ZANIMLJIVO I POUČNO: KRIST GOVOROM NA GORI ŽELI ŽIVOTOM ZAMIJENITI KODIRANU SMRT

Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, na razdjelnici putova, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Dakle, ne samo pravovjerje u ustima, nego i pravočinje u životu. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk ili moralne zasade, nego život i nasljedovanje Isusa Krista.

Za potkrjepu svoje riječi rabi Isus sliku iz svoga okoliša. Oni koji donekle poznaju zemljovid Palestine i klimatske uvjete, znaju da se cijelom Palestinom provlače kroz brda uske dräge, prodoline i doline, koje oni nazivaju „wadi“. Tko želi praviti kuću u takvoj drägi ili dolini, naizgled mu je sve pri ruci. Ima mnogo pijeska, sitnog kamenja koje se može upotrijebiti za gradnju kao građevni materijal. Ali, kad navale obilne kiše, napune se dräge vodom, velike se vodene mase sruče kroz te doline koje sa sobom povlače i ruše sve. Cijela se dolina pretvara u uzavrelu bujicu, maticu i kaljužu koja odnosi sve u provaliju.

Zato opominje Isus: Mudri graditelj se neće dati zavarati prividom i neće na jeftin i lagan način doći do kuće. Odbacit će ideju praviti je na takvu zemljištu dobro znajući i svjestan da se ne će oduprijeti bujici kada navali. Zato će izabrati skuplju inačici u ponudi: Naime, pokušat će praviti kuću na stijeni, litici, o koju se lome vodene mase i koja će biti nedostiživa za vodenu bujicu.

Tako je često i u životu. U biti, uvijek je tako. Tko želi doći do nečega brzo i jeftino, kad ‘zagusti’ i kad prilike postanu kritične, zacijelo će pasti. Tko je mudar, mora biti dalekovidan, mora gledati dalje od trenutka i pogledati kako će se snaći i opstati u nadolazećim opasnostima i krizama. U životu će opstati i životnu će lekciju položiti samo onaj tko ima čvrsto tlo pod svojim nogama.

Nemoguće je pronaći u svjetskoj literaturi tekst iole nalik Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je sve ljudsko i znano stavljeno pod veliki upitnik. Kamo se god čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine. Sav je društveni poredak stavljen pod znak pitanja.

Pitanje vjere, morala, moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je zaljuljao, ‘ustalasao’ gotovo sve postojeće, izvadio sve iz postojećih klimavih šarki ili utora.

Ako je Govor na gori istina, onda su svi zakoni i sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, onda je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom.

Isus je sve stavio pod upitnik, uzdrmao, ‘ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Govorimo mi franjevci koji smo proslavili 800. obljetnicu svoga utemeljenja o ‘pretemeljidbi’. Upravo to želi Isus s Govorom na gori.

Nanovo, naime, (u)temeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, Luthera, ratova, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja. A onako je nastupilo vrijeme trajnih otpada i sve veće ateizacije društva

Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu današnjem izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori – pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav ‘kako’, ‘ali’, nego: ‘Napokon!’ – konačno na posao. Bog je u Isusu tu, položio temeljce, zabrazdio, zaplužio u ovoj zemlji svojim plugovima. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.

Ne će nas spasiti pravovjerje, pravi nauk, ne će nas spasiti ni krštenje ni svi sakramenti koje smo uredno primili, ako nismo svoju životnu kuću utemeljili na Isusovoj osobi. Nauk nije nikakav nadomjestak za životnu odluku za Isusa Krista, ni onda kao ni danas. Čovjek i danas može mnogo toga vjerovati, priznavati, ustima izgovarati ovo ili ono, ali je pitanje: Vodi li nas ta ‘spoznaja’, to priznanje prema životu sukladnu tomu priznanju, egzistiranju, osobnoj odluci za Isusa Krista.

Jedno je docirati, drugo je egzistirati, jedno je govoriti, a drugo je živjeti prema riječi. Kršćanstvo nije nauk, nego prijateljevanje s Isusom Kristom, s tom neponovljivom osobom. Stoga i za nas vrijedi princip odgovornosti i suodgovornosti za ono što smo primili u svojoj Crkvi. Isus želi promjenu cjelokupnoga života, totalni zaokret u nama. Na to smjera njegov Govor na gori.

Fra Tomislav Pervan miportal.hr