Vlč. Zlatko Sudac u Vukovaru: ‘Nama je svima zašutjeti, pred misterijem koji se dogodio na ovom svetom tlu’
Godine 2002., pred deset tisuća ljudi u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, vlč. Zlatko Sudac održao je propovijed toliko prodornu da je i sam nekoliko puta bio na rubu suza, govoreći je.
Vlč. Sudac Vukovarcima je najprije dao svoje svjedočanstvo o tome kako je postao svećenik, kako ga je Božja sila zahvatila, govorio je o stigmama i znakovima na njegovom tijelu, boli koju je proživljavao kao i ljubavi, nakon čega pozvao je Vukovarce da očiste svoja srca od mržnje i gorčine te ih pozvao da opraštaju.
Vlč. Sudac molio je za sve poginule i stradale u Domovinskom ratu u Vukovaru te preživjele i ranjene u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine. Poručio je vjernicima da “budu ljudi velikih ideala, vizionari, ljudi velika duha, koji će povesti mlade u novo doba, posvjedočiti im da je bilo teško, ali da se može i bolje”, ističući kako pravde nikad nije bilo, niti će je biti za ljudskog života na zemlji. “Ne dajte više da vama manipuliraju, ne dajte ako želite nastaviti život na ovome svetom tlu”, rekao je velečasni Sudac, istaknuvši kako su se u Vukovaru “prolile mnoge krvi”, pri čemu, kako je rekao, nitko nije bio pošteđen manipuliranosti i zla.
“Neka ovo mjesto zajedno s Kristom bude srce čovječanstvu da i kad je teško, i kad je ratno stanje, i kad su razaranja, i kad je patnja, i kad je krv, i kad je bol nastaje novi život, nova nada, novi pogled u sutra. Držite si ruke čvrsto u ime ljubavi i djece koja će se roditi, u ime budućnosti i čovječanstva.
Za sve ljude, Vukovaru moj, stisni ruke čvrsto, stisnite si ruke čvrsto vi – bilo koje vjere, bilo koje nacije, vi – ljudi dobre volje, vi koji imate otvoreno srce za ljubav, za čovjeka i pogledajte u lice čovjeka čiju ruku držite. Pozivam vas prijatelji Božji i ljubitelji života i praštanja, nade i napretka da zajedno preuzmemo veliku odgovornost što nastaje kad čovjek vidi i osjeti čovjeka do sebe”, rekao je vlč. Sudac.
“Nipošto više smrti, samo nada, nada u život, nada u bolje sutra, nada u svoj narod, nada u svakog čovjeka, nada u svoju domovinu svoju Crkvu i Boga”, istaknuo je u propovijedi s Sudac i poručio s oltara vukovarske župne crkve da je obnova suživota i budućnosti u životu u obitelji te u “sijanju povjerenja, praštanja, marljivosti, suživota i ljubavi prema svakom čovjeku”.
U Vukovaru je govorio ovako:
“Nama je svima zašutjeti, zašutjeti pred misterijem koji se dogodio na ovom svetom tlu. Jedino šutnja i muk, kad čovjek zastane kadra je očitovati lice Gospodnje. Jedino šutnja, tišina, muk. Jedino šutnja je kadra prilagoditi oči moga srca Božjemu licu. Jedino šutnja, pokazuje u svakom obličju, u svakom dodiru, u svakom znamenu, u svakom pogledu, u svakoj zraci sunca, u svakom grumenu zemlje, to Božje lice odčitavamo iz života i iz smrti, iz patnje i iz radosti. Uistinu, samo šutnja, kad zanijemimo pred misterijem, samo šutnja ima snagu prepoznati u svakom čovjeku stvoritelja, samo šutnja ljudskoga srca. Ne uznositost, ne bahatost, ne oholost, ne znanje, nego poniznost, jednostavnost, skromnost, malenost, samozatajnost, praštanje, mir, ljubav, šutnja.
Prepoznajte dubine života i patnje, prepoznajte. O vi ih dobro znate. Uđite istinski u unutarnji prostor vašega duha da u skromnosti vašeg srcu u kojem i živite skromno kao ljudi ovog Vukovara, ovog vremena, prepoznajte u svakom stvorenju i svakom čovjeku trag njegove dobrote, ljubavi i praštanja. Možeš li čovječe prihvatiti, možeš li prihvatiti ljubljeni brate i sestro bol koja te rastače, možeš li je prihvatiti u ime Krista Raspetoga, možeš li trpjeti? Možeš jer ste pretrpjeli. Možeš li izdržati? Možeš jer ste izdržali. I onda što ostaje? Ostaje izdržati. Tada patnja, jedini njezin smisao postaje da se prebereš dereš u šutnji i osjećaš da te patnja savija u klupko koje jedino Bog može razmrsiti.
Ali ne moja, nego tvoja volja Bože. Može se dogoditi da, i dogodilo se i da sunce pomrča. Može se dogoditi da magla padne pod čašom krvi života u koju vrijeme kaplje. Oduvijek je tako bilo i bit će što se ispija i kao znoj kroz povijest našeg naroda, što se ispija i kao patnja kroz povijest našeg naroda i svih naroda vremena u kojemu živimo. Što se ispija i kao krv, što se ispija i kao čaša Kristova, tvoja i moja.
Samo srce da ne prepukne. Samo srce da ne presuši. Samo srce da kamen ne postane jer će Bog od kamena novu Abrahamovu djecu stvoriti. Već srce od mesa nam daj Gospodine. Srce moje, srce tvoje, u srcu Marijinu za srce Božje, samo jedno srce da budemo. Za jedan život, za jedno postojanje, za jednu nadu, za jednu vječnost, za sve pokojne, za sve žive, za ono što nas tek očekuje.
Ovo je tek početak. Ovo je predvorje zlatnog Jeruzalema u koji nam je zakoračiti i kroz patnju i kroz križ i kroz žrtvu koja jedina rađa ljubav, sebedarje i suživot.
Bog i jedino on, nazovite ga kako hoćete, Bog i jedino on, stvoritelj neba i Zemlje on nas uistinu u svemu podržava. I onda kada snujemo naume buntovničke Bog se ne brani, on trpi u svakom čovjeku, shvatite, u svakom čovjeku. I kad pomislimo da smo se riješili Boga tada ga susrećemo proinjena i nova jer Bog sve čini novo.
Možeš postati tiranin i bezbožnik, razbojnik i Antikrist, no Bog čovjekoljupcem ostaje, on nikada ne snuje bez srca čovječjega, on uvijek ostaje uz čovjeka, a kamoli ne uz čovjeka patnika.
Ne slušajte one koji kažu da prštanje podrazumijeva uvjet pravde. Ne! Pravde nikada nije bilo niti će biti dok smo od krvi i mesa! I dok živimo na ovoj Zemlji za one koji žele slijediti križ Kristov ali ljubav sve opravdava, ljubav je iznad svake pravde. Ljubav se svemu nada, ljubav je ona koja nas nosi, ljubav je ona koja će roditi na krvlju nove živote. Ljubav je ta, jer od najveće sramote Krist učini najveću pobjedu. Ljubav sve oprašta, u nju vjerujte, kakva pravda, jedina je pravda Krist Raspeti i u njemu ćete naći svu snagu oproštenja za sve žrtve koje su vam se dogodile i u vašoj obitelji i na ovom svetom mjestu i pod ovim svetim krovom. ….”
