5 razloga zašto ne biste trebali otići s mise odmah nakon pričesti i prije završnog blagoslova
5 razloga zašto ne biste trebali otići s mise odmah nakon pričesti i prije završnog blagoslova – Većina nas je to učinila barem jednom ili dvaput. Spuštene glave nakon pričesti tražimo najkraći put do crkvenih vrata jer nas vani čeka neki izuzetno važan posao.
Nadamo se pritom kako nas svećenik i ostali župljani neće primijetiti. I možda neće. No, Netko zasigurno hoće.
Kao redovnicu koja se često seli, iznenadila me ogromna razlika u životu župa s obzirom na dio zemlje u kojem se nalaze. Dolazim iz Oklahome i rijetko kad sam vidjela ljude koji odmah nakon pričesti napuštaju crkvu. S druge strane, živjela sam u Kaliforniji, a u župi koju sam pohađala, ljudi bi često kasnili i/ili odlazili ranije s mise.
Trenutno boravim na sjeveroistoku zemlje i iznenađena sam koliko ljudi odlazi iz crkve prije vremena. Ovakav način ponašanja, svakako, ovisi i od župe do župe. Ipak, to je zanimljiv fenomen. Ne bi me brinulo da se radi o izoliranom slučaju, no kad polovica župljana, prije kraja završne pjesme, pohita iz crkve prema parkiralištu, to me čini tužnom.
Ponekad poželim potrčati za onima koji, neposredno nakon pričesti, žurno izlaze iz crkve te ih protresti i reći: “Imaš Isusa u sebi! Uzmi minutu i popričaj s njim, zahvali mu se, ljubi ga!”
Nedostaje li vam motivacije da ostanete duže na svetoj misi? Nedostaje li ljudima oko vas?
Ovo su neki od razloga zbog kojih uvijek ostanem do kraja mise (ako izuzmemo činjenicu da sam časna sestra i da bi bila sablazan kada bih svake nedjelje pobjegla odmah nakon pričesti):
Pričest je susret: Kada primamo svetu pričest, primamo Isusa. Ako samo “pojedemo i pobjegnemo” to je kao da dođemo u posjet prijatelju i u trenutku kad on sjedne pored nas i započne razgovor mi ustanemo, pođemo prema izlazu te s vrata povičemo: „Bilo je tako lijepo provesti vrijeme s tobom. Vidimo se drugi tjedan.“ Sveta pričest je susret s našim Gospodinom i Spasiteljem. Da bi do tog susreta uopće došlo trebamo se zadržati neko vrijeme s Gospodinom, doslovno “uživati” to dragocjeno vrijeme s njime.
Nije lijepo biti nepristojan: Prije svake svete mise u samostanu pola sata provedemo u meditaciji nad dnevnim evanđeljem. Ponekad zakasnim te uletim u prostoriju spuštene glave, posramljena jer svi znaju da sam zaspala. Nedavno sam shvatila kako mi ne treba biti neugodno zbog ljudi oko mene već zbog Isusa. Zašto smo češće zabrinuti zbog onoga što drugi misle o nama nego zbog onoga što Isus misli? Često sami sebi govorimo: „Moram se požuriti, čeka me toliko puno posla, moram napraviti to i to!“ Ali zašto tako olako kasnimo i odlazimo ranije s mise, kada nam se na njoj sam Stvoritelj svemira raduje?
Misa nije “jedna od stvari na popisu”. Često mi se čini kako ljudi koji ranije odlaze s mise istu smatraju samo jednom točkom na popisu obaveza koje se žele riješiti za taj dan. Kršćanski život nije obveza. Kršćanski život je poziv na odnos s Bogom. Ako idemo na misu samo iz osjećaja odgovornosti, možda time izbjegavamo smrtni grijeh, ali to nije smisao duhovnog života. Pozvani smo na puno više. Pozvani smo na odnos, na svetost, na preobrazbu.
Završni blagoslov je važan. Na Blagdan pomirenja, Zaharija, otac Ivana Krstitelja, imao je čast ući u svetinju nad svetinjama gdje mu se ukazao anđeo te mu poručio kako će njegova žena začeti i roditi sina. Mnogi ljudi su istovremeno željno iščekivali ispred hrama kako bi ih Zaharija blagoslovio nakon obreda. No kad je Zaharija nijem izašao van, jer nije povjerovao anđelovoj poruci, nemogućnost davanja blagoslova samo je pojačala sramotu i tragediju zbog izgubljenog glasa. Sigurna sam da su okupljeni ljudi doma otišli vrlo razočarani. Blagoslovi su dragocjeni. Kad svećenik, koji ređenjem biva suobličen Kristu, daje završni blagoslov, bivamo blagoslovljeni od Boga osobno. Kad biste vidjeli Isusa kako stoji uz oltar i blagoslivlja, biste li ostali do kraja svete mise?
Dobivate puno više milosti: Kako piše u Katekizmu Katoličke Crkve, „plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima“ (br. 1128). “Moć Krista i njegova Duha” djeluje u sakramentu i po sakramentu, ali koliko te snage “procuri” u našu dušu i utječe na naš život ovisi o “našem raspoloženju”. Ako u žurbi izlazimo iz crkve, teško je povjerovati da je naše raspoloženje svjesno činjenice da blagujemo tijelo, krv, dušu i božanstvo samog Boga. To nije mala stvar. Pričest zaslužuje raspoloženje najvećeg poštovanja, makar zbog činjenice da je svakome od nas potrebna sva milost koju možemo dobiti.
