnju kćer. „Boljelo je dugo”, izrekla je ova majka dodajući da, iako više ne boli toliko, rana još postoji. Naime, gubitak voljene osobe težak je za sve, rekao je fra Stjepan uvodeći u emisiju, ali ponekad upravo takva situacija pomogne otvoriti srce Bogu.
Mislila se, kako Anka kaže, s Bogom susresti kad bude stara, na samrti. Nekad bila jedna od onih koji nisu osjećali Božju blizinu. No, onda se sve promijenilo.
Po njihovim reakcijama i pretragama koje su radili, već smo tada vidjeli da nešto neće biti u redu
„Naša Mirna je bila zdravo dijete. Tu i tamo boležljivo, ali ništa pretjerano strašno”, krenula je Anka opisivati situaciju prije nego što su liječnici otkrili da joj kći ima zloćudni tumor na mozgu. “Po njihovim reakcijama i pretragama koje su radili, već smo tada vidjeli da nešto neće biti u redu”, dodala je. Šok, nemoć, nevjerica, panika i strah neki su od osjećaja koji su je stali moriti. Prije kćerine operacije još su imali nadu, ali nakon nje bolest koja je zadesila malu Mirnu opisana je kao neizlječiva.
Ako si rekao da je sve moguće, zašto ne ozdraviš naše dijete?
“Tko mi može pomoći?, tako sam se pitala. Tko? Nitko mi nije davao odgovore. I onda mi dođe misao u glavu: pa čula sam od nekog da je Bog Svemoguć“, objašnjava Anka dodajući da je Bog na početku borbe sa zloćudnom bolesti postao njezina glavna opcija za pomoć. Osjetila je potrebu da mu se približi, obavila je životnu ispovijed, mnogo je molila i čitala o Bogu… “Kako sam se ja molila, njoj je bilo sve lošije. Kako je njoj bilo sve lošije, ja sam postajala sve više ljuta na Boga. Ako si rekao da je sve moguće, zašto ne ozdraviš naše dijete?” pitala se, ali je nastavila moliti i dalje tragajući za Božjom blizinom.
Bože, čini s njom što te volja
Anka je stala opisivati da joj je Mirna i sama rekla da osjeti da će umrijeti nakon što je primila bolesničko pomazanje. U tom je beznađu, zahvaljujući Centru za duhovnu pomoć, počela drugačije gledati na Boga. Gledajuću kćer u bolesničkom krevetu, jednog je dana odlučila puna povjerenja: “Bože, čini s njom što te volja”.
“Naravno, meni se srce paralo, ali ona je njegova. Ona je nama dana samo na tih 9 i pol godina. Darovana”, pojasnila je.
Mirna naša je kod pravog, živog Boga
Zadnji dan s Mirtom nije osjećala da će umrijeti, ali je osjetila neopisivu radost na povratku iz bolnice, kazala je Anka obrazloživši: “Pustila sam ju. Dala sam je Njemu, a On je dao sebe meni” Sutradan su njoj i obitelji javili da je Mirta preminula. Anka je u isto vrijeme osjetila i radost i tugu. “Mirna naša je kod pravog, živog Boga”, pomislila je. To joj je davalo snagu. Ipak, boljelo je, kazuje Anka navodeći da je nakon Mirnine smrti bila u stanju samo spavati i misliti o izgubljenoj kćeri.
