Zašto molitva može biti “pokora”?
Nakon ispovijedi naših grijeha, često nam se daje molitva kao pokora. Nakon što smo završili s ispovijedanjem svojih grijeha, svećenik nam dodjeljuje određenu pokoru.
Kao što katekizam kaže, “sva dobra djela mogu se dati kao pokora” uključujući “djela pobožnosti, milosrđa, [i] mrtvljenja” (1460). Ali posebno molitve. Sveti Ivan Pavao II. nas podsjeća da su pokore koje vjernici primaju u ispovijedi “znak osobnog opredjeljenja koje je kršćanin dao Bogu, u sakramentu, da započne novi život.” Iz tog razloga, “oni se ne bi trebali svesti na puke formule koje treba recitirati, nego bi se trebali sastojati od djela bogoslužja, milosrđa, milosrđa ili naknade (31).
Drugim riječima, dodijeljenu pokoru trebamo izvršavati s poštovanjem i u duhu žarke molitve. Jer vršenje pokore je svrhovit prekid sa zlom. Čineći svoju pokoru, mi aktivno okrećemo leđa grijehu i stavljamo se na put svetosti. Ali ponekad se pokora koju primamo može činiti gotovo prejednostavnom. Često se pokora koju u ispovjedaonici daje katolički svećenik sastoji od molitve određenih poznatih molitava — na primjer, toliko puta izgovoriti Zdravomariju. Ova nominalna pokora postiže status zasluge iznad onoga što bi njezino jednostavno izvršenje moglo zaslužiti zbog preobilne zasluge Kristove spasonosne žrtve koju sakrament pokore prenosi na izvršenje propisane pokore (225).
Svoju pokoru molimo u raspoloženju iskrene poniznosti, zahvalnosti i strahopoštovanja. Pokorom koju činite ne otkupljujete se Božjom milošću. Niste vi ti koji plaćate za odrješenje koje ste primili. Sam Isus Krist platio je tu cijenu kada je umro za nas na križu. Zadovoljština koju činimo za svoje grijehe nije toliko naša kao da nije učinjena kroz Isusa Krista. Mi koji ništa ne možemo sami, kao da sami, možemo sve uz suradnju “onoga koji nas jača” (KKC 1460).
Pokora koju primamo je privilegija. Pokora nam pomaže suoblikovati se sa Kristom: Oprošteni grješnik može svoje vlastito tjelesno i duhovno mrtvljenje pridružiti Isusovoj muci koji je zadobio oproštenje za njih (RP 31). Po daru sakramentalne pokore osoba može “krenuti putem povratka k Ocu” (RP 13). Jer pokora nije samo kazna nego i lijek, piše Aleteia
“Uskrsnuvši od grijeha, grešnik ipak mora povratiti svoje potpuno duhovno zdravlje” (KKC 1459). Vršeći svoju pokoru, popravljamo štetu uzrokovanu grijehom, ali također “uspostavljamo navike koje dolikuju Kristovu učeniku” (KKC 1494). “Činjenje pokore usmjereno je na trajnu težnju za onim što je bolje” (RP 4). I Bog žarko želi prihvatiti našu dovršenu pokoru kao prikladno sredstvo za ponovno uspostavljanje prisnog prijateljstva s njim.
