Znate li koji se svetac naziva “glasnikom Apokalipse”?
Tko bi mogao opisati kao “slatko” čitanje knjige koja daje izvještaj o usponu Antikrista, nevoljama koje će obilježiti posljednja vremena, nakon čega slijede meditacije o smrti, sudu, raju i paklu? Sv. Mala Terezija – Glasnik Apokalipse.
„Čitanje ove knjige bila je jedna od najvećih milosti u mom životu… Dojam koji sam stekla presladak je za izraziti. Sve velike istine religije i misterije vječnosti uronile su u moju dušu sreću koja nije od ove zemlje.” Tako je pisala sveta Terezija u svojoj autobiografiji o Kraju sadašnjeg svijeta i otajstvima budućeg života, knjizi koju je cijenila jer ju je pripremala za kušnje monaškog života kao i za sreću Neba.
Ovdje bismo mogli biti skloni odbaciti svetu Tereziju. Mogli bismo reći: “Naravno — Sveta Thérèse bi uživala u takvoj knjizi! Ona je velika svetica na nebu koja je imala visoku toleranciju na bol i patnju u ovom životu! Bila je uvjerena u slavu koja nekoga čeka s njezinom svetošću – ali što je s nama ostalima?
Takve izjave, vjerujem, pogrešno tumače sv. Tereziju, pogrešno čitaju knjigu i pogrešno shvaćaju Božju suverenost. Svetica nije imala iluzija ni o kušnjama ni o kratkoći života; fizička i unutarnja patnja nije joj bila strana; njezino ju je učeništvo zaštitilo od križa. Ono što je knjigu učinilo “slatkom” za nju je njezin prikaz Kristovog neizbježnog trijumfa – pobjeda izvojevana na Kalvariji, pobjeda potvrđena uskrsnućem, pobjeda u kojoj nam je po milosti ponuđeno sudjelovati. Više od toga: Sveta Terezija je bila sigurna, na način na koji mislim da većina nije, da je Krist Kralj – raspet, uskrsnuo i vraća se – naš Kralj koji upravo sada vlada.
Krist Kralj nije odsutni posjednik koji je napustio svoje imanje prilikom svog uzašašća, obećavajući da će se vratiti popraviti stvari nakon što skvoteri spale stvorenje. Ne! Krist Kralj je suveren i vlada upravo sada, a oni koji se podlože njegovoj vlasti, koji uzmu njegov jaram učeništva, mogu biti sigurni da će pronaći odmor za svoje duše u ovom životu i da će sudjelovati u njegovoj slavi u sljedećem, piše Aleteia.
Sveta se Terezija suočila s budućnošću bez bojažljivosti, jer je kroz molitvu i milosrđe upoznala Gospodina koji nas drži u svojim rukama. Što je Sveta Terezija pronašla u ovoj knjizi što joj je omogućilo da pronađe slatkoću čak iu tami, i što ona može ponuditi nama? Prvo, autor, otac Arminjon, daje nam opis vremena koje je prethodilo konačnom sukobu, opis koji bi nam se mogao učiniti neugodno poznatim:
“Kraj svijeta, kaže Krist, doći će kad ljudski rod, potonuo u dubini ravnodušnosti, bude daleko od razmišljanja o kazni i pravdi. Bit će kao u Noino doba, kada su ljudi živjeli bezbrižno, gradili luksuzne domove i ismijavali Nou dok je gradio svoju arku… Civilizacija će biti u zenitu, tržišta preplavljena novcem, a dionice nikada neće biti veće. Čovječanstvo, koje se valja u materijalnom blagostanju bez presedana, prestat će se nadati nebu.”
Baš kao što Thérèse nije kisela svetica, otac Arminjon nije proricatelj sudbine. Ova knjiga može donijeti nadu i slast, kao što je učinila sv. Tereziji, ako k srcu uzmemo njezin sažetak kršćanske mudrosti: “Naša je sudbina enigma, koju sam razum ne može objasniti; ali vjera uzdiže naše misli, jača našu hrabrost i raspaljuje našu nadu. Ono nam govori: ne bojte se; ne lutate nekim izgubljenim i nesigurnim putem. Iza naših smrtnih godina postoji novi život, čiji je sadašnji samo prikaz i slika. Na ovoj zemlji mi smo putnici; ali, iza zvijezda i svemira, naša baština i domovina nalaze se gore. Hodočasnici i prognanici, sada živimo pod šatorima; na budućem svijetu Gospodin će nam sagraditi stalna prebivališta.”
Ne čini li se da postoji jaz između tame svijeta i svjetline Neba na koje smo pozvani? Kako će se taj jaz premostiti? Odgovor na to pitanje je ključ za razumijevanje knjige i ključ za razumijevanje oduševljenja Cvjetića njome. Otac Arminjon odgovara: „Razdvojili su se nebo i zemlja; križ ih je spojio.” Drugim riječima, jedini most koji nas povezuje između kušnji bilo kojeg vremena i mjesta i slave za koju smo stvoreni jest Kristov križ. Prihvatiti njegov jaram, hodati u njegovom društvu, hraniti se od njega na žrtvenom oltaru, to su koraci potrebni za uklanjanje tjeskobe dok se suočavamo s budućnošću i Kraljevstvom koje dolazi. Kad sljedeći put budem pisao, ponudit ću razmišljanje o štovanju i pobožnosti. Do tada, držimo jedni druge u molitvi.
