Sveti Ivan Fakundo – svetac koji je prorekao vlastitu smrt
Španjolci ovog svog veoma štovanog sveca nazivaju Juan de Sahagùn, a to znači Ivan iz Sahaguna, gradića u pokrajini León. U njemu se Ivan rodio u XV. stoljeću, negdje oko g. 1430. U samostanskoj školi rodnoga grada stekao je prvu naobrazbu.
Dodir s benediktincima utjecao je na odluku da se i sam posveti duhovnome staležu. Primio je niže kleričke redove, pa čak dobio i crkvenu nadarbinu dušobrižnika u Cordonillosu. Taj mu je prihod bio potreban za daljnje naukovanje.
No kako se nije mogao brinuti za duše, poče ga zbog toga peći savjest i on se odrekne nadarbine. Smatrao je da je ima pravo uživati samo onaj koji će se stvarno brinuti za duše u Cordonillosu. Klerika tako nježne savjesti i osjećaja za pravednost u ono doba nije bilo baš na pretek. Ivan je zbog neimaštine morao prekinuti studij. Samostanski ljetopisi govore o njemu kao o mladiću izvanredne pobožnosti. Božja providnost svetog Ivana nije zapustila.
Pobrinula se za njega preko biskupa u Burgosu, koji ga uze za upravitelja svoga dvora. Uočivši njegove sposobnosti, a još više kreposti, biskup ga je g. 1453. zaredio za svećenika i imenovao kanonikom. A onda ga je opat samostana u Sahagunu obasuo raznim dobročinstvima. Ivan je sada imao mnogo prihoda, no brzo je uvidio da je to opasno pa se odrekao svih svojih nadarbina.
Znao je da će u siromaštvu biti vjerodostojniji propovjednik Evanđelja. Postavši siromah, posveti se sav apostolatu među siromašnim slojevima, radeći za Crkvu siromaha. On nije znao za preporuku II. vatikanskog sabora da Crkva nasljeduje siromašnog Krista.
Živio je pola tisućljeća prije Sabora, ali je znao za Evanđelje, starije od svih sabora, od kojeg i sabori uče, pa je iz te knjige naučio da je nasljedovanje siromašnog Krista pitanje evanđeoskog duha, kako to lijepo kaže papa Pavao VI. Mislim da je u životu svetaca kao već davno ostvareno dobro uočiti one elemente koje nam danas preporučuje II. vatikanski sabor, kako bismo ih po njihovu primjeru i mi ostvarivali.
Oni su svojim životom po Evanđelju uvijek naši suvremenici, dapače nama potrebni suvremenici. Kad je g. 1456. umro biskup, Ivanov pokrovitelj, on pođe na sveučilište u Salamancu da se još bolje znanstveno pripremi za svoju propovjedničku službu.
Nju je smatrao ozbiljnom i odgovornom, zato je i osjetio potrebu da stekne što više teološkog znanja kako bi je što bolje mogao obavljati. Uz studij je obavljao i pastoralnu službu u crkvi sv. Stjepana. Kolegij sv. Bartola izabrao ga je čak kao svoga službenoga propovjednika za svoje patronatske blagdane i kao svoga kapelana. Tu je službu svetac revno i savjesno obavljao kroz tri godine. Pred svršetak studija Ivan je napustio kolegij, a od tog će časa njegov život biti veoma usko vezan uz povijest slavnoga sveučilišnoga grada Salamance.
U njemu će izići na glas i kao svetac i kao propovjednik. U njemu će postati veliki svjetionik koji će svijetliti mnogima i upućivati ih na pravi put. Grad je tada bio strašno rastrgan raznim trzavicama među plemićkim obiteljima, a uz to u njemu vladaše kriminal i pokvarenost svake vrste. I u tome je gradu g. 1460. Ivan imenovan za službenog propovjednika.
Sada je njegovo nastojanje išlo u prvom redu za širenjem mira i pomirenjem među zavađenima. Postao je velik mirotvorac, apostol mira. Uz to se dao marno i na ispovijedanje, dvorbu bolesnika, pomaganje siromaha. Puk je u njemu vidio sveca koga mu je sam Bog poslao pa je u njega imao silno povjerenje. Ono se nakon nekoliko njegovih čudesa još povećalo.
Svoju veliku djelatnost Ivan je zbog bolesti morao prekinuti gotovo kroz godinu dana. Ozdravivši, po Božjem nadahnuću želio se povući u samostanski život pa je obukao 18. lipnja 1463. augustinsko redovničko odijelo. Bilo je to u doba kad je augustinski red po obnovi Ivana di Alarcóna bujno cvjetao.
U gradski život Salamance međutim vratiše se zla te puk poče vapiti za Ivanom i njegovim nezaboravnim propovijedima. Ivanovi se poglavari ne oglušiše na taj vapaj pa on poče s velikim uspjehom opet propovijedati i to ne samo po crkvama, već i po ulicama i trgovima, pa čak i plemićkim palačama. Osim u Salamanci propovijedao je i u Albi de Tormes te Ledesmi. Ponegdje je doživio da su ga razvratni plemići izvrgavali ruglu i tjerali iz svojih palača.
Tako je svetac osjetio sudbinu evanđeoskih proroka na koje su silnici svijeta kivni baš kao Herod na Ivana Krstitelja. Uzrok je takvoga stava što su proroci stalan i živ prijekor njihovu nemoralu i nedjelima. Nakon 12 godina teškoga i napornoga propovjedničkoga i apostolskoga rada Ivan se povukao u zasluženi mir.
Godine 1476. pošlo mu je za rukom da su plemići potpisali svečani ugovor o vječnoj međusobnoj slozi. Uspomena je na taj događaj sačuvana u Salamanci sve do danas, jer se ondje nalazi sačuvana Palača i Trg sloge. U dva navrata Ivan je na kapitulu svoga reda bio izabran za priora u Salamanci. O njemu kao prioru i redovniku veoma pohvalno piše blaženi Orozco. Ivan je u jednom svome korizmenom govoru g. 1479. prorekao svoju smrt a i plodove kojima će tek tada uroditi njegove propovijedi.
Njegovo se proročanstvo i ispunilo jer je umro iste godine 11. lipnja. Izgleda da ga je otrovala neka žena koju je korio zbog njezina nećudoređa. Na taj je način i on pao kao žrtva jedne Herodijade. Salamanca je dostojno oplakala smrt svoga propovjednika i sveca.
Sv. Ivan 19. lipnja 1601. proglašen je blaženim.
Do kanonizacije dođe tek g. 1691. Papa Benedikt XIII. dekretom od 16. studenoga 1729. njegov je blagdan proširio na cijelu Crkvu i tako je to bilo sve do najnovije reforme kalendara, kad je njegovo liturgijsko štovanje prepušteno samo mjesnim crkvama i augustinskom redu.
