Žrtva i bitka za spas duša – sveci i mističari protiv demona
Najčešće je poslanje mističara da budu duše patnice ili žrtve – da trpe u jedinstvu s Kristom za obraćenje duša. To je zapravo jedna duhovna bitka između Isusa i demona, gdje duša patnica predstavlja „bojno polje“, a ulog je obraćenje i spasenje mnogih duša koje su u tom trenutku u rukama Đavla.
„I da se ne bih prekomjerno ponio zbog veličine otkrivenja, dade mi se trn u tijelo, anđeo Sotonin, da me bije, da se ne ponosim.“ (sv. Pavao u 2. Poslanici Korinćanima; 12,7)
Najčešće je poslanje mističara da budu duše patnice ili žrtve – da trpe u jedinstvu s Kristom za obraćenje duša. To je zapravo jedna duhovna bitka između Isusa i demona, gdje duša patnica predstavlja „bojno polje“, a ulog je obraćenje i spasenje mnogih duša koje su u tom trenutku u rukama Đavla.
Protiv većine nas, Đavao i njegovi demoni radije vode tihi, skriveni rat, prvenstveno zato što u toj metodi imaju najviše šanse da nas prevare i iskušavaju, jer kad bismo tjelesnim očima vidjeli demona u njegovim pokušajima da nas iskušava i navede na grijeh, bili bismo apsolutno prestrašeni njegovom užasnom pojavom i zapravo bismo bili jači u svojim odlukama da ne griješimo i ne činimo zlo. Tako je većina nas u svakodnevnom životu podređena neviđenim napastima i napadima od zlih duhova – ali u životima određenih mistika, Bog dopušta zloćudnim duhovima da otvoreno ratuju.
Kad se radi o mističarima i svecima, puno je više toga na kocki od jedne duše, jer se radi o dušama patnicama koje kroz svoje sjedinjenje s Isusom na Križu zapravo grabe i otimaju mnogo duša iz Đavlovih ruku. Duše patnice dočekuju Đavla s odlučnim otporom, te zbog velikih izgleda da po njihovu sjedinjenju s Isusom Đavao izgubi mnogo duša, i zbog nemogućnosti da ih privoli na grijehe, on im se najstrašnije osvećuje, koristeći sve paklene moći i demonske napade u svim oblicima – sve u pokušaju da učini da duša patnica padne u očaj i izgubi svoje povjerenje i ljubav u Boga.
Ovaj otvoreni rat koji Đavao vodi protiv nekih duša, sami Bog zapravo dopušta kako bi pokazao svima postojanje demona i Pakla, kojih postojanje mnogi danas nažalost niječu. Đavao i demoni su vrlo stvarni, i u svojim odnosima prema Božjim svecima pokazuju se u svojoj najopakijoj prirodi, nadajući se Kristu oteti voljene duše za koje je on platio tako visoku cijenu prolijevajući svoju Predragocjenu Krv.
U slučaju Gemme Galgani, Đavao se pojavljivao u obliku strašnog majmunolikog čovjeka ili crnog psa, te bi ju zgrabio za kosu i izvukao iz kreveta na pod, pritom čupajući cijele pramenove njezine kose. Tukao bi ju nemilosrdno, a među svim ostalim ozljedama jednom joj je i iščašio rame. Strašno je proklinjao Boga i vikao na nju: „Rat! Rat protiv tebe i tvog duhovnika!“ Jedan od razloga zašto Bog ovo dozvoljava je i da se užasavamo teških grijeha.
Demon odvlači sestru Josefu Menendez u pakao
„Đavao će marljivo raditi kako bi vas naveo na pad, ali Moja milost je veća od njegove paklene zloće.“ – Isus sestri Josefi Menenedes, 6. travnja 1921.
Sestru Josefu Đavao je često napadao u obliku zastrašujućeg crnog psa, crne zmije ili u obliku „čovjeka u sjeni“ . 4. prosinca 1921. Josefu je demon nasilno izvukao iz kreveta i bacio na tlo i zatim premlatio i prisilio slušati gnusna svetogrđa protiv našeg Gospodina i Gospe. Duge je sate tako provela, a mučenje se nastavilo i sljedeće dvije noći. 6. prosinca napisala je: „Kad nisam mogla podnijeti više, kleknula sam pokraj kreveta, nastojeći zaboraviti horor i zloćudni glas koji vrijeđa našeg Gospodina i Djevicu. Iznenada sam čula škrgutanje zubi i bijesnu viku. Odjednom su nestali, a ispred mene je stajala naša Gospa, sva ljupka: „Ne boj se, kćeri; ja sam ovdje.“ Rekla sam joj kako sam prestrašena od Đavla i kako sam propatila mnogo. „On te može mučiti, ali on nema moć da ti naudi. Njegov je bijes ogroman zbog duša koje mu bježe… duše tako velike vrijednosti… Kad bi samo znala vrijednost jedne duše!“ Demoni su željeli obeshrabriti ju i u njenom poslanju žrtve i trpljenja za duše i znala bi ih čuti kako govore: „Bit ćeš jedna od nas!… Izmorit ćemo te!… Savladat ćemo te!… Ne puštaj ju; stražari da ju mučiš kako god znaš!… Ne smije nam pobjeći!… Moramo ju navesti u očaj!“
U životu Josefe zbilo se čak i nešto vrlo rijetko i među samim svecima – Bog je Đavlu dozvolio da ju odvuče u pakao. Ondje je provela duge sate, ponekad i cijelu noć u neizrecivim agonijama. Iako je bila odvučena u jamu bez dna više od stotinu puta, svaki put joj se činio kao prvi i kao da traje nebrojeno vjekova. Pretrpjela je sve paklene muke, osim jedne – mržnje prema Bogu. Najbolnija su joj mučenja bila slušati strašne ispovijedi prokletih duša, njihov plač mržnje, boli i očaja. Pred očima drugih u samostanu Josefa bi nestajala, a potom se pojavljivala nakon nekog vremena u potkrovlju, ispod teškog namještaja… U prisutnosti drugih bivala bi opečena, a da nisu ništa mogli vidjeti, odjeća je na njoj gorjela, a na njenom tijelu su bile opekline koje su dugo ostajale. S ožiljcima od tih napada otišla je i u grob. Đavao joj je nametao misli očaja, bogohuljenja i svetogrđa, zla iskušenja koja su trajala danima i noćima, tijekom kojih se Bog skrio od Josefe, te se zbunjena, osjećala napuštenom i prepuštenom na milost i nemilost nečasnih paklenih mučitelja.
„U noći 16. ožujka malo prije 10 sati, postala sam svjesna, kao i prethodnih dana, čudnih zvukova plača i lanaca. Brzo sam se ustala i obukla i kleknula pokraj kreveta. Galama je bila sve glasnija… Iznenada sam ispred sebe ugledala Đavla. „Sveži joj ruke i noge“ – čula sam glas. Odmah sam izgubila iz vida gdje se nalazim, osjećala sam da sam svezana i vučena. Drugi je glas rekao: „Nije dobro vezati joj stopala; srce je to što treba svezati.“ „Ono ne pripada meni.“ – odgovorio je Đavao. Vukli su me po vrlo mračnom i dugom prolazu, s čijih je strana sve odzvanjalo od plača. Na suprotnim stranama zidova ovog uskog puta, bile su niše iz kojih su izlazili dim, vrlo malo plamena vatre i nepodnošljiv smrad. Iz tih su udubljenja dopirali bogohulni povici, posve nečiste riječi. Neki su proklinjali svoja tijela, neki svoje roditelje. Drugi su prigovarali sebi što su odbijali milosrđe i što nisu izbjegavali ono što su i sami znali da je grješno. Bila je to mješavina zbunjenih vrištanja bijesa i očaja. Put po kojem su me vukli činio se beskrajan. Tada sam primila takav udarac koji me gotovo prepolovio te me na silu ugurao u jednu od niša. Osjećala sam kao da sam pritiskana između dvije goruće daske i probadana iglama. Oko mene duše su bogohulile i proklinjale me, što mi je uzrokovalo najviše patnje… i s čime se niti jedna tortura ne može usporediti, a to je muka moje duše zbog odvojenosti od Boga… Činilo mi se da sam provela duge godine u paklu, a zapravo je trajalo samo 6 ili 7 sati… Odjednom, bila sam nasilno izvučena iz niše i našla sam se na tamnom mjestu; tada me demon udario, nestao i oslobodio me… Kako da opišem svoje osjećaje kad sam shvatila da sam još uvijek živa i da mogu voljeti Boga!…
Vidim jasno da sva patnja na zemlji nije ništa u usporedbi s užasom nevoljenja Boga, jer na tom mjestu sve odiše mržnjom i žeđu za proklinjanjem drugih duša.“
Đavao protiv Padre Pija
„Napasnik, uvijek na straži, vodi najnasilniji rat protiv duša koje se najviše trude izbjeći grijeh.“ (papa Leon Veliki)
Padre Pio danas je jedan od najpoznatijih svetaca zbog svojih čudesnih djelovanja, ali manje su poznate demonske bitke koje je morao prolaziti da bi grabio duše od Đavla. Provodio je sate svaki dan ispovijedajući grješnike, a Đavao je namjeravao naplatiti mu tolike duše koje mu je otimao i dovodio Isusu. Otac Joseph Martin koji je bio i bliski prijatelj Padre Pija zadnje tri godine njegova života, priča kako je jedne noći Đavao tako pretukao ovog sveca da je pao na pod svoje sobe i ozbiljno ozlijedio glavu. Još i dan-danas, jastuk uprljan od krvi može se vidjeti u njegovoj sobi. Kad su ga upitali odakle krv na jastuku, on je rekao da je Blažena Djevica stavila njegovu glavu na jastuk i tješila ga tijekom noći. Ali još je mnogo puta Padre Pio iskusio slične napade, kako je i sam pisao svom duhovniku: „Đavao neće prihvatiti poraz. Pojavljivao se u skoro svakom obliku. Tijekom zadnjih nekoliko dana posjećivao me s nekim od svojih pratilaca naoružan s toljagama i željeznim oružjem… Ne mogu opisati koliko me puta izbacio iz kreveta i vukao po sobi. Ali nema veze! Isus, naša draga Majka, moj mali Anđeo, sv. Josip i sv. Franjo gotovo su uvijek sa mnom…
Imao sam vrlo tešku noć preksinoć; od oko 10 sati, kad sam bio u krevetu, do 5 sati ujutro, bijednik me samo kontinuirano tukao. U pet ujutro, kad me bijednik napustio, moje cijelo tijelo je postalo tako hladno da sam drhtao od glave do pete kao trska na vjetru. To je trajalo nekoliko sati. Pljuvao sam krv…
Slušaj što sam morao pretrpjeti prije nekoliko dana od tih nečistih otpadnika. Noć je već poodmakla kada su započeli napadati s paklenom bukom, i iako nisam ništa vidio na početku, znao sam tko radi čudne zvukove. Umjesto da se prestrašim, pripremio sam se za bitku s podrugljivim smiješkom na usnama. Onda su mi se pokazali u najodvratnijim oblicima i kako bi me naveli na nečasno ponašanje počeli su se pojavljivati u obliku dotjeranih žena, ali, hvala Nebesima, ozbiljno sam ih izgrdio kako i zaslužuju. Onda, kad su vidjeli da su svi njihovi pokušaji otišli u dim, nagrnuli su na mene, bacili me na tlo i nastavili me tući, bacali jastuke, knjige i stolice po sobi, s očajnim vriskovima i opscenim jezikom.“
Vidjeli smo do sada kako je Lucifer zastrašujući protivnik, posebno za duše patnice koje su pozvane da trpe za obraćenje grješnika. Đavao je zapravo vrlo moćan i treba ga shvatiti ozbiljno. I sam Padre Pio govori o tome u svom pismu: „Ne smijemo imati nikakve iluzije o neprijatelju koji je silno jak, ako se ne mislimo predati. U svjetlu Božje objave duša razumije veliku opasnost u kojoj se nalazi, ako stalno nije na oprezu.“
Đavao se pojavljuje prerušen u Isusa
Ne bi nas trebalo čuditi da se demoni često pokušaju pojavljivati kao anđeli, sveci, Blažena Djevica ili čak kao i sam Isus, kako nas i sama Pisma upozoravaju da budemo na oprezu, tvrdeći da se „sam Sotona pretvara u anđela svjetla.“ (2. Korinćanima 11,14)
Josefa Menendez u svom dnevniku piše: “U noći 13. ili 14. siječnja 1922. Đavao je počeo još jedno mučenje. Pokušao me prisiliti da napustim svoj poziv. U svom me bijesu čak pokušao uhvatiti u zamku uzimajući lik Isusa.“ Po naputku svoga duhovnika, pri sljedećem posjetu „nebeskih“ posjetioca, molila je „Blagoslovljen budi Bog“ (Laudes Divinae) i tražila je da i oni ponavljaju za njom. U svom ponosu i mržnji prema Bogu demoni nisu mogli ponoviti niti jedan blagoslov. Josefin je duhovnik otkrio ovo moćno oružje protiv Đavlovih zasjeda iz života svete Gemme Galgani, jer je ona baš kroz molitvu tih blagoslova uspjela osujetiti Đavla koji joj je često dolazio u raznim oblicima kako bi ju prevario. Također se pojavljivao imitirajući Isusa i blaženoj Alexandrini da Costi.
Đavao se pojavljuje kao svećenik
“Samo naprijed, moli se za sebe, ali ako budeš molila za druge, platit ćeš mi za to!” (Lucifer svetoj Gemmi Galgani)
Ovoj se svetici Lucifer pojavljivao u obličju crnog psa, crne mačke nalik na panteru i kao anđeo u punom sjaju. Čak ju je pokušao prevariti uzevši lik svećenika, njenog dragog ispovjednika, monsinjora Giovannija Volpija, kojeg je znala gotovo čitav život. Jedan je dan čekala na ispovijed, iznenadivši se kad je vidjela da monsinjor Giovanni već sjedi u ispovjedaonici, a nije ga vidjela da je prošao pored nje. Istovremeno se počela osjećati uznemireno u duhu, kao što se događalo kada su bili prisutni zli duhovi. Ipak je ušla i započela ispovijed. Glas i ponašanje su bili nalik ispovjedniku kojeg je znala tako dugo, ali njegove riječi i savjeti nisu bili pobožni te su bili popraćeni neprimjerenim gestama. “Moj Bože, što se dogodilo?” – uzviknula je. Ustala je i žurno napustila ispovjedaonicu, a “ispovjednik” je nestao. Znala je da je to bio Đavao koji ju je na svoj grubi i đavolski način naumio zavesti, ili bar učiniti da izgubi sve povjerenje u svećenika. I u životu svetog Dominika Đavao se pojavljivao kao jedan od braće fratara i to zato da bi ga naveo da prekrši šutnju.
Đavao u obličju sveca
U svojim memoarima, benediktinac Guibert iz Nogenta piše o svom zemljaku koji je na svoju nesreću imao odnose izvan braka. Nakon što se duboko pokajao za veliki grijeh koji je počinio, odlučio je hodočastiti u svetište svetog Jakova iz Galicije da traži njegov zagovor. Tijekom hodočašća, iznenada se pred njim pojavi sam “sveti Jakov”. Podsjetio ga je na učenje iz Pisma: “Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao“ (Mat 5,30) i tako namećući čovjeku misao da treba odsjeći svoj ud kojim je griješio. On je to i učinio. Nakon što se malo oporavio od teške ozljede, „svetac“ mu je sada rekao da je sada nužno još da si prereže grkljan. Čovjek je već krenuo s nožem, ali se pojavila Blažena Djevica Marija i rekla: „Ne!“ Okrenula se prema „svecu“ koji je ispustio bijesan vrisak i nestao.
Strašna je mučenja Đavao radio i blaženoj Alexandrini. 14. rujna 1934. pisala je svom duhovniku: “Želite li znati što je ono crno lice iz pakla nedavno pokušavalo nametnuti u moju glavu? Evo što – Što god napišeš bit će uzrok tvoje osude… I da će se, ako mu se ne pokorim, dogoditi najgore…“ Bog ju je tješio u vizijama, ali Sotona je još jače napadao: „Izopćenje, tisuću izopćenja ako nastaviš pisati svom duhovniku! Ionako već goriš u Paklu! Obrati se, nesretnice jedna! Obrati se, jadna olupino! Zbog naklonosti prema tebi pričam s tobom ovako. Dolazim sada od tvog Krista koji mi je sam rekao da te uzmem, jer te On više ne može spasiti. Uzrujala su ga tvoja pisanja.“ Đavao je još napominjao da joj je beskorisno moliti, da nema više spasenja za nju, da joj nitko ne može pomoći i da će biti prokleta.
