Zašto je brak samo između jednog muškarca i jedne žene?
Jedna od težih istina o kršćanstvu kojom se danas moramo snaći jedna je od najosnovnijih: istina o tome što je Bog namijenio za brak. Poznata priča iz Postanka objašnjava kako je Bog uspostavio muškarca i ženu da budu zajedno u savezu i kako na taj savez negativno utječe pad (vidi Postanak 1-3).
U Matejevom evanđelju čitamo o Isusovom spominjanju početka (Mt 19,8) i kako brak ne treba završiti razvodom. Čak i u ovom kontekstu, Isus je jasan da je brak konstituiran doživotnom vezom između jednog muškarca i jedne žene.
Iako je trajnost braka nešto vrijedno rasprave sama po sebi, podjednako je bitno podržati brak kao i savez između muškarca i žene. Bračni savez otkriva određene istine o našem čovječanstvu koje bi bile izgubljene kada bi brak bio otvoren različitim definicijama kao što su homoseksualni brak, poligamija itd. Brak nam otkriva da je čovjek po svojoj naravi zajednica osoba. Često smo preplavljeni idejom da smo atomizirani pojedinci u društvu. To je otmjen način da se kaže da život često vidimo u vrlo individualističkim okvirima i da sami određujemo svoju viziju čovječanstva, piše Simply Catholic.
Ali brak nam pokazuje da nismo stvoreni za izolaciju, već za zajedništvo. Čak i u pokretima za redefiniranje braka vidimo kako svoj smisao nalazimo samo u zajedništvu s drugim. Razlog zašto Crkva inzistira na braku između jednog muškarca i jedne žene je taj što zajedništvo ima cilj, poslanje, svrhu. Crkva uči da je brak za uzajamno bogaćenje supružnika i rađanje djece. Izraz uzajamno obogaćivanje sam po sebi je prosvjetljujući: ne radi se o bogaćenju samoga sebe. Umjesto toga, obogaćivanje dolazi samo kroz i s drugim. Stoga je zajedništvo osoba u braku moguće samo po samodaru, a ne po samoispunjenju.
Drugačije rečeno: brak nije traženje osobnog, sebičnog ispunjenja, niti jednostavno druženje. Ali dolazi po principu da je jedini način da imate tako što ga darujete za drugoga. Ovo je temeljna istina koja se otkriva kroz brak i jedna od svrha braka: biti svjedoci ljubavi. Otkriti da je taj oblik ljubavi, koji izgrađuje zajedništvo, ono što ispunjava ljudskost svake osobe.
Ovo zajedništvo kroz samodarivanje izražava se spolno u braku. Sveto pismo jasno kaže da je rađanje središnja svrha spolnog čina. Iz toga slijedi, sasvim jednostavno, da brak mora biti između muškarca i žene jer samo bračni čin između njih dvoje može imati za cilj moguće rađanje djeteta. Doista, Crkva uči ono što čini o isključivosti braka u odnosu na postojanje između muškarca i žene iz dva razloga. Jedan je jednostavan: tako je Bog konstituirao stvari i otkrivenje to jasno kaže. Drugo: iz prirode možemo vidjeti da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo. Naša biologija otkriva da to zajedništvo ima smisla samo između muškarca i žene.
I u ovom se zajedništvu komplementarnost muškarca i žene međusobno ispunja i upotpunjuje kroz razlikovna obilježja njihovih spolova. Ovo je učenje koje svijet teško može razumjeti. Višestruki su razlozi zašto ljudi često pogrešno shvaćaju nauk Crkve. Moralni karakter njezina učenja o braku ovisi o moralnom okviru koji svrhu stvari vidi kao konstitutivnu za moralno djelovanje. Seksualna biologija muškarca i žene ima specifične ciljeve ili svrhe koje se mogu dovršiti samo u kontekstu međusobnog sjedinjenja. Ili svijet ne vidi rađanje kao nužan ishod braka.
Ovdje često vidimo da se u braku radi o druženju ili da je doista važno kako se netko “osjeća”. Ovo je linija argumentacije koju često koriste ljudi koji se zalažu za istospolne brakove. Ipak, oni ignoriraju temeljnu narav braka da je spolni čin i njegov sastavni dio i ima posebnu svrhu, čak i ako se taj ishod ne postiže uvijek, naime, i obogaćivanje supružnika samodarom i s tim povezana mogućnost donošenja o novom životu.
Crkveno razumijevanje toga ovisi o moralnom okviru koji je, u najboljem slučaju, stran mentalnom sklopu većine ljudi. Zato ne samo da moramo s većom gorljivošću svjedočiti o životvornoj prirodi braka, nego pokazati kako on otkriva što znači biti istinski čovjek, i time pozvati svijet natrag ovoj istini koja je i upisana u prirodu i otkrivena od Boga.
