Zašto moliti devetnice?
Zašto moliti devetnice? Zamislite ovo: s određenom strepnjom za svoju budućnost, mala grupa ljudi s novopronađenom vjerom posvetila se razdoblju intenzivne molitve, iz poslušnosti svom duhovnom učitelju. Ostavio ih je naizgled same, obećavajući nešto veliko na horizontu. Nakon što slijede upute svog vođe devet dana, Bog odgovara na njihove molitve djelujući na jedinstven dramatičan, preobražujući način. I svijet nikad više nije isti.
To je upravo ono što se dogodilo Gospi, apostolima i drugim prvim učenicima našega Gospodina. Nakon Njegovog uzašašća molili su se, čekali i možda čak osjećali tjeskobu zbog ponovnog “gubljenja”. Ali i oni su vjerovali i ustrajali. Na kraju ih je nagradio na dan Pedesetnice dolaskom Branitelja kojeg je obećao, Duha Svetoga (vidi Djela 1:1–2:4).
Isus je uputio svoje sljedbenike da mole i oni su ga poslušali. Nisu se razočarali. Tih devet dana molitve može se smatrati uzorom katoličke tradicije devetnice. Devetnica (od latinskog novem, “devet”) je molitva ili skup molitvi koje se mole devet dana, sati, tjedana ili čak mjeseci. Često se moli za određenu nakanu ili milost i može se uputiti određenim svecima za njihov zagovor. Ponekad nekatolici, pa čak i poneki katolik, mogu pitati: “Zašto bismo trebali moliti devetnice?” Kratak odgovor je jednostavno da nas Isus Krist poziva na molitvu. Zapravo, On nam govori da “uvijek molimo bez umora” (Lk 18,1), da molimo s ustrajnošću. Nikada nećemo pogriješiti ako budemo poslušni Kristu.
Obećava da molitva djeluje i daje rezultate. Ali to je samo prvi, temeljni razlog zašto trebamo moliti devetnice. Pogled na povijest ove tradicije daje dovoljno poticaja da je učinite osobnom praksom. Tijekom stoljeća pojavile su se četiri specifične vrste devetnica: devetnice žalosti, priprave, molbe i oprosta.
Devetnice žalosti su najraniji tip. Vjerojatno su izrasli iz ranokršćanskog običaja služenja devetodnevnih misa za preminule. Svjetska je Crkva svjedočila takvoj devetnici 2005. godine smrću pape Ivana Pavla II.
Devetnice priprave su radosne i pune iščekivanja. Gledaju prema velikim blagdanima (kao što je božićna devetnica) ili slave utemeljitelja vjerskog reda.
Devetnice molbi razvile su se povijesno među laicima. Najvjerojatnije su nastale kao molbe za dobro zdravlje i na kraju su postale generalizirane tako da uključuju i zahtjeve za druge potrebe. Na primjer, devetnica svetom Hubertu, za zaštitu od bjesnoće izazvanog ugrizom psa, prvi put se molila u srednjem vijeku, a moli se i danas. Mnoge druge molitvene devetnice, upućene svecima na posebne nakane, s vremenom su se umnožile.
Posljednji tip devetnice, devetnica za oproste, preklapa se s ostalima. Crkva nudi djelomične i potpune oproste za više od 30 devetnica, uključujući jednu od najnovijih, devetnicu Božanskom milosrđu.
Ako Crkva ne samo da je odobrila i preporučila različite devetnice, nego je također odredila određene devetnice kao preduvjet za oprost, možemo biti sigurni da su te molitve mnogo više od pukog primjera pučke pobožnosti. Crkva priznaje posebnu vrijednost devetnice, čiji je oblik osobito prikladan za prevladavanje određenih sklonosti naše pale ljudske naravi.
Mi pohlepna ljudska bića skloni smo lijenosti. Suprotstavljajući se toj tendenciji, ponavljajući oblik devetnice može poslužiti za intenziviranje i jačanje našeg molitvenog života. Ono stvara naviku ustrajne molitve kod onih među nama koji, prepušteni sami sebi, mogu odustati od molitve unatoč najboljim namjerama. Pala ljudska bića također su sklona pobuni. Odbijamo kad nam se govori što da radimo. Ali slijeđenje božanskog recepta kao što je devetnica može biti savršen lijek za takvu buntovnost. Moleći propisani skup molitava, kroz propisano vrijeme, izvučeni smo iz sebe i svojih taština u molitvenu koncentraciju i poslušnost. Na taj se način naše molitveno vrijeme održava na pravom putu, postajemo više usredotočeni promatranjem postavljenog oblika.
Devetnica nas također može osloboditi lažnog stava da na neki način kontroliramo situaciju i njezin ishod kroz naše molitve za željeni rezultat. Svojim opetovanim pozivom na Božju pomoć, devetnica prepoznaje da smo bespomoćni bez Boga i da je kontrola nad situacijom potpuno u Njegovim rukama. Mi smo poput očajne udovice u Isusovoj prispodobi koja je opetovano molila suca za pomoć – čije ponizne, ustrajne molbe Gospodin nudi kao uzor u molitvi (vidi Lk 18,1-7). Sugerirati da se s devetnicom odričemo (umjesto da igramo) kontrole može biti u suprotnosti s popularnim percepcijama. Na kraju krajeva, neke devetnice zapravo obećavaju da “nikada nećemo pogriješiti” ako pažljivo slijedimo njihove upute.
Naravno, takve upute (uvijek anonimne) su nešto više od praznovjerja. Devetnice nisu magija i ne mogu manipulirati Božjom voljom. Nakon molitve na određeni način određeni broj dana, nemamo više kontrole nego što smo bili na početku. Umjesto toga, od Boga primamo rezultat po Njegovom vlastitom izboru. Naš je dio jednostavno pokazati vjernost u našoj predanosti molitvi. To, naravno, ne znači da devetnice nisu moćne. Svakako jesu, kao i svaka vjerno posjećena molitva. Devetnica čak može dovesti do čudesnih rezultata.
Dakle, iako se specifična, “zajamčena” obećanja povezana s brojnim devetnicama ne moraju shvatiti doslovno, ona odražavaju povjerenje u ovaj pristup molbi koje je naraslo kroz iskustva milijuna koji su primili odgovore na svoje molitve. Ukratko, devetnice djeluju i treba ih moliti jer su vrijedan oblik razgovora s Bogom i njegovim svecima. One proizlaze iz vjere, a Bog uvijek pazi na molitve svojih vjernika. Možemo, ali i ne moramo dobiti ono što želimo. Ali dok molimo devetnice, slavimo, pripremamo se, čekamo i vjerujemo. I bit ćemo nagrađeni, baš kao što su bili Kristovi prvi učenici, na način na koji god Bog smatra prikladnim. Možda je, dakle, ono što “nikada ne izostaje” kada molimo devetnicu to što uvijek rastemo u vjernoj ustrajnosti. I opet, poput prvih učenika, nećemo biti razočarani.
